Početna stranica » Jasenka Ostojić: Balet me usmjerio klasičnoj glazbi

Jasenka Ostojić: Balet me usmjerio klasičnoj glazbi

502 pregleda

Osobno imam snažan poriv podržati nastojanja za unaprjeđenje struke, kulture i umjetnosti, a na ljude koji se prihvate takvoga, nimalo jednostavnoga zadatka gledam kao na svojevrsne misionare koji u svojim sredinama čine iznimne napore za opće dobro

Jasenka Ostojić rođena je u Zagrebu 12. studenoga 1969. godine. Studij dirigiranja započela je 1988., a studij klavira 1990. na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je dirigiranje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Pavla Dešpalja 25. rujna 1993. godine.

Redovita je profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu od 2016. godine, a od akademske godine 2018./2019. godine profesorica je i na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu gdje predaje dirigiranje i srodne stručne predmete. Predavačica je i voditeljica niza seminara i stručnih usavršavanja u zemlji i inozemstvu te gost predavač na sveučilištima u Grazu (Austrija), Wrocławu (Poljska), Ljubljani (Slovenija), Novom Sadu (Srbija) te u Wisconsinu (Sjedinjene Američke Države).

Kao dirigentica zborova i orkestara osvojila je desetke državnih i međunarodnih nagrada među kojima su i dva međunarodna Grand Prix-a. Ravnala je praizvedbama brojnih skladatelja, za što je u nekoliko navrata nagrađena posebnim priznanjima, a pozornost privlači i svojim skladateljskim radom i aranžiranjem.

Članica je Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga, Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava te Zaštite autorskih muzičkih prava Hrvatskoga društva skladatelja.

Poštovana Jasenka, recite nam kada i kako se rodila Vaša ljubav prema klasičnoj glazbi?

Jedno od mojih najranijih i dragih sjećanja vezano je uz prekrasan koncertni klavir u domu gospođe koju smo povremeno posjećivali. Bilo je to još prije moje školske dobi. Svoje vrijeme najradije sam provodila uz taj veličanstveni instrument igrajući se u njegovoj blizini. Cijela soba, većinom zatvorena i odvojena od ostalih prostorija, odisala je posebnim mirom i ugođajem. Nešto kasnije moja prva ljubav bio je zapravo balet. Još kao djevojčicu intenzivno me privukao spoj pokreta i tjelesne aktivnosti s klasičnom glazbom te sam učila plesati sve dok se škola iz nekoga razloga nije ugasila. Sati baleta bili su iznimno naporni i zahtjevni. Bilo je dana kada sam nakon vježbi jedva imala snage koračati. Po povratku bih se ispružila na kućnom pragu dok bi mi mama strpljivo svlačila kaputić i čizmice i blago negodovala zbog moje potpune iscrpljenosti. No, za mene nije bilo ničega ljepšeg i zanimljivijeg od plesa. Nakon nekoliko godina balet je otišao iz moga kvarta, a ubrzo su u razred došli kod nas, djece, profesori iz glazbene škole predstaviti različite instrumente. Tako sam počela svirati. Jedino što me u tom trenutku privlačilo bio je klavir koji su mi roditelji ubrzo osigurali. Nisu očekivali da će klasična glazba biti moj konačni izbor, no podržali su me u svim fazama mojega budućeg rada.

Collegium pro arte hrvatsko je društvo koje ste osnovali 2006. godine. Čime se ovo društvo bavi i koje su njegove zadaće?

Collegium pro arte osnovan je iz najljepših mogućih pobuda, na poticaj mojih bivših učenika i pjevača koji su prerasli ansamble koje sam vodila, a željeli su nastaviti muzicirati pod mojim vodstvom. I danas u zborovima Collegiuma, prije svega u Cappelli Odak i Cappelli Zinka pjevaju i mladi iz tih prvih generacija mojega pedagoškog i umjetničkog rada, što je u pojedinim slučajevima suradnja duga i preko dvadeset godina u kontinuitetu. Takva povezanost je izuzetno rijetka i nadilazi umjetničke okvire te zadire u one duboko ljudske. Moje pjevače, nakon toliko zajedničkih godina, nije jednostavno uvijek iznova oduševiti repertoarima i projektima, a posljednja faza koju imamo je, uz praizvedbe koje su uvijek zanimljiv izazov, i svojevrsni retro osvrt na izvedene programe prije deset, petnaest pa i više godina koji s velikim entuzijazmom obnavljaju. Ušli smo u mali interni programski vremeplov. Vokalni ansambl Celeste, također dio Collegiuma, ide prema profesionalnom okviru te njeguje poseban izričaj uspješno kombinirajući stihove, prozu, dakle govornu riječ s glazbenim izvedbama te ga stoga vidimo kao svojevrsni glazbeni teatar. I Celeste je nastala kao odgovor na poznanstva s posebno talentiranim mladim ljudima s kojima sam uz glazbu mogla kreirati zanimljive i drukčije projekte od dosadašnje uobičajene prakse.

Međunarodni angažman

Osim rada u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, aktivni ste i na međunarodnoj glazbenoj sceni: predavačica ste i voditeljica seminara u SAD-u, Austriji, Poljskoj, Sloveniji i Srbiji te umjetnička voditeljica Svjetskoga zborskog festivala u Grčkoj. Možete li nam reći nešto više o tome?

Diplomirala sam orkestralno dirigiranje što sam u više navrata usavršavala. No, tijekom niza godina specijalizirala sam se u i području vokalne tehnike i postava glasa. Ono što je osobito zanimljivo struci je postava glasa adolescenata što sam usavršavala kod Bečkih dječaka. Stečena znanja sustavno sam primjenjivala radeći sa Zagrebačkim dječacima čiji su solisti pod mojim mentorstvom tijekom dva desetljeća nastupali u profesionalnim produkcijama nacionalnih opernih i koncertnih kuća. Iskustva i znanja koja sam stekla ugradila sam u rad sa zborovima, a rezultati koje smo postizali prepoznati su na domaćoj i inozemnoj glazbenoj sceni. Vrlo često je nakon uspješno održanoga koncerta ili projekta uslijedio poziv na seminar, rad u žiriju, na turneju i slično, a nekim sam institucijama suradnica dugi niz godina. U brojnim prilikama bila sam predavač kako na inozemnim sveučilištima tako i za brojne stručne organizacije i udruge. Također, često sam predsjednica ili članica domaćih i inozemnih stručnih žirija na natjecanjima dirigenata, orkestara i zborova. Postava glasa i rad s vokalnim ansamblima teme su od interesa za voditelje zborova svih uzrasta i vrsta. Uzmimo samo brojnost nastavnika zborovođa u osnovnim školama. Takvih, često samozatajnih ljudi kao i studenata koji rade s različitim ansamblima iznimno je puno što aktualizira pitanja na koje je potrebno odgovoriti.

U Vašem životopisu stoji da ste i predavačica na Međunarodnom seminaru za voditelje crkvenih zborova koji se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu održao već treću godinu zaredom. Kakvi su Vaši dojmovi o ovom projektu i kako biste ocijenili suradnju s pokretačem projekta fra Emanuelom Josićem?

Fra Emanuel Josić diplomirao je i magistrirao u mojoj dirigentskoj klasi. Veliki je ljubitelj zborske glazbe, a kako je i sam dodatno prošao edukaciju iz područja solo pjevanja, ova problematika mu je osobito bliska. Još kao student prepoznao je značaj i važnost rada na postavi zborskoga zvuka. Naime, kvaliteta tona je nešto elementarno, poput zdravlja, bez čega se ni jedan drugi tehnički i umjetnički vrijedan cilj ne može postići. Fra Emanuel Josić, osim dirigentske i stručne, posjeduje i snažnu ljudsku dimenziju te dar okupljanja i usmjeravanja k ciljevima za opće dobro. Sve navedeno ugradio je u Međunarodni seminar za voditelje crkvenih zborova koji je uspješno održan već tri godine zaredom uz značajan broj polaznika iz šire regije kao i međunarodno priznatih predavača. Polaznici stečena znanja i iskustva ugrađuju u ansamble u svojim sredinama i na taj se način podiže opća kultura muziciranja, a pri tome rastu i njihove osobne kompetencije i samopouzdanje. Drago mi je da je važnost projekta prepoznata i da on uživa podršku Franjevačke teologije u Sarajevu, što je dodatna vrijednost ove institucije. Osobno imam snažan poriv podržati nastojanja za unaprjeđenje struke, kulture i umjetnosti, a na ljude koji se prihvate takvoga, nimalo jednostavnoga zadatka gledam kao na svojevrsne misionare koji u svojim sredinama čine iznimne napore za opće dobro.

A kako biste opisali svoje iskustvo rada na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu?

Moja suradnja s Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu počela je prije pet godina kada sam došla na poziv tadašnje uprave pomoći u realizaciji nastave glavnoga predmeta i ostalih predmeta struke. Dobra praksa nastavila se i sa sadašnjom upravom, profesorima i kolegama. Uprava Muzičke akademije čini značajne napore kako bi postigla pozitivne iskorake za dobrobit svoje institucije pa im svojim radom i stručnom djelatnošću želim dati podršku. Moja primarna motivacija su talentirani studenti kako na dirigiranju tako i u Zboru Muzičke akademije te na ostalim kolegijima, s kojima imam zadovoljstvo surađivati u nastavi i na projektima. Da nije tako, teško bih pristala na angažman toga opsega, no talentirani mladi ljudi željni znanja i voljni ulaganja moja su velika motivacija. Evidentno je da rezultati polako postaju vidljivi, na opće zadovoljstvo.

Moć glazbe

Vašim raznovrsnim umjetničkim i znanstvenim radom dominira tema zborske glazbe, a i glavna ste urednica zbirke „Antologija hrvatske zborske glazbe” objavljene 2021. godine. Koliko je zborska glazba zastupljena na javnoj glazbenoj sceni na našim područjima, konkretno u Hrvatskoj i BiH?

Zborska glazba je prisutna daleko više u amaterskoj sferi u odnosu na onu profesionalnu. Puno je više profesionalnih orkestara u odnosu na profesionalne zborove, te je stoga vidljivost zborskoga područja proporcionalno manja i čini se ponekad da je na margini interesa javnosti. Problem priznavanja amaterskih zborova je velika oscilacija u kvaliteti. Jedan dio njih toliko je kvalitetan da doseže profesionalne razine. No nije svrha svih amaterskih ansambala najviša razina izvedbe. Neki s punim opravdanjem postoje kako bi zadovoljili primarno socijalne ciljeve kvalitetnoga druženja i okupljanja, poput onih koji svojom djelatnošću privlače pjevače treće životne dobi. Evidentno je da je amaterskih zborova značajan broj no samo dio njih ima istaknutu koncertnu aktivnost, a s podizanjem kvalitete sigurna sam da će i vidljivost biti veća. Potrebno je, međutim, sustavno ulaganje u to područje kako bi rezultati bili bolji. Ovako važno pitanje ne može biti prepušteno skrbi samo pojedinim entuzijastima.

Dirigent i zbor bi u izvođenju glazbenoga djela trebali biti skladna cjelina. Koja je uloga dirigenta a koja zbora u izvedbi? Kako se zapravo ostvaruje komunikacija među njima?

Dirigent je kreator programa te nositelj ideje o interpretaciji. On analizira partituru, proniče u ideju skladatelja, stila, razmišlja o koncepciji djela. Dirigent osmišljava način kako će doći do tehničkih i muzičkih rješenja, radi plan proba i izvedbe, nositelj je kvalitetne komunikacije i pozitivne radne atmosfere. Primjer dobre prakse je kada zbor surađuje i podržava predložene koncepcije te kada se izgradi uzajamno povjerenje. Dirigent neverbalnom komunikacijom i manualnom tehnikom vodi izvedbu, što zbor razumije i slijedi. Sredstvo komunikacije s ansamblom prilikom izvedbe je manualna tehnika, sofisticiran i jasno određen sustav kretnji i znakova razumljiv glazbenicima. Student dirigiranja uči kako tim sustavom pokreta izraziti svoju volju, kako bi na najbolji mogući način vodio ansambl. Dirigent je umjetnik koji upravlja izvedbom, koji je sposoban izvedbu realizirati u kontekstu vremena, stvarajući u danom trenutku osobnu umjetničku kreaciju. Jasna predodžba dirigenta o željenoj interpretaciji i namjera u njezinoj izvedbi od presudnoga je značaja za uspjeh. Sve navedeno izuzetno je zahtjevno, predmet detaljnoga i pomnoga studiranja, uči se i usavršava u praksi. Ne čudi stoga što se studij dirigiranja po svojim specifičnostima i opsegu smatra jednim od najkompleksnijih studija glazbenoga područja.

Zborsko pjevanje koristi se i u području muzikoterapije. Vođeni ovom mišlju, kolika je moć glazbe općenito? Smatrate li da je njezin opseg djelovanja mnogo širi od onoga kakav je uobičajen u društvu?

Već sam tumačila kako glazba ima svoj način govora koji je vrlo snažan, s jedne strane vrlo osoban, ali s druge strane zajednički, opći, univerzalan. Stalna čovjekova potraga za novim doživljajima, smislom, ljepotom, istinom i vrijednostima je prirodna. Čovjek traga za objašnjenjima, spoznajama, i svaka generacija iznova želi otkriti i tumačiti svijet u sebi i oko sebe. U tome leži tajna vječitoga obraćanja čovjeka glazbi, ali i svim umjetnostima, jer se u svakoj čovjek ostvaruje na sebi svojstven način.

Još se u antici razmišljalo o sugestivnosti glazbe. Smatralo se važnim koje vrijednosti, osobine ili strasti glazba predstavlja, s obzirom na to da će se te vrijednosti ugraditi u osobnost, narav slušatelja. U odgoju se veliki značaj davao uravnoteženosti između glazbe, koja jača duh, i tjelovježbe, koja jača tijelo. I danas se trebamo preispitivati što je od kvalitetne glazbe sustavno ponuđeno mladima? Što je sa zborovima i orkestrima? Što je s tradicijskom glazbom, kako se odnosimo prema baštini? I najvažnije: što smo kvalitetno ponudili djeci u dobi od 5 do 16 godina? Poslije je, naime, kasno. Dragocjeno vrijeme kada dijete treba izložiti pozitivnim učincima glazbe je izgubljeno. Iznimno je važna kvaliteta sadržaja koja se nudi mladima u djetinjstvu, kada se formiraju estetski kriteriji. Ovoga trebaju biti svjesni svi, i društvo i sami roditelji. Jer, na nama odraslima je odgovornost. U obiteljima se sve manje pjeva, običaji, a s njima i tradicijska pjesma kao i sam čin pjevanja, nestaju. U tim okolnostima uloga glazbe u razvoju djeteta ne smije biti prepuštena slučaju, kao što je to naglašavao Z. Kodály, već ona treba biti prisutna u dječjoj svakodnevici kao dio pomno osmišljenoga edukacijskog sustava.

I još malo o odgoju prema načelima antičke Grčke. U ideji dobroga odgoja nerazdruživa je bila veza između ljepote i dobrote. Ako je istina da se izlaganjem svemu što je lijepo potiče duševna dobrota, razvija osjećaj za dobro, onako kao što i u dobru prebiva ljepota, onda je time još veća i značajnija uloga lijepih umjetnosti u odgoju.

Svjesni smo da se danas prednost daje onome što nazivamo „moderna” glazba. Može li se reći da je zbog toga klasična glazba na marginama vrednota? Poništava li se time vrijednost onoga što glazba po sebi izvorno predstavlja?

Sigurno je da glazba odražava stanje društva. Ja bih išla korak dalje. Društvo u cjelini, a niti mnogi pojedinci često nisu svjesni uloge i značaja kulture u društvu. Da je to tako, vidimo po položaju kulture i njezinoj prisutnosti u medijima, po ulaganju u kulturu, po tome što je popularno i tako dalje. Što je zapravo kultura? Preformulirat ću pitanje: tko smo mi bez kulture? Što je narod bez literarne, glazbene, likovne, tradicijske baštine? Narod bez kulture je narod bez identiteta. Šetajući svojedobno po ulicama Praga, na zidu jedne likovne galerije pročitala sam natpis: „Ako opstane kultura, opstat će i narod”. Istina je to od presudne važnosti osobito za male narode ovoga svijeta.

Nedavno ste imenovani prorektoricom za umjetnost, kulturu i međusveučilišnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu. Kako gledate na ovu novu dužnost? Kako Vaše dosadašnje iskustvo rada na drugim sveučilištima može pomoći u njezinu izvršavanju? Imenovanje prorektoricom za umjetnost, kulturu i međusveučilišnu suradnju predstavlja veliku čast i obvezujuću dužnost, uz nastojanje da svojim promišljanjem i djelovanjem doprinesem prosperitetu zagrebačkoga Sveučilišta. Vjerujem da će sve moje dosadašnje iskustvo i djelovanje u sustavima Muzičke akademije i Sveučilišta, suradnja s akademijama i fakultetima u zemlji i inozemstvu ali i iskustva praktičnoga rada s generacijama studenata biti dobar temelj u obnašanju ove dužnosti. Studenti su u centru Sveučilišta, naša puna pozornost usmjerena je na njih, a umjetnost i kulturu vidim kao indeks kvalitete življenja. Uz sve obveze koje su sastavni dio radne svakodnevice ne prestajem razmišljati što bi se moglo učiniti kako bi se osigurala vidljivost svih sastavnica umjetničkoga područja, postigla dodana vrijednost s pozitivnim učincima i na dobrobit svih sastavnica našega Sveučilišta kao i na društvo u cjelini.