Svemir poznajemo kroz fotografiju. Čak i naš planet Zemlju zamišljamo kao okruglu plavu fotografiju koju je snimila ekipa iz svemirske letjelice Apollo 17 na putu prema Mjesecu. Nedavno je snimljena i prva fotografija crne rupe, i još mnogo toga ne bismo drukčije ni vidjeli da nema fotografije, hrabrih ljudi i tehnologije.
Pitanje koje, kao i svaki drugi fotograf, pokušavam shvatiti jest zašto se onda cijena fotografije uvijek pokušava sniziti? Naravno da postoje oni koji poznaju vrijednost ove profesije, ali od nastanka fotografije do danas, ovo je još uvijek velika borba i dokazivanje velikoga značaja fotografije u našim životima.
Definitivni trenutak
Uzmimo kao primjer fotografiju izvan našega planeta. Ne možemo ni pretpostaviti koliko to samo košta, koliko zatim koštaju fotoaparati, stvaranje najsuvremenije tehnologije i koliko je znanja uloženo da bi se dobili dobri rezultati, a koliko je tek rizično po život snimiti neke fotografije. Kada izgovorimo riječ svemir, tako jednostavno zamislimo kako on izgleda, a sve zahvaljujući fotografijama koje smo ranije vidjeli, a za koje je netko odgovoran.
Zato mi mnogo toga prođe mislima kada čujem izgovorene riječi „De nas ti fotografiraj profesionalnim fotoaparatom, to ti je čas posla”, ili: „Može li što jeftinije fotografiranje vjenčanja” ili u doba interneta i društvenih mreža kada baš oni koji najviše koriste fotografije za promociju, negiraju da ih ona promovira. A možete li vi danas zamisliti život na Facebooku ili Instagramu bez fotografija?
Tako lako kada izgovorimo riječ svemir, zamislimo kako on izgleda, a sve zahvaljujući fotografijama koje smo ranije vidjeli, a za koje je netko odgovoran
Fotografija možda ne može operirati pacijenta, ali je vrlo često služila kao asistent, ili čak kao osnovni alat u smislu da doprinese bolesnicima u nekoj dalekoj zemlji brigu svjetskih organizacija, pojedinaca, liječnika, stručnjaka te da pokušaju pružiti ili pronaći pomoć. Godine 1948. Eugene Smith zabilježio je najpoznatiji foto esej Country Doctor, priču o liječniku iz jednoga ruralnoga mjesta koji je 24 sata dnevno pružao medicinsku pomoć za više od dvije tisuće ljudi u malom gradu Kremmlingu, u gorju Stjenjak. Ova priča je bila vrlo važna u vrijeme kada je skrenuta pozornost na nacionalni nedostatak domaćih liječnika. Danas se fotografski esej smatra kao određujući trenutak u povijesti fotonovinarstva.
Fotografiranje izbjeglica
Upravo zbog povijesti pronašla sam se 2016. godine na graničnom prijelazu Beremend (između Hrvatske i Mađarske) kako bih ispričala priču o najvećem valu izbjeglica iz Sirije koji su pronašli puteve kroz Hrvatsku bježeći od rata i ekonomske krize. Izbjeglice su zaobilazili BiH, željeli su ići za Austriju i Njemačku. I točno je to ono što je šokiralo svijet, pomalo i iritiralo, a pretežito ljude s naših prostora. Nisu se mogli prestati čuditi da izbjeglice inzistiraju ići tamo gdje smatraju da će im biti dobro.
Jednoga će dana i izbjeglice iz Sirije ispričati svoju priču, napisati knjigu ili održati prezentacije sljedećim generacijama, zbog čega će im najčešće biti potrebna fotografija
Ova fotografija simbol je njihova dolaska, privremenoga boravka u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini gdje ću ih nakon tri godine fotografirati, a zatim njihovo čvrsto i odlučno inzistiranje za odlazak u zapadne dijelove Europe. Fotografiranje izbjeglica iz Sirije ostavilo je veliki trag, a bio je to jedan od velikih trenutaka u povijesti za koji mi je bilo drago biti prisutna. Jednoga će dana i izbjeglice iz Sirije ispričati svoju priču, napisati knjigu ili održati prezentacije sljedećim generacijama, zbog čega će im najčešće biti potrebna fotografija kako bi približili situaciju onome tko prvi put bude slušao o bježanju iz Sirije.
Prepoznajemo li sada važnost fotografije? Zbog toga se danas pojam fotonovinarstva u svijetu potencira, kako bi se adekvatno ispričala priča o nekoj osobi ili nekom događaju, a ujedno i dao značaj ovoj profesiji koja educira, informira, bilježi i čini da osjećamo kako bi ljudi reagirali na dobrobit drugima.
