Početna stranica » Ivan Pavao II. pred zlatarnicom

Ivan Pavao II. pred zlatarnicom

302 pregleda

Sve je bilo svečano, formalno i dostojanstveno – osim što sam se ja osjećala kao da umjesto Papi idem u posjet starom prijatelju koji me godinama podučavao svojim mudrostima i pozivom da „otvorim uši svoga srca” i sama poslušam glas Ljubavi

Jednoga toplog dana tijekom karantene zbog virusa COVID-19 pospremam stvari po kući i naiđem na uokvirenu sliku pape Ivana Pavla II. (sad sveca) kako blagoslivlja nas mladence. „Ne boj se!” sjetim se i unatoč kaosu moga života i nesigurnosti u svijetu, osjećam samo mir. Znam bez i manje sumnje ili opiranja: „Naša budućnost ovisi o Ljubavi.”

Svježi snijeg pokrio je stabla i ulice koje su u tihom kvartu Manhattana te večeri bile sasvim prazne. Bio je siječanj 1995. godine. Vraćala sam se s posla ispunjena slatkim umorom i zadovoljstvom. Toga me je tjedna agencija za privremene kadrove angažirala na televiziji CBS gdje sam radila kao tajnica glavnim šefovima. Posao nije bio zahtjevan. Zapravo, bio je idealan za nas glumce i pjevače koji bi na taj način zaradili dodatni honorar između predstava i turneja. Kako sam oduvijek bila slobodna umjetnica, i nisam nikad radila u nekom uredu, bila mi je jako zanimljiva prilika da dobijem uvid u korporacijsku atmosferu i ljude koji marljivo rade u svojim odjelima.

Te zime bila sam posebno boemski raspoložena. Svaka situacija donosila bi nove mogućnosti upoznavanja ljudskih duša i filozofiranja o smislu života. Nakon završene akademije za mjuzikl radila sam u nekoliko kazališta i družila se s grupom tespijanaca s kojom sam se često našla na popisu uzvanika na premijerama velikih, malih i pokusnih predstava. U slobodno vrijeme pisali smo poeziju, pjevali u kabaretskim klubovima, gledali strane niskobudžetne filmove i posjećivali galerije u poznatoj gradskoj četvrti SoHo. Čitali smo djela filozofa i mudraca i nalazili se u malim kafićima gdje bismo raspravljali o duhovnosti, umjetnosti i svrsi postojanja.

S predzadnjega kata visokoga nebodera, na kojem se nalazio ured u kojem sam toga tjedna radila, imala sam odličan pogled na njujorške ulice i neprekidne kolone ljudi i žutih taksija koji se cijeloga dana nekamo žure. Iz moje perspektive činili su se malima i beznačajnima. U isto vrijeme znala sam da je svaka od tih točkica jedan život s jednako važnim problemima, tugama i radostima, s obiteljima i voljenim osobama. Svaki čovjek je iz svoje perspektive vrlo bitan. No s istoga prozora vidjela sam zgradu još višu od ove u kojoj sam se ja nalazila i pomislila kako netko s još višega kata gleda dolje na nas – i kako iz njihove perspektive i ja postajem samo jedna točkica.

Osjećajući se potpuno beznačajnom u toj spoznaji, a i u okruženju nekoliko milijuna ljudi velikoga grada, razmišljala sam o Bogu koji nas sve jednako vidi, kojemu smo svi jednako važni, i koji nam tako silno želi pomoći da se riješimo straha i predamo se Ljubavi.

Naučiti ljubav

Jednoga kasnog poslijepodneva, nakon što su šefovi i asistenti otišli doma, ostala sam sama na cijelom katu i izvadila knjigu koju sam dobila na dar za Božić: Prijeći prag nade, Ivana Pavla II. Čitala sam je s olovkom u ruci, podcrtavajući rečenice koje su me se posebno dojmile.

Bila sam mlada s puno pogrešaka i loših iskustava iza sebe koja su me učinila nesigurnom. Unatoč tome što sam se nakon samo tri godine u New Yorku dobro snašla i postigla značajan uspjeh, svejedno me bilo strah da negdje ne pogriješim.

Papa Ivan Pavao II., zapravo Karol Wojtyła, već je bio dio moga puta. Pjesma Krist na žalu koju sam prvi put čula samo nekoliko godina ranije bila je jedna od prekretnica moga duhovnog puta. U prijevodu Wojtyłine pjesme čula sam poziv: „O Bože, zar si pozvao mene, tvoje usne moje rekoše ime. (…) Odsad idem kamo šalješ me ti.”

Iz knjige Prijeći prag nade upijala sam svaku riječ ne bih li našla naputke i odgovore za život na „pravom putu”. „Ne boj se!” bila je poruka koju sam podcrtala najdebljom crtom, a u svoj dnevnik prepisala sam riječi: „Ljubav je nešto što se ne može naučiti, a u isto vrijeme ne postoji ništa što je važnije naučiti od Ljubavi.”

Duboka misao ljubavi

Šest mjeseci kasnije u novinama za glumce pronašla sam objavu za audiciju za dramu Pred zlatarnicom autora Karola Wojtyłe. Prijavila sam se i dobila ulogu. Drama u tri dijela donosi priče triju parova čiji se životi i ljubavne priče isprepliću. Svaka proba i predstava bili su za mene seminar o ljubavi. Svakoga bih puta otkrila neku novu, dublju misao na temu ljubavi i romantičnih veza.

Osjećaj koji me sada obuzima je Ljubav, ali u isto vrijeme, obuzima me i osjećaj budućnosti, a to je strah.

– Na površini, ljubav ima jaku struju – brzu, treperavu, poput kaleidoskopa promjenjivu, punu valova i privlačnih situacija koja lako ponese ljude. Muškarci i žene se jednako zanesu mišlju da su shvatili tajnu ljubavi, dok je još nisu ni dotakli.

– Naša budućnost ovisi o ljubavi.

U to vrijeme bila sam potpuno svjesna da sam o ljubavi znala jako malo i da sam dopustila kojekakvim strujama da me bacaju i lome na oštrim stijenama. Prepoznavala sam da je strah tada utjecao na svaki moj neuspjeli pokušaj romantične veze, čineći me još nesigurnijom nego prije. A željela sam više od svega naučiti o ljubavi i živjeti u njoj i iz nje.

* * *

Nakon prilično velikoga i značajnoga emotivnog sloma, uzrokovanoga (nanovo) slomljenim srcem, preselila sam se u Los Angeles gdje sam upoznala svoga, sada pokojnoga, supruga Matthewa. Željela sam da među nama ne bude tajni i već na prvom susretu ispričala mu svoju priču, svoje padove, ali i svoju namjeru da prodrem u dubinu svoga srca, da iscijelim i konačno jednom zamijenim Strah Ljubavlju. Povjerio mi je da ni on sam ne zna kako se prepustiti Ljubavi, pa sam s njim podijelila riječi Karola Wojtyłe koje su tada i meni ponovno donijele nove spoznaje.

Papino Pismo umjetnicima objavljeno 1999. godine, istoga ljeta kad smo Matthew i ja počeli zajedno raditi, bila nam je vodilja i nešto u čemu smo oboje pronalazili motivaciju i smisao. Kad smo se zaručili i počeli planirati vjenčanje i medeni mjesec, Matthew mi je spomenuo posebni blagoslov mladenaca prilikom audijencije s papom. Kako smo se vjenčali u Zagrebu, bila je prava sitnica skočiti do Vatikana za tu priliku.

S vjenčanim listom u ruci, hodali smo preko Trga svetoga Petra. Ja u ogromnoj bijeloj vjenčanici i crnim čizmama (za štikle je u prosincu ipak bilo prehladno i predaleko), a on u crnomu fraku. Talijani i turisti zastajali su na ulici da nam plješću i požele sreću.

Bila sam uzbuđena kao malo dijete koje je prvi put u Disneylandu. Sjedili smo u posebno ograđenom odjelu sasvim blizu Pape. Kad se mnoštvu obratio na hrvatskom jeziku, pomislila sam kako je nevjerojatno da je izabrao moj jezik između toliko različitih naroda koji su bili predstavljeni u amfiteatru. „Svatko vidi svijet iz svoje perspektive”, pomislila sam i sjetila se svojih njujorških dana. Osmijeh mi se razvukao po licu. U tom trenutku znala sam sa sigurnošću da nas Ljubav uvijek vidi. Bez obzira na padove i slabosti, Ljubavi nikad nismo neprimjetni i beznačajni.

Neki biskup koji je pomagao pri audijenciji pozvao nas je da ustanemo i u procesiji polako pristupimo Svetom Ocu. Sve je bilo svečano, formalno i dostojanstveno – osim što sam se ja osjećala kao da umjesto Papi idem u posjet starom prijatelju koji me godinama poučavao svojim mudrostima i pozivom da „otvorim uši svoga srca” i sama poslušam glas Ljubavi.

Nakon (iznenađujuće) kratkoga blagoslova neki drugi biskup pomagač uputio nas je prema izlazu. „Tajči, Tajči, može jedna slika?”, čula sam malu skupinu ljudi iz Hrvatske koja me čekala na dnu stepenica. Matthew me je nelagodno pogledao. „Zar i ovdje?”, šapnuo mi je. „Sad mi je jasno zašto je Papa govorio na hrvatskom. Ne samo za mene”, odgovorila sam potiho.

* * *

„Zašto želiš prodati svoj prsten? Sam po sebi on nema nikakvu vrijednost. Vidiš da se igla moje vage ne pomiče s nule. Jedino kad su zajedno, vaši će prsteni registrirati težinu”, prisjetila sam se riječi iz drame Pred zlatarnicom kad je Ivan Pavao II. bio proglašen blaženim, a Matthew i ja prolazili kroz ozbiljnu bračnu krizu.

„Ni blagoslov sveca nije garancija sretnoga braka”, rekla sam mu u jednom od naših teških razgovora. Tek kad smo se prestali opirati Ljubavi i dopuštati strahu da nas drži u stalnom osjećaju odijeljenosti od Boga, mogli smo jedno drugome dati cijeloga sebe.