Zagreb i Hrvatsku je ovih dana potresla velika afera koju je potaknuo zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, nakon što je na pompoznoj konferenciji za novinstvo predstavio plan za uvođenje „seksualne edukacije” u škole pod nazivom „Sveobuhvatna seksualna edukacija u lokalnom kontekstu”.
U tome su mu glavni partneri udruge Status M i CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje), od kojih je prva već odavno poznata po uvođenju rodne ideologije u pojedine zagrebačke vrtiće, a druga po nedavnoj prostačkoj kampanji kojom su prisiljavali Tomaševića na uvođenje seksualnoga odgoja u odgojno-obrazovni sustav i to plakatima čiji sadržaj nije primjeren porno-industriji, a kamoli javnom djelovanju.
Da su gradskim čelnicima iz sekte Možemo i njihovim partnerskim udrugama posve pomiješani prioriteti u smislu duševne dobrobiti zagrebačke djece govore jasno samo dvije sljedeće činjenice:
- Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, neposredno prije svoje dekapitacije s čela te institucije od strane Tomislava Tomaševića, iznijela je podatke MUP-a po kojima je, u odnosu na 2019., u prvih pet mjeseci 2020. godine zlostavljanje djece poraslo za 27 posto, kazneno djelo kršenja djetetovih prava, odnosno, fizičko i emocionalno zlostavljanje za 32 posto, dok se seksualno zlostavljanje povećalo za čak 67 posto.
- U nedavno publiciranoj digitalnoj knjizi o pandemiji samoozljeđivanja mladih u Hrvatskoj („Samoozljeđivanje kod adolescenata”, autorice Kristine Majer Čekada s Medicinske škole u Puli) izneseni su podaci o porastu samoozljeđivanja kod zagrebačkih srednjoškolaca od 50 posto u razdoblju od pet godina!
Od situacije u kojoj o prethodno navedenim zastrašujućim podacima nitko u zagrebačkoj vlasti godinama ne vodi računa, već umjesto toga prioritete daju javnom predstavljanju tzv. „kartica-seksalica”, gora je jedino činjenica kako se sve ovo događa mimo znanja i uključenosti roditelja, a sve uz pozivanje na upitne međunarodne i transrodne autoritete.
Po obiteljskom zakonu u Hrvatskoj roditelji su upravo ti koji imaju glavnu ulogu u odgoju svoje djece, ali, nažalost, sve prethodno navedeno samo je zadnji primjer u nizu sustavnoga pokušaja koji traje već nekoliko godina da se oca i majku posve izbaci iz jednadžbe dječjega obrazovanja.
Dapače, išlo se toliko daleko da ih se u službenim dokumentima umjesto „otac” i „majka” nazivalo Roditelj 1 i Roditelj 2.
Tome, kao i svakom drugom socijalističkom nasrtaju na obitelj kao temelju kršćanske društvene zajednice treba se hitno i oštro suprotstaviti.
