Početna stranica » Imati svoj stav

Imati svoj stav

190 pregleda

Knjiga o Tobiji jedna je od mlađih starozavjetnih knjiga. Računa se da je nastala između 200. i 180. pr. Kr., premda su događaji koji su u njoj opisani smješteni u 7. st. pr. Kr. Riječ je o poučnoj pripovijesti koja želi potaknuti Židove u doba helenističke prevlasti na vjernost Bogu i dobrim običajima koji proizlaze iz vjere.

Glavni likovi knjige su Tobit, njegov sin Tobija, Tobitova žena Ana i Tobijina žena Sara te njezin otac Raguel. Na koncu se pojavljuje i anđeo Rafael. Pripovijest slijedi događaje vezane uz dvije bogobojazne obitelji koje su međusobno vezane brakom. Glavna je poruka da je Bog pravedan i u svojim odlukama slobodan. Patnja nije kazna, nego kušnja. Osim toga, Tobit je primjer čovjeka koji je, vođen vjerom i osjećajem pravednosti, sposoban promišljati o situaciji u kojoj se nalazi, te ne upravlja svojim postupcima na temelju straha ili pod utjecajem drugih, nego gradi svoj stav i takvu načinu razmišljanja poučava i svoga sina Tobiju. To je jedan od načina čovjekove borbe protiv ozračja u kojem su ideje i načela važnija od ljudske osobe.

Tobit je odmah na početku knjige prikazan kao prognanik koji je u doba Šalmanasara odveden iz Galileje (usp. Tob 1,1-2). Misli se na asirskoga kralja Šalmanasara V. (726. – 722. pr. Kr.) koji je 722. pr. Kr. osvojio sjeverno kraljevstvo Izrael i Samariju čiji su stanovnici preseljeni u Asiriju. Zasluge za osvajanja preuzeo je njegov nasljednik i uzurpator na prijestolju, Sargon II. (721. – 705. pr. Kr.). Galileju je zapravo već 734. – 733. pr. Kr. bio osvojio još Šalmanasarov otac, Tiglatpileser III. Njegovi ljetopisi, premda oštećeni, čini se da govore o 13 520 Izraelaca odvedenih u Asiriju.

 Na putu istine i pravde

Tobit za sebe kaže da je hodio „putovima istine i pravde svega svog života” (Tob 1,3). Kao prvi znak ovih putova istine i pravde Tobit navodi dijeljenje milostinje (usp. 1,3). Potom opisuje kako je ostao vjeran Bogu i onomu svetištu koje je sâm Bog izabrao da bude njegovo prebivalište „za sva vjekovita pokoljenja” (1,4). Naime, u vrijeme podijeljenoga kraljevstva, Izraelci su na sjeveru štovali Boga i prinosili mu žrtve u svetištu u Betelu i u svetištu u Danu, dok su Jeruzalemu ostali vjerni samo stanovnici Jude. Tobit je bio iz Galileje i to iz mjesta za koje je rečeno da je „nešto poviše Hasora” (1,2). To znači da je živio u blizini svetišta u Danu, na samom sjeveru sjevernoga kraljevstva. Ipak, bez obzira na dug i opasan put, i unatoč osamljenosti u tome pothvatu, on je u danima prije svoga progonstva hodočastio u Jeruzalem, ondje je prinosio žrtve i davao desetinu od svojih prihoda (usp. 1,6-8). Poradi istine i pravde, Tobit je bio spreman postupati suprotno većinskom načinu postupanja u svome okruženju.

Tobitovi putovi istine i pravde nastavili su se i u progonstvu. U vrijeme Šalmanasara davao je obilnu milostinju, te dodaje: „Hranio sam gladne, odijevao gole, kad bih vidio koga od roda svoga ubijena pa bačena izvan zidina Ninive, brižno bih ga ukopao” (1,16-17). Kad su u doba Sanheriba nastupila teža vremena, Tobit nije posustao, nego i za to razdoblje kaže: „Sahranjivao sam potajno one koje je ubio kralj Sanherib, natjeran na povlačenje iz Judeje” (1,18).

 Bog i čovjek u žarištu

Vidljivo je da Tobit u središtu svoga zauzimanja uvijek ima Boga i čovjeka. On nastoji hoditi putem istine tako što štuje jedinoga pravoga Boga i štuje ga ondje i na onaj način kako je to Bog objavio. Biti u istini znači ostati vjeran Bogu i njegovoj volji. Tobit hodi putevima pravde tako što vidi potrebe drugih ljudi. On dijeli milostinju, hrani glade, odijeva gole, pokapa mrtve. I to čini po cijenu života.

Na prvom je mjestu u Knjizi o Tobiji njegov otac Tobit čija je sudbina slična sudbini Jobovoj. Unatoč svojoj pravednosti, u životu ne doživljava blagostanje i sreću

S takvim osobnim iskustvom Tobit se obraća i svome sinu Tobiji te mu to iskustvo želi prenijeti. Zato ga najprije potiče na vjernost Bogu: „Svakog dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti ili kršiti njegovih zapovijedi” (4,5). Tome je pridodan i savjet da vrši pravedna djela koja se sastoje od davanja milostinje (usp. 4,7-11.16) te da gladnoga nahrani i gologa odjene (usp. 4,16).

Knjiga o Tobiji donosi i niz izuzetno dojmljivih molitava koje glavni likovi ove poučne pripovijesti izriču u trenucima nevolje i opasnosti. Na prvom je mjestu Tobit čija je sudbina slična sudbini Jobovoj. Unatoč svojoj pravednosti, u životu ne doživljava blagostanje i sreću. Najprije ne nalazi razumijevanje za svoja dobra djela ni među svojim sunarodnjacima (usp. Tob 2,1-8). Osim toga, dok je nastojao do kraja obdržavati i Božji zakon o obrednoj čistoći te je ostao izvan kuće jer je bio nečist nakon ukopa jednoga čovjeka, snašla ga je još jedna nevolja – pao mu je u oči ptičji izmet (usp. 2,9-10). Konačno, iz prevelike revnosti i poštenja, ne želeći zlo, posumnjao je da je njegova vlastita žena ukrala jare. Nije popustio ni pred njezinim uvjeravanjima jer je za svaki slučaj htio da se jare vrati (usp. 2,11-14). To je pak navelo ženu da mu kaže: „Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!” (2,14). Ove teške riječi kao da su Tobita razbudile. Postao je svjestan svih dobrih djela koja je učinio i vlastita poštenja, ali istovremeno i zle sudbine koja ga je snašla. Tada, ojađen i pun tuge, izriče svoju molitvu.

 Važnost molitve

Tobitova molitva započinje promišljanjem o tome tko je i kakav je Bog. On je sudac svijeta koji je najprije pravedan. To bi značilo da su njegovi sudovi, a onda i njegovi postupci uvijek ispravni. Obično se mislilo da je izraz pravde kazna za zlo i nagrada za dobro. Ako je Bog na taj način pravedan, onda Tobit mora razmišljati čime je zaslužio svoju zlu sudbinu koja se mora protumačiti kao kazna za neki grijeh. Ipak, za Božja djela kaže da su „milosrđe i istina” (3,2). U Bogu je istina, a s njome i pravda, uvijek povezana s milosrđem.

Iz toga znanja kod Tobita se budi i pouzdanje kad moli Boga da ga se spomene i da na njega pogleda (usp. 3,3). Ovaj Božji pogled jest pogled milosrđa i opraštanja. Za razliku od Joba koji ne prihvaća svoju grešnost, Tobit je spreman priznati da je grešan, pa se ponizno obraća Bogu i priznaje svoju grešnost. Tobit zapravo priznaje da zaslužuje sudbinu koja ga je snašla i to zbog grijehâ (usp. 3,4). Zato od Boga moli milosrđe.

Sve do sada činilo se da je Tobit u svemu pravedan. Pa i on sam na početku knjige kaže: „Ja, Tobit, hodio sam putovima istine i pravde svega svog života” (1,3). Nevolja ga je sada nagnala da bolje promisli o svome životu. Nevolja ne mora uvijek biti prouzročena grijehom, ali mora potaknuti na razmišljanje. Tobitu je pomogla njegova teška nevolja da se zamisli nad sobom i da probudi pokajanje.

Isus je rekao: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mk 2,17). Upravo tako ni Tobit nije mogao susresti Božje milosrđe dok nije priznao da nije pravedan, nego da je grešnik.

 Traženje Božje volje

Tobitova molitva, nakon priznanja grijeha i pokajanja, predstavlja predanje u Božju volju: „Sad postupaj sa mnom po svojoj volji” (Tob 3,6), a kao Božju volju on prepoznaje čak i vlastitu smrt. Kad se čovjek u priznanju grijeha i pokajanju obraća Bogu, s pouzdanjem u njegovo milosrđe i njegovu ljubav, onda od Boga očekuje samo ono najbolje. Što god milosrdni Bog odluči, dobro je za mene. On će učiniti bolje no što bih ja mogao uopće i pomisliti.

Prema Božjoj riječi, dakle, čovjek uvijek mora tražiti Božju volju, a ona uvijek podrazumijeva činjenje dobra svim ljudima. Ukoliko se u društvu pojave stavovi ili pokreti koji bi zanemarili potrebe pojedinih ljudi, koji bi drugima htjeli nametnuti vlastite stavove i mišljenja, kršćanin bi to trebao znati prepoznati i protiv toga djelovati. Pritom se ne smije voditi svojim interesima, nego Božjom voljom sadržanom u evanđeoskom nauku i potrebama drugih ljudi, osobito onih koji su na bilo koji način zanemareni, odbačeni, slabiji.