Početna stranica » Ivan Goran Kovačić: Alkemija poezije

Ivan Goran Kovačić: Alkemija poezije

181 pregleda

Gorana sam upoznao dok sam pisao monografije o njegovu životu i književnom djelu („Polja svijetla i tamna”, 1971.; „Ivan Goran Kovačić”, 1984.). A vraćao sam mu se često, svaki put iznova uvjeren da je on jedan od onih naših pjesnika čiji se životni i pjesnički put ulio u sam matični tijek naše povijesti.

Ušavši u književnost početkom tridesetih godina dvadesetoga stoljeća kao pjesnik sunčanih predjela zavičaja, on je samo desetak godina kasnije postao pjesnik najstrašnijih zbivanja u našoj novijoj povijesti. Umjesto u začarani svijet djetinjstva, koji je oživljavao u svojoj predratnoj poeziji, on je u vrijeme rata zaronio u mračni ponor zla pa je od muka i patnje, od krvi i suza ljudskih sačinio najpotresnije pjesničko djelo hrvatske književnosti.

Kako se to dogodilo? Kako je jedan pjesnik skoro infantilne imaginacije imao snage da s nevjerojatnom izražajnom superiornošću evocira strašne prizore zla? Pisao je:

U našim snima dan je klet:

vješala, muke, umorstva i klanje.

A nekad je ovako, u zavičajnom narječju, pjevao:

Sunce ima plav škrljak i od zlata lače,

plašč svilni mu je oblak, pa veselo skače!

Ili je ovako, s vedrinom, oživljavao stvarnost:

U polju pjeva kosa u rosi

i mekana trava plače,

a vjetar miris jagoda nosi.

Svjetlo biva sve jače.

Kad je Svjetski rat potresao Europu, on je napustio razigrani svijet pjesničkih maštarija, da bi se opsjednuto zagledao u mračno lice zločina:

Kada sklopim oči, tama

ne silazi i opet krv tek vidim.

Oksimoron, koji je u osnovi ove slike, postat će temeljna figura jezika Jame. Miris jagoda ili miris krvi? – to je dilema koja je stajala pred njim. A on se odlučio za onu za koju je trebalo najviše kreativne snage:

Ako je tuđem djetetu zaklana majka

i obješen otac, zar nećeš svisnuti

Zar nećeš vrisnuti?

Možeš li zatvoriti oči kada teče vrijeme

kao krvava rijeka?

Odgovor na to pitanje, koje je postavio u pjesmi Samom sebi, može se ovako formulirati: Kako je nastala „Jama”? Odgovor na to pitanje potražio sam od samoga Pjesnika, u zamišljenom razgovoru s njim.

Priču o tome Pjesnik je počeo ovako: – Bilo je to 19. aprila 1941. godine. Bio sam sâm u svojoj sobi i u gluhoj noći, kraj male svjetiljke, smireno čitao, dok je sobom prigušeno odjekivala s neke češke stanice Novakova muzika. Bilo mi je divno. Ali odjednom jezoviti me uhvatio strah, da će sve to prestati doskora…

– Doskora je sve to prestalo. – ponovio sam za njim. – U tom trenutku nestao je svijet u kojem si se prepuštao mašti na volju, evocirajući razdragano sunčane dane djetinjstva. U tom trenutku promijenio se i sam duh tvoje poezije koja je postala čin otpora: Mračno me doba zagušit neće!

Znao sam da je volio film, da je pisao filmske kritike i da je smatrao da se elementi filmskoga jezika mogu adoptirati i u literaturi. Zato mi je ovaj fragment eseja Strah u umjetnosti uvijek izgledao kao dio nekoga filmskoga scenarija: „Popodne, dok poslije objeda građanin spava, tutnje nad njegovom glavom elise aviona i on se skriva u neke hodnike, pod zaklone, dok padaju bombe i ruše se kuće oko njega; trči preko ceste, a tisuće sitne tanadi, kao pijesak i ose, lete zrakom, on čučne i odjednom osjeti kako ne može da se digne, kako su se odijelile od njega njegove odsječene noge… Držati vlastite noge u rukama, izvlačiti svoje vlastite oči iz dupalja, rigati mačeve poput Ivanovih anđela i demona, nositi u šakama svoja vlastita crijeva i prisustvovati svom vlastitom pogrebu – to nije san, već realistična slika naše stvarnosti.” (Ovakvi prizori nama su dobro poznati, i to ne samo iz literature!)

– Postoje aspekti ljudskoga iskustva – rekao sam – od kojih, sasvim prirodno, okrećemo pogled pa ako smo ih nekad protiv svoje volje iskusili, nastojimo ih potisnuti iz sjećanja. Ti se nisi okretao od njih, ne samo zato što bi tako izdao svoje moralne i estetske principe već i zato što bi svojim stihovima oduzeo ubojitost idejnoga angažmana.

– Ja sam i sâm često upozoravao kuda nas vode krvava stradanja i uopće kolektivni krvavi sukobi među ljudima. Poniženje do životinje i kanibalske primitivnosti osobito je danas aktualno. Sve pouke iz prošlosti, užasne posljedice od kojih pate generacije nisu opametile ljude. Ljudi govore o „ideologijama”, o „nacionalnim interesima” i „programima”. Ma kakvi nacionalni interesi! Sva suvremena opravdanja ratova samo su zaborav milijardugodišnjega razvoja i odgoja, povratak u pradoba, u doba pandža i zuba. To je sljepilo koje obuzima nahuškanoga psa te u bjesnilu zaboravlja okove odgoja kroz stoljeća.

– Iz te humanističke perspektive – rekao sam – razvila se čitava duhovna struktura Jame i njen temeljni paradoks: Krv je moje svjetlo i moja tama. Što god taj početni stih značio, a suviše je ambivalentan da bi se mogao jednoznačno interpretirati, on već na samom početku poeme pomiče pjesničku radnju dublje u mit, u sukob svjetlosti i mraka. Uzbudljiva u prikazu stvarnosti i iznenađujuće konzistentna u svojoj pjesničkoj strukturi, Jama uspijeva u klasičnoj formi izraziti modernu svijest o tragičnim paradoksima našega povijesnoga bića. Ona je u svom vremenu predstavljala moćni glas prosvjeda protiv zločina i uzbudljivo umjetničko svjedočanstvo o patnjama nevinih žrtava jedne mračne ideologije. Tom poemom ti si demantirao vlastitu tvrdnju da je poetska riječ postala nemoćna u mahnitoj stvarnosti rata. Nestaje uopće vriska pojedinca – pisao si – jer je totalno zagušen pobjedonosnim urlikom svjetine s jedne strane, milijunskim jaukom s druge strane i topovskom grmljavinom sa svih strana. Nema toga Zole koji će uspješno viknuti: Optužujem! Ali si ti s Jamom na najbolji način obnovio ubojitu rječitost stiha, dokazujući da stih može biti djelatni čin čovjekovoga angažmana u vremenu.


U Goranovu slučaju pjesnički i životni čin spleli su se u nerazrješivi čvor moralne čvrstine i odlučnosti, zbog čega je on i postao simbol još uvijek mogućega i djelotvornoga čovjekova otpora silama mraka i razaranja. Ali u njegovom slučaju dogodilo se nešto više: sama njegova smrt postala je znamenje naše povijesti. Jer taj pjesnik koji je tako odlučno osudio zločine nacionalističkoga ustaškoga bezumlja, pao je od zločinačke ruke podjednako bezumnoga četničkoga nacionalizma. Je li nam time neka providnost htjela uputiti poruku? Ne znamo, ali je sigurno da je Goranova smrt postala simbolički znak onoga konačnoga, do tragičnosti zaoštrenoga paradoksa našega života i naše povijesti.