Početna stranica » Inocent III. i Bonifacije VIII.

Inocent III. i Bonifacije VIII.

325 pregleda

Uska isprepletenost duhovnoga i svjetovnoga na kršćanskom području u zrelom srednjem vijeku učinila je da se papa pojavljuje u njemu kao pravi monarh

Protivno raširenom shvaćanju o srednjem vijeku kao vremenu jasnih odnosa i čvrstih struktura, bilo je to doba velikih promjena u Zapadnom kršćanstvu. Od konstantinovskoga obrata Crkva se učvrstila u „svijetu” i ovladala njime. No isto tako je i „svijet” prodirao u Crkvu. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku Crkva se morala potvrditi kao mjerodavna oblikovna snaga. S Grgurom VII. utrt je put odvajanju Crkve od države i papinstvo je ojačalo, dok trinaesto stoljeće istodobno svjedoči o vrhuncu i opadanju svjetovne moći papinstva.

Inocent III.: vrhunac papinske moći

Kardinalu-đakonu Lotaru iz Segnia nije bilo još ni 38 godina kad mu je prilikom prvoga biranja većina dala svoje glasove. Prilikom pak drugoga glasovanja 8. siječnja 1198. svi izbornici. Prihvativši izbor, nazvao se novi pontifeks Inocentom, vjerojatno zbog uspomene na Inocenta II., kojega je, uz sv. Bernarda iz Clairvauxa, visoko cijenio kao papu reforme i sazivatelja 2. lateranskoga koncila. Izbornici su jamačno zapazili izvanredne duhovne i karakterne osobine Lotara od Segnia kad su najmlađem iz svoje sredine dali sve glasove. Ako su očekivali da će biti sposoban da Crkvu izvede iz sve veće stagnacije u koju ju je doveo niz slabih pontifikata prestarih papa nakon Aleksandra III., povijest je potvrdila njihova očekivanja.

Inocent III. nastupio je svoju službu u svijesti božanskoga poziva, koja mu je, čini se, pružala sve do kraja onu sigurnost u odlučivanju kojoj su se mnogo divili, i u bitnom stalnu dosljednost u vršenju svoje službe. Njegova odlična teološka izobrazba služila mu je da u gotovo svakom od svojih nebrojenih pisama i dekreta tumačenjem teoloških načela uvodno oblikuje riječ pouke koja ga pokazuje kao suverenoga navjestitelja konzervativno crkvene doktrine. Tomu se pridružilo njegovo isto tako izvrsno poznavanje crkvenoga prava, metodama kojega je i u postupku i u odluci tako savršeno vladao te ih umio vrlo maestralno provesti.

Posjedovao je, osim toga, možda od rimske obitelji svoje majke, izrazit smisao za politiku i njezine putove. Iz Pariza i Bologne posjedovao je Inocent jasno promišljeno i za svoj pontifikat mjerodavno shvaćanje punine vlasti koja mu je pripadala kao papi, njezina odnosa prema vlasti svjetovnih vladara, pogotovo prema onoj carevoj. Bilo bi pogrešno govoriti kod Inocenta III. o nekom programu vladavine u pravom smislu riječi, kao i prilikom svake druge izmjene pontifikata. Ipak se iz edikta i pisama prvih mjeseci mogu vidjeti konture najvažnijih pitanja koje se mogu smatrati glavnim papinim nastojanjima: 1. red u Crkvenoj Državi i njezina obrana protiv ekspanzivnih prijetnji sa sjevera i s juga; 2. intenziviranje križarske ideje i podržavanje križarskih nakana; 3. prevladavanje sve jačih i sve opasnijih heretičkih pokreta i, na kraju, ali u temelju svega i prije svega, 4. reforma Crkve od vrha do periferije.

Od početka pa neprekinuto sve do kraja svojega pontifikata vršio je Inocent III. svoju pastirsku službu u svijesti da za to posjeduje puninu vlasti. Ta je vlast odgovarala ogromnoj širini službe koja je, s jedne strane, obuhvaćala rimsku Crkvu i njezin posjed (Patrimonium Petri), ali se, zatim, morala brinuti i za svekoliki kršćanski svijet. Neki smatraju da je Inocent htio tu službu izgraditi u neku vrstu vladanja cijelim svijetom odnosno da je smatrao da može vršiti svoju službu jedino ako gospodari cijelim svijetom. Carevi i kraljevi primili su, kako je shvaćao Inocent, svoju vlast neposredno od Boga (kao i papinstvo). Kraljevska vlast, kao svjetovno gospodstvo što ga je Inocent zahtijevao da mu se prizna, odnosila se na kraljevski posjed rimske Crkve u srednjoj Italiji (Patrimonium Petri). Tu se Inocent smatrao kraljem među kraljevima.

Inocent III. dao je kratkim riječima formulirati svoje shvaćanje o odnosima države i Crkve na 4. lateranskom koncilu: „Nećemo da laici posežu za pravima klerika, no isto tako moramo spriječiti da klerici sebi prisvajaju prava laika. Zato zabranjujemo svim klericima da pod izlikom crkvene slobode proširuju svoju jurisdikciju na štetu svjetovnog sudstva; neka budu, naprotiv, zadovoljni pisanim zakonom i do sada odobrenim običajima da se ‘caru dadne carevo, a Bogu Božje’, po mjeri stvarno ispravnog i različitog poretka.” Poredak kršćanskoga svijeta (pax et iustitia) bio je povjeren dvjema vlastima, duhovnoj, punina koje je pripadala papi, i svjetovnoj, koja je bila vlastita mnoštvu nositelja (kraljevima, knezovima, magistratima). Po tradiciji se među njima na njemačkoga kralja prenosilo carsko dostojanstvo koje je, zahvaljujući svojoj funkciji zaštitništva rimske Crkve, posjedovalo stanovitu, nikada točno zacrtanu univerzalnost. Uska isprepletenost duhovnoga i svjetovnoga na kršćanskom području u zrelom srednjem vijeku učinila je da se papa, čija je punina duhovne vlasti bila neosporna, pojavljuje u njemu kao onaj pravi monarh. Stvarna careva vlast, naprotiv, nikada nije prekoračila granice onih područja u kojima je vladao kao kralj (Njemačka, Burgundija i dijelovi Italije). Budući da je, osim toga, duhovna vlast zbog spomenute isprepletenosti vrijedila i na svjetovnim područjima koja su dijelom bila državno-političke naravi, stekla je monarhija njezina nositelja povećano značenje.

Inocent u svojim zahtjevima vjerojatno nije mislio na vladanje svijetom (u pravom smislu riječi), nego je, naprotiv, uvijek na kraju djelovao iz motiva svoje odgovornosti za sveukupnost kršćanskoga svijeta. Tomu je kršćanskom svijetu (mundus christianus) i njegovu mirovnu poretku želio služiti kao arbiter-sudac, za što mu je, kako je znao, bila na raspolaganju samo ograničena i nipošto uvijek djelotvorna vlast prisile, ali zato moralna moć njegova posvuda priznatoga primata kao Kristova namjesnika. Tko god bi priznavao Krista (dakle, također, kraljevi, knezovi i magistrati) bio je stoga podložan, što se tiče svojega kršćanskog mišljenja i djelovanja, vlasti upućivanja Kristova namjesnika (vicarius Christi), kojom se Inocent III. služio začuđujućom sigurnošću u nebrojenim prilikama posvuda na području svekolikoga kršćanstva. Inocenta III. smatra se najmoćnijim papom, a njegov pontifikat predstavlja jedno od najsjajnijih razdoblja u povijesti papinstva. Umro je 16. lipnja 1216. g.

Bonifacije VIII.: Unam Sanctam

Deset dana nakon abdikcije pape Celestina V. u Napulju je 24. prosinca 1294. kao novi papa izabran kardinal Benedikt Caetani koji je uzeo ime Benedikt VIII. Njegov pontifikat obilježio je veliki sukob s francuskim kraljem Filipom IV. gdje nijedna strana nije htjela popustiti u svojim zahtjevima. Papa Bonifacije VIII. je 18. studenoga 1302. odlučio objaviti svoju poznatu bulu Unam sanctam koja je postala najprepoznatljivijim dokumentom njegova pontifikata o kom se najviše raspravljalo. Bula je razlagala kako postoji samo jedna Crkva te izvan nje nema spasenja. Njezina je jedina glava Isus Krist koji djeluje preko svojega namjesnika Petra i njegovih nasljednika. Oba mača, duhovni i svjetovni, pripadaju Crkvi, ona sama nosi onaj duhovni, a onaj svjetovni kralj po smjernicama svećenika. Duhovna vlast nadilazi svojim dostojanstvom svaku svjetovnu, može je postavljati i suditi joj ako griješi. Najvišoj duhovnoj vlasti može suditi samo Bog. Tko joj se suprotstavlja, suprotstavlja se Bogu. Zato je za spasenje svakoga čovjeka nužno da se podredi rimskom biskupu. Kako je na čelu onih koji su odbijali ovu papinu bulu i dalje stajao Filip IV., papa ga izopćuje iz Crkve, a Filip nastoji sazvati sabor protiv Bonifacija te šalje šačicu vojnika u Anagni da zarobe papu. To im nakratko i uspijeva, no građani uspijevaju osloboditi papu. Bonifacije se uz pomoć obitelji Orsini vraća u Rim, ali iscrpljen i bolestan umire 12. listopada 1303. u Vatikanu. Kao zaštitnik kulture otvarao je nove univerzitete. Štitio je i pomagao ondašnje sjajne umjetnike poput slikara Giotta i kipara Arnolfa Cambia. Njegovom smrću prestaje ideja o papinskoj prevlasti u svijetu.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!