Jasenka Ostojić, dirigentica, diplomirala je dirigiranje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu gdje je završila i stručno usavršavanje kao stipendistica Fonda Lovro & Lilly Matačić. Redovita je profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Vodi Zbor i Komorni zbor Muzičke akademije s kojima ostvaruje izvrsne operne i vokalno–instrumentalne projekte pohvaljene od strane javnosti i glazbene kritike u zemlji i inozemstvu, te suradnje s eminentnim umjetnicima današnjice (M. Horvat, V. Gergijev, R. Muti itd.).
Kao dirigentica zborova i orkestara osvojila je desetke državnih i međunarodnih nagrada, među kojima su i dva europska Grand Prix-a. Bogatu koncertnu djelatnost ostvaruje na uglednim festivalima u Hrvatskoj (Varaždinske barokne večeri, Muzički biennale Zagreb, Osorske glazbene večeri, Samoborska glazbena jesen itd.) i inozemstvu (Velika Britanija, Francuska, Belgija, Austrija, Italija, Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Grčka i Sjedinjene Američke Države). Ravnala je praizvedbama brojnih skladatelja (A. Marković, N. Njirić, P. Gotovac, J. Magdić, T. Uhlik, I. Josipović, D. Bobić, D. Bukvić, S. Drakulić, M. Tarbuk, A. Knešaurek, F. Đurović, I. J. Skender, V. Čop, B. Vlahek i drugi), za čije je izvedbe u nekoliko navrata nagrađena posebnim priznanjima.
Kao dirigentica surađivala je sa Zagrebačkim solistima, Hrvatskim komornim orkestrom, Simfonijskim puhačkim orkestrom OSRH, Samoborskim gudačima, Zagrebačkim omladinskim komornim orkestrom, Zborom Hrvatske radiotelevizije te Komornim i Baroknim orkestrom Muzičke akademije. U sklopu CEMAN projekta dirigirala je orkestrom sastavljenim od studenata s jedanaest muzičkih akademija iz devet europskih zemalja u KD Vatroslava Lisinskoga (Zagreb) i Teatro Verdi (Trst, Italija).
Specijalizirala je vokalnu izobrazbu pjevača mladalačke dobi kod Bečkih dječaka, Austrija. Bila je dirigentica Zagrebačkih dječaka, čiji su solisti u posljednja dva desetljeća redovito nastupali u produkcijama nacionalnih opernih i koncertnih kuća. Godine 2006. osniva Hrvatsko društvo Collegium pro arte pri kojem djeluju priznati zborovi Cappella Zinka i Cappella Odak te novoosnovani ansambl Odak Camerata.
Članica je stručnih ocjenjivačkih sudova na natjecanjima dirigenata, orkestara i zborova u Hrvatskoj (Zadar, Zagreb, Split, Novigrad, Primošten itd.) i inozemstvu u Italiji (Arezzo), Poljskoj (Wrocław), Sloveniji (Celje), Bosni i Hercegovini (Tuzla i Prijedor), Crnoj Gori (Herceg Novi), Makedoniji (Ohrid) i Bugarskoj (Varna). Predavač je i voditelj seminara i stručnih usavršavanja te gost predavač na sveučilištima u SAD-u, Poljskoj, Austriji, Sloveniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Umjetnička je ravnateljica World Choir Festival on Musical, Thessaloniki, Grčka.
Od akademske 2018./2019. godine predaje dirigiranje i srodne stručne predmete na Muzičkoj akademiji u Sarajevu (Bosna i Hercegovina). Studenti u njezinoj klasi su fra Emanuel Josić, 4. godina i Marija Grubišić, 1. godina studija.
Poštovana profesorice, što podrazumijevamo pod izrazom „glazba”?
Riječ „glazba” potječe od slavenske riječi „glas”, dok je pojam „muzika” izveden iz grčke složenice „mousike techne”, a tumači se kao glazbeno umijeće, odnosno umijeće muza. Time se izravno upućivalo na božansko podrijetlo glazbe koja je u antičkoj grčkoj imala elemente pjesništva, instrumentalne glazbe i plesa. Za ljude koji su se bavili glazbom smatralo se da su nadahnuti darovima muza. No, vratimo se još malo unatrag. Korijene glazbe nalazimo daleko u prošlosti, puno prije no što se glazba definira kao lijepa umjetnost. Postoji nekoliko teorija o postanku glazbe. Smatra se da je u svom prapočetku čovjek glazbu vezao uz imitiranje glasanja životinja (osobito pjeva ptica), rad, emocionalne i afektivne uzvike, govor te magiju. Prvobitno se glazba dovodila u vezu s različitim obredima koji su služili tumačenja prirodnih pojava i njihovu ovladavanju te prizivanju po čovjeka povoljnih ishoda. Rituali koje su prvobitni narodi prakticirali sadržavali su magični pjev kojem su pridavali nadnaravne moći. Bili su to najčešće napjevi jednostavnoga melodijskog obrasca maloga opsega, no značajne raznolikosti u tempima te ritamskim i dinamičkim nijansama. Kasnije se glazba dovodi u vezu s društvenim životom, ceremonijama, odgojem i obrazovanjem. Proučavanje glazbe preostalih naroda čija kultura nije došla u dodir sa suvremenim civilizacijskim tekovinama (područje kojim se bavi etnomuzikologija) i izvori kao što su ostaci instrumenata, reljefi, crteži i zapisi o glazbi, otkrivaju neke tajne muziciranja u prošlosti. Glas i ruke (pljeskanje, udaranje) prva su glazbena izražajna sredstva. U prainstrumente spadaju brojne udaraljke, zvečke, bubnjevi, razne flaute i rogovi od trske ili kosti te glazbeni luk, preteča svim žičanim instrumentima, prije svega harfama i lirama. Na osnovi proučavanja glazbe izoliranih ljudskih zajednica te broja žica i izgleda starih instrumenata zaključuje se da se muziciralo na sustavu pentatonike. Pentatonika živi i danas u tradicijskoj glazbi, kao naprimjer u napjevima hrvatskoga Međimurja te u spontanom dječjem muzičkom izražavanju, poput rugalica.
Antičke visoko razvijene kulture imale su vrlo razvijen instrumentalni i vokalno–instrumentalni način muziciranja. Grčko notno pismo u obliku slovčane notacije datira od 6. st. pr. Krista. Na grčkom tonskom sustavu temelji se današnja glazbena praksa. Grčka kultura ostavlja nam u naslijeđe pojam muzika, ljestvicu kao niz od osam tonova, razvijenu glazbenu teoriju temeljenu na brojevnim osnovama u intervalskim odnosima i proporcijama koju su izučavali brojni filozofi i znanstvenici (Pitagora, Platon, Aristotel, Aristoksen i dr.) i u kojoj su vidjeli odraz slike svijeta, s dubokim utjecajem na čovjeka i njegovo biće. Upravo zbog potonjega značaju glazbe pristupaju krajnje ozbiljno, kao velikom moralnom i društvenom čimbeniku, sa snažnom odgojnom ulogom. Često citirane Platonove riječi „Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država” govore o utjecaju glazbe u oblikovanju ljudskih vrijednosti, što ima osobitu težinu u odgoju.
Glas je prirodni instrument, po mnogima najsavršeniji. Od početaka pjevanja gregorijanskih korala upravo je glasu povjerena zadaća da pokuša predočiti zvuk anđeoskih zborova i nebeske glazbe. Glazba je reproduktivna (izvođačka) umjetnost čiji su osnovni elementi melodija, harmonija i ritam, koja se realizira u određenom vremenskom tijeku.
Glazba počiva na tonovima, a svaki ton je sam po sebi složen. Kao što se bijelo svjetlo prolaskom kroz prizmu razlaže u dugu, tako je ton satkan od niza tonova (alikvotni, parcijalni tonovi ili harmonici) koje ne čujemo pojedinačno, već ih doživljavamo kao boju tona. Zanimljiv je ustroj alikvotnih tonova, određeni red koji nalazimo unutar svakoga pojedinačnog tona. Sama glazba je satkana od tonova čiji su odnosi uređeni. Kada se tonovi povezuju, rade se veze i njihovih alikvota. Umnažanje unutarnjih veza je osobito prisutno kada se intervali izvode tako da postižu savršen odnos, čime se dobiva nevjerojatna gustoća akorada i punina boja koja nadilazi pojedinačne tonove. Ne kaže se bez razloga da je u umjetnosti tek savršeno dovoljno dobro. Tada glazba pokazuje svu svoju snagu i raskoš. Taj moment uvijek iznova doživljavam kao jedno od čuda glazbe, kada se otvaraju neke nove sfere.
Glazbeni put
Kada ste osjetili zanimanje i poziv za glazbu i kako ste odgovorili na taj poziv?
Stjecajem okolnosti moja prva ljubav bio je balet. Kao dijete išla sam u baletnu školu koja je, iz današnje perspektive, više bila tečaj, s obzirom na to da je okupljala djecu različitih dobi. No, silno sam u tome uživala, unatoč iscrpljujućim i fizički iznimno zahtjevnim vježbama. Sjećam se da sam nakon baleta jedva imala snage doći do kuće, brojeći svaki korak, pa bih u hodniku pala na pod i ostala tako nepomična neko vrijeme, skupljajući snagu. Školu je vodio neki Rus koji se nije osobito trudio govoriti naš jezik, ali je imao štap, tako da smo mi, male balerine, jako dobro znale koji dio tijela ne držimo dobro. Baletne seanse trajale su možda nekoliko godina, a onda je Rus otišao i škola se ugasila. Nekako u to vrijeme u razred su došle profesorice iz glazbene škole, održale audiciju i među djecom odabrale i mene. Poželjela sam svirati klavir, motivirana jednom od najranijih uspomena iz djetinjstva, slikom polukoncertnoga klavira jedne gospođe koja me je kao malu čuvala i pored kojega sam u njezinu stanu najradije boravila.
Glazbenu školu sam pohađala s lakoćom. Bio je to svijet koji sam razumjela i kojem sam pripadala. Sati vježbanja i sviranja su, u odnosu na moje ostale obveze, za mene bili relaksacija. Iako možda pomalo samozatajna i u društvu šutljiva, bila sam jako svestrana, kreativna i aktivna u djetinjstvu, bavila se raznim sportovima, boravila u prirodi, pjevala u zborovima, svirala u duetima i orkestrima. Kako sam bila odlična učenica, nastavnike u osnovnoj školi iznenadila je moja odluka o odabiru srednje glazbene škole. Glazba je bila i ostala moj jedini izbor.
Bili ste devet godina pročelnica odsjeka za dirigiranje, harfu i udaraljke, a to je po mnogima najteži studijski smjer. Je li dirigiranje zaista teško? Kako se ono uopće može naučiti?
Dirigiranje je vrlo složen studij. Ono što ga čini kompleksnim je čitav niz kompetencija koje mladi drigenti trebaju steći. Tijekom studija student dirigiranja izučava brojne predmete koji imaju za cilj sveobuhvatnu analizu nekoga djela te pripadajućega umjetničkog razdoblja. Nekada je u povijesti bila praksa izvođenja suvremenih djela koja su pisali živući skladatelji. Danas izvodimo ne samo suvremenu glazbu već i glazbu svih ranijih umjetničkih razdoblja od kojih svako ima neke svoje specifičnosti. Širina glazbene građe je ogromna, tako da se dirigenti nakon studija često specijaliziraju za određena područja, poput opere, simfonijske i koncertne glazbe, stare glazbe, vokalne glazbe itd. Studiji dirigiranja su najčešće ipak tako ustrojeni da osposobljavaju mladoga glazbenika za sva umjetnička razdoblja i područja zalazeći duboko u glazbenu literaturu.
Iščitavanje partitura također je umijeće za sebe. Radi se o složenom zapisu svih zastupljenih instrumenata i glasova u nekoj skladbi i dirigenti puno vremena posvećuju ovoj analizi. To čine svirajući partituru na klaviru, što nije jednostavan zadatak iz dva razloga. Prvi je što je partituru potrebno pogledom obuhvatiti, sve pojedinačne redove sažeti, iščitati i pretočiti u logičan klavirski slog. Drugi razlog je potrebno sviračko umijeće i dostatna pijanistička tehnika koja predstavlja preduvjet dirigentskoga zvanja i to ne samo zbog studiranja partiture već i praktičnoga rada s ansamblima te pratnje pjevača i instrumentalista. Partituru je moguće čitati na još jedan zanimljiv način koji se studiranjem glazbe razvija, a to je zvučnom predodžbom, odnosno doživljajem glazbe unutarnjim sluhom koji nastaje samim pogledom na notni predložak. Koliko može biti jasan i snažnan unutarnji zvučni doživljaj slikovito govori primjer glazbenoga genija, skladatelja Ludwiga van Beethovena. Njega je zadesila gluhoća, jedan od najstrašnijih usuda koji može pogoditi glazbenika. Unatoč tome Beethoven je skladao, i to djela koja danas smatramo ne samo njegovim krunskim radovima već biserima klasične glazbe svih vremena. On sam pak nije čuo realan zvik niti jednoga tona svima nam znane Ode radosti. Dio njegova opusa u potpunosti je plod njegove snažne imaginacije.
Mladi dirigent uči o svim instrumentima i njihovim izvođačkim karakteristikama, o vokalnoj tehnici i radu s pjevačima. Nadalje, tu je praktični rad s ansamblima jer se dirigent potvrđuje tek u praksi, na probama i u konačnici na koncertu. Za mladoga dirigenta presudno je da se što više bavi praktičnim radom i to na svim studijskim godinama, a preporučljivo je da radi i s ansamblima izvan akademske ustanove. Vrlo često o njegovim organizacijskim sposobnostima ovisit će njegova karijera, osnivanje ansambala, stvaranje prilika za koncerte, nalaženje sponzora za projekte, prezentacija u medijima. O dirigentu ovisi organizacija svake pojedinačne probe kao i plan proba do koncerta. Dirigent često mora biti upućen i u sve detalje potrebne za realizaciju projekta, od nabave notnoga materijala i ostalih tehničkih predispozicija za koncert, do zadnjih detalja poput izgleda scene, rasvjete, smještaja ansambla na pozornici itd.
Dirigent radi s ljudima, a za to je također potrebno umijeće, dar, kako u pristupu pojedincu tako i u radu s masom ljudi, pred zborovima i orkestrima koji mogu brojiti stotine izvođača. I na samom kraju ovoga podužeg popisa idu one karakteristike dirigentskoga zvanja koje dirigenta čine istinskim umjetnikom. Sredstvo komunikacije s ansamblom prilikom izvedbe je manualna tehnika, sofisticiran i jasno određen sustav kretnji i znakova razumljiv glazbenicima. Student dirigiranja uči kako tim sustavom pokreta izraziti svoju volju, kako bi na najbolji mogući način vodio ansambl. Dirigent je umjetnik koji upravlja izvedbom, koji je sposoban izvedbu realizirati u kontekstu vremena, stvarajući u danom trenutku osobnu umjetničku kreaciju. Dirigiranje se može naučiti ukoliko student ima sve navedene predispozicije i talente, istančan glazbeni ukus, predanost, koncentraciju i upornost te spremnost na veliki rad.
Kakav utjecaj imaju ekstremni glazbeni smjerovi (heavy metal, trap cajke i slično) na formiranje mlade osobe?
Još je Aristotel, Platonov učenik, u svom djelu Politika govorio o sugestivnosti glazbe. Smatrao je važnim koje vrijednosti, osobine ili strasti glazba predstavlja jer će se te vrijednosti ugraditi u osobnost, narav slušatelja. U odgoju veliki značaj daje uravnoteženosti između glazbe, koja jača duh, i tjelovježbe, koja jača tijelo.
Sasvim je prirodno da će mladi posegnuti za onim što se nudi, što je lako dostupno, što je u trendu. Oni imaju pravo na traženje, eksperimentiranje, na svoje procjene i zaključke. Moramo se zapitati što je pak sustavno ponuđeno mladima? Kako uopće stojimo s glazbenim odgojem? Koliko potičemo glazbene škole? U kakvim uvjetima rade umjetnička društva? Što je sa zborovima i orkestrima? Kakav je položaj nastavnika u društvu? Kako je tretirana tradicijska glazba, kako se odnosimo prema baštini? Ako želimo da mladi biraju nešto drugo, a ne samo cajke, onda se trebamo zapitati što smo im od glazbe ponudili kada su bili u dobi od 5 do 16 godina. Poslije je, naime, kasno. Dragocjeno vrijeme kada dijete treba izložiti pozitivnim učincima glazbe je izgubljeno. Pogledajmo iskustva drugih naroda. Zoltán Kodály, mađarski skladatelj, pedagog, etnomuzikolog i filozof osnovao je muzičke osnovne škole u Mađarskoj u kojima su djeca, uz uobičajene predmete i programe, svaki dan učila o glazbi i pjevala u zboru. Visoko sofisticiran pedagoško–glazbeni sustav u osnovnim školama prvi put je zaživio 1950. godine, a podrazumijevao je poznavanje i pjevanje svih stilskih razdoblja, sve do suvremene glazbe. Osobitu vrijednost toga sustava vidim upravo na njegovu početku, u prvom razredu, kada su djeca pjevala mađarske tradicijske pjesme, njegujući time glazbenu baštinu, jezik i kulturu svoga naroda. Ulaskom Mađarske u Europsku uniju ovaj sustav je uslijed pomanjkanja sredstava pretrpio velike štete, i danas djeluje tek u tragovima, na veliku žalost mađarskih kolega glazbenika i pedagoga s kojima sam u kontaktu.
Zaključak ovakvih iskustava je taj da je iznimno važna kvaliteta sadržaja koje smo ponudili mladima u djetinjstvu, kada se formiraju estetski kriteriji. Ovoga trebaju biti svjesni svi, društvo, školstvo i sami roditelji. Jer, na nama odraslima je odgovornost. U obiteljima se sve manje pjeva, običaji, a s njima i tradicijska pjesma kao i sam čin pjevanja nestaje. U tim okolnostima uloga glazbe u razvoju djeteta ne smije biti prepuštena slučaju, kao što je to naglašavao Kodály, već mora biti dio edukativnoga sustava.
I još malo o odgoju prema načelima antičke Grčke. U ideji dobroga odgoja nerazdruživa je bila veza između ljepote i dobrote. Ako je istina da se izlaganjem svemu što je lijepo potiče duševna dobrota, razvija osjećaj za dobro, onako kao što i u dobru prebiva ljepota, onda je time još veća i značajnija uloga umjetnosti u odgoju.
Može li se onda danas živjeti od bavljenja klasičnom glazbom? U kakvom se društvenom položaju danas nalaze oni koji se bave klasičnom glazbom?
Statistike kažu da je vrijednost rada po satu u našoj regiji vrlo niska, među najnižima u odnosu na ostale zemlje Europske unije. U takvom sustavu nema nikakvih garancija ne samo za glazbenike nego i za sve koji žele kvalitetno živjeti od svoga rada. Ipak, vjerujem da bi se svatko trebao profesionalno opredijeliti za ono što voli raditi, što ga ispunjava, u čemu se osjeća dobro. Motivirani će naći svoj put.
Tko smo bez kulture?
Kažu da se narodi i države mogu raspoznati na temelju vrste glazbe koju slušaju. Gdje smo mi po tom pitanju? Odgovara li naša glazba kaotičnom stanju u društvu?
Sigurno je da glazba odražava stanje društva. Ja bih išla korak dalje. Društvo u cjelini, a niti mnogi pojedinci nisu svjesni uloge kulture u društvu. Da je to tako, vidimo po položaju kulture i njezinoj prisutnosti u medijima, po ulaganju u kulturu, po tome što je popularno i tako dalje. Što je zapravo kultura? Preformulirat ću pitanje: tko smo mi bez kulture? Što je narod bez literarne, glazbene, likovne, tradicijske i druge baštine? Narod bez kulture je narod bez identiteta. Šetajući ulicama Praga ovoga ljeta, na zidu jedne likovne galerije pročitala sam natpis: „Ako opstane kultura, opstat će i narod”. Istina je to osobito važna za sve male narode ovoga svijeta.
Sazrijevanje demokratskoga društva u našoj regiji ide jako sporo, rekla bih presporo, sagledavajući štete koje trpimo u materijalnom, kulturnom, moralnom i duhovnom smislu. U demokratskom sustavu nisu odgovorni samo oni koji odlučuju. Svi ljudi se u demokraciji trebaju zalagati i udruživati vođeni zajedničkim idejama i ciljevima, i svojim stalnim pritiscima mijenjati društvo nabolje. Vjerujem da se mnogi osjećaju opterećeni svakodnevicom, a inicijative traže vrijeme. To ipak ne mijenja činjenicu da smo svi pozvani djelovati za opće dobro.
U povijesti je skladatelj bio odgovoran za čitavu skladbu, dok današnje pjesme piše, uglazbljuje i producira čitava „vojska glazbenika”. Nestaje li pomalo pravih solo-umjetnika?
Danas živimo u vrijeme hiperprodukcije. Sve je lako dostupno, vidljivo, i čini se da je teško uočiti ono što je vrijedno od količine bezvrijednih podataka i ostvarenja. Možda bi prije tri stotine godina rekli, sve je teško dostupno. Svako vrijeme ima svoje izazove. Mislim da je istinska, sofisticirana, originalna kreativnost i dalje rijetka, i kao takva jako vrijedna. Vjerujem da će kvalitetni solo umjetnici kao i grupe umjetnika naći svoj put. Činjenica je također da danas svi imamo pravo izbora. Mi činimo društvo, svatko od nas, i naši izbori su važni. Svojim osobnim izborima podržavamo dobro ili loše. Još jedan razlog važnosti obrazovanja.
Francuski romanopisac i pjesnik Victor Hugo napisao je jednom prilikom kako glazba izražava ono što se ne može izreći, a o čemu je nemoguće šutjeti. Slažete li se s ovom konstatacijom?
Da, lijepa misao, lijepo izrečena. Glazba ima svoj način govora koji je vrlo snažan, s jedne strane vrlo osoban, ali s druge strane zajednički, opći, univerzalan. Stalna čovjekova potraga za novim doživljajima, smislom, ljepotom, istinom i vrijednostima je prirodna. Čovjek traga za objašnjenjima, spoznajama i svaka generacija iznova želi otkriti i tumačiti svijet u sebi i oko sebe. U tome leži tajna vječitoga obraćanja čovjeka glazbi, ali i za svim umjetnostima jer se u svakoj čovjek ostvaruje na sebi svojstven način.
Kao glazbenica i profesorica koju biste poruku uputili našim čitateljima?
Slušajte dobru glazbu jer ona je svjetlo duše.
