Početna stranica » Identitet i povijest

Identitet i povijest

423 pregleda

Identitet je nezamjenjivi element interpretativne naravi i dijalektike našega postojanja: na ruševinama starih identiteta uzdižu se možda novi po sadržaju, ali im funkcija u biti ostaje ista

U suvremenim društveno-teoretskim raspravama i krugovima teoretičara pod utjecajem političke ideologije globalizma i multikulturalizma pojam identiteta je nezaobilazna tema. Promatra ga se uglavnom u sociološkim kategorijama kao oznaku neke grupne pripadnosti koja isključuje druge i drukčije, dajući mu time poprilično negativnu reklamu. Također se naglašava umjetna narav identiteta i njegova „fluidnost”, tj. nestabilnost i promjenjivost, a proziva bilo kakvo inzistiranje na stabilnosti identiteta kao smetnji izgradnji jednoga „otvorenoga”, globalnoga društva. Naravno, postavlja se legitimno pitanje u kojoj je mjeri ovakav prikaz identiteta površan, jednostran i služi kao sredstvo određenih političkih strategija koje oblikuju područje „politike identiteta”. Budući da je riječ o sociološkim pristupima, naglasak se stavlja uglavnom na društvenu funkciju identiteta, dok se vrlo malo govori o njegovu sadržaju i važnosti toga sadržaja kako za psihološku izgradnju osobe tako i za njezin kognitivni razvoj.

Složena i dinamična stvarnost

Identitet je svijest o sebi, svojoj osobnosti, kontinuitetu obilježja svoje ličnosti. Sam pojam identitet, koji dolazi od kasnolatinskoga pojma identitas u čijem se korijenu nalazi riječ idem sa značenjem „isto”, ukazuje na istovjetnost ili jednakost samom sebi, neki sadržajni kontinuitet kao bitnu oznaku nekoga ili nečega. Temeljna važnost principa identiteta očituje se upravo u tome što nam on, kao jedan od četiri temeljna principa logičkoga razmišljanja, omogućuje da se orijentiramo u stvarnosti, praveći u njoj temeljna razlikovanja kategorizacijom stvari na temelju sadržajne istovjetnosti.

Govoriti o identitetu znači govoriti o jednoj složenoj i dinamičnoj stvarnosti uvjetovanoj prostorno-vremenskim kontekstom. Identitetu je za razvoj potrebno vrijeme koje se postupno preobražava u osobnu povijest. Postajući svojim kontinuitetom, bitni dio našega identiteta nas poput Arijadnine niti usmjerava i osvjetljuje prolaz kroz različite valove i labirinte životnih promjena. Taj kontinuitet u vremenskoj mijeni omogućuje naše jučer, danas i sutra kao povijesni okvir našega samorazumijevanja. Pritom je prije riječ o smisaonom nego vremenskom okviru koji događajima u našem životu daje neko značenje stavljajući ih u odnos s drugim događajima u našem životu i u životima drugih ljudi. Bez ovoga smisaonog okvira svaki bismo se dan budili kao u amneziji i započinjali život stalno „iznova”. Anamneza, sjećanje, tradicija, ono što dolazi od „jučer” – sve su to bitne i nepromjenjive sastavnice povijesnoga mozaika našega identiteta.

Prostorna dimenzija, najintimnije oličena u našem tijelu i mjestu gdje živimo, daje identitetu jednu stabilnost, materijalnu ukorijenjenost naglašavajući dodatno njegov kontinuitet. Tjelesna nas dimenzija objektivno određuje na poseban način – možemo od puno toga pobjeći, ali od svoga tijela, njegovih zakona i nagona koji neovisno od nas postoje i djeluju, ne možemo. Naša je egzistencija u toj mjeri utjelovljena da se sa svojim tijelom i poistovjećujemo: lice kao primarni simbol našega prepoznavanja i identificiranja nam to jasno pokazuje. Preko tijela smo i bitno povezani s drugima: ljudska zajednica započinje s tjelesnim povezivanjem dvoje ljudi iz kojih se rađa novi čovjek. Drugim riječima, da nije bilo drugih ne bi bilo ni nas: pojedinac ovisi o drugima i prije svoga postojanja, a ne samo nakon što je rođen, pokazuju nam jasno i uvidi suvremene epigenetike. Roditelji, obitelj, pleme, nacija – sve su to forme te prostorne, materijalne dimenzije našega postojanja i bez njih ne bismo bili ono što jesmo.

Postmoderni „identitet”

Negativno intonirani govor o identitetu može se pronaći i na području modernih i postmodernih psihoanalitičkih teorija. Dok suvremene društveno-političke teorije, analizirajući identitet iz socioloških, funkcionalističkih kategorija, naglašavaju njegovu nesupstancijalnost i fluidnost, u postmodernoj psihoanalizi, pod utjecajem semiotike i poststrukturalizma, dolazi do radikalnoga prekida s potragom za koherencijom sebstva – s idejom je li stabilno, osobno sebstvo uopće moguće.

Za postmoderne je teoretičare pojam identiteta sebstva umišljaj: riječ je o imaginarnoj iluziji, umjetnoj i izvana nametnutoj društveno-političkoj konstrukciji koja treba prekriti bolnu realnost po sebi neutažive žudnje. Stavljajući u prvi plan tu žudnju, predstavljenu u slobodarsko-idealističkim i utopijskim kategorijama, stavlja se ponovno naglasak na „nesvjesne” nagone i strasti (Freudov id, ono) te dolazi do preokreta Freudove misli „Gdje je bilo ono, neka bude ja” u „Gdje je bilo ja, neka bude ono”. U konačnici, kako to primjećuje Adorno, ovakva u biti iracionalno koncipirana potraga za autonomijom sebstva zapravo „subjekta lišava njegova subjektiviteta. Bezobjektni subjekt kojeg se baca prema njemu samom zamrzava se u objekt. On ne može iskočiti iz vlastite imanencije i postaje tek nešto više od jednadžbi libidne energije. Duša koja se razlomila na vlastite zakone nije više duša.”

Dekonstekstualizacija sebstva provedena skoro isključivo negativnim vrednovanjem otiska društveno-kulturne mreže na nesvjesnu žudnju ima jasne političke konotacije jer implicira kako poziv na „oslobađanje” subjekta od postojećih društvenih normi tako i poticaj na oblikovanje drukčijega poretka društvene stvarnosti. Tako Anthony Elliott, u svom Uvodu u psihoanalitičku teoriju, ističe kako je psihoanalitička teorija od S. Freuda do J. Laplanchea „stalno suptilno protkana političkim vrijednostima i ideološkim postavkama. Uistinu, psihoanaliza dovodi u pitanje ideologiju samog subjektiviteta postavljajući pitanje subjekta s obzirom na politička pitanja žudnje, roda, jezika, povijesti i društva.” Političko je tako sastavni dio psihoanalitičkoga diskursa, samo na jednoj dubljoj, teže primjetnoj razini premda se on izdaje za neutralni znanstveni pristup. Slažući se s H. Marcuseom da su psihoanalitičke kategorije i „same društvene i političke kategorije”, Elliott zaključuje: „Ideja da postoje nepristrani i nepolitički modusi psihoanalitičke kritike je s tog stajališta puka teorijska fantazija, fantazija kojoj je cilj izbrisati proturječje, sukobljenost i razlikovanje.”

Samo sukob interpretacija?

Čovjekov duhovno-intelektualni mikrokozmos nije zrakoprazni prostor nego poprište sukoba, borbe različitih narativa za dominaciju nad našom percepcijom stvarnosti. Bitna teorijska nedorečenost čovjekova bitka u svijetu daje da se stalno proizvode nove interpretacije stvarnosti iza kojih stoje različiti i često nepomirljivi pristupi stvarnosti. Svaka interpretacija podrazumijeva neko viđenje svijeta i nas samih koje nužno određuje i naš praktični odnos prema stvarnosti, naš svakodnevni život – to je objektivni okvir našega postojanja. Identitet je nezamjenjivi element te interpretativne naravi i dijalektike našega postojanja: na ruševinama starih identiteta uzdižu se možda novi po sadržaju, ali im funkcija u biti ostaje ista. Kod rasprave o identitetu stoga nije posrijedi neka intelektualna zabava društvenih teoretičara, nego je riječ o pitanju koje ima veliku praktičnu i političku važnost.

Decentrirani subjekt, nestabilni identitet je daleko lakše upravljati i kontrolirati nego onaj stabilni s određenim razumijevanjem svijeta i nekom idejom „unutarnjega ja”. U svojoj studiji Ispiranje mozga: znanost kontrole uma Kathleen Taylor ističe veliku važnost upravo te ideje „unutarnjega ja” – ideje koju imamo o sebi, kako se definiramo. Naglašavajući dinamičnu narav „unutarnjega ja”, Taylor ističe da je ono „što god ono bilo, puno sličnije glini nego dijamantu: da je podložno oblikovanju, međusobno povezano s drugima i ovisno o fizičkoj stvarnosti, osobito fizičkoj stvarnosti ljudskog mozga” te zaključuje: „O tome kakva je predodžba unutarnjeg ja uvelike ovisi kako će netko pojmiti pokušaj da se ono promijeni; dijamantni um je teže promijeniti nego glineni.” Inzistiranje na labavom, u sebi nestabilnom, decentriranom i fragmentiranom identitetu definitivno otvara puno prostora za manipulaciju – bez obzira na to kako se to lijepo i primamljivo verbalno, slikovno i emocionalno upakiralo.