Početna stranica » I ne uvedi nas u napast

I ne uvedi nas u napast

315 pregleda

Molitveni zaziv Očenaša „ne uvedi nas u 'napast'” je prvotno izrastao iz svijesti molitelja o svojoj slaboći i da molitvom želi nadvladati svaku kušnju. A molitva je usuglašavanje s voljom Božjom

Često počnemo razmišljati što znače riječi svakidašnje molitve koje su u naslovu navedene, a riječ je o Molitvi Gospodnjoj ili Očenašu. O kakvoj je „napasti” riječ? Kako nas to Otac nebeski uvodi u napast? Može li nas Bog uopće uvoditi u napast (usp. Jak 1,13)?

U molitvi se pokazuje budnost. Samo tada se kušnja nadvladava kao i iskušavanje. Često u mudrosnoj književnosti nalazimo misao da kušnja iskušava čovjeka (usp. Mudr 3,5; 11,9; Sir 2,1; 33,1; 44,20 i Knjiga o Jobu). Pri tome uočavamo da kušnja u evanđeljima kao i kod Joba dolazi od Sotone (Job 1,6 – 2,11; Mt 4,1 par.). Kušnja je sredstvo kojim Bog provodi svoj plan spasenja.

I u Matejevoj i u Lukinoj verziji Molitve Gospodnje stoji zaziv: ne uvedi nas u „napast”. Prema Ortensiju da Spinetoliju, napast možemo razumjeti kao „kušnju” i kao „zasjedu”, „zamku”. Pogledajmo mjesta Matejeva evanđelja gdje je riječ o glagolu kušanja, „napastovanja”, ako pođemo od zaziva Očenaša prevodeći ga riječima „ne uvedi nas u opasnost”. Opasnost dolazi od zla, kako nam to pojašnjava drugi dio toga molitvenog zaziva.

Naime, Isus je bio odveden u opasnost od đavla (Mt 4,1.3). Farizeji i saduceji pitaju Isusa o znaku s neba koji bi im mogao dati (Mt 16,1). Farizeji ga pitaju o mogućnosti otpuštanja žene (Mt 19,3). Učenici farizeja i herodovci pitaju Isusa o plaćanju poreza caru (Mt 22,18). Zakonoznanac ga pita o najvećoj zapovijedi u Zakonu (Mt 22,35).

Vidimo da su oni koji kušaju Isusa đavao, farizeji, saduceji, učenici farizejski i Herodovci. Tu se kriju u biti skupine koje žele Isusovu smrt (usp. Mt 12,14; 21,45).

Slično zazivu Očenaša nalazimo imenicu „napast” još samo jedanput u Matejevu evanđelju. Naime, Isus na Maslinskoj gori potiče učenike da bdiju i mole da ne uđu u opasnost (26,41). Tu nalazimo vezu s ljudskom slaboćom. Kao i u Očenašu, i ovdje je riječ o molitvi s nakanom da ne uđu, tj. da ih Gospodin Bog oslobodi te opasnosti. U Očenašu je zaziv direktan, i vidi Boga kao onoga koji nas ne smije uvesti u opasnost, u kušnju, u zasjedu.

U Markovu evanđelju također nalazimo Isusa u Getsemanskom vrtu gdje upozorava učenike da bdiju i mole da ne padnu u napast (14,38). To je, kako vidimo, preuzeo Matej, ali i Luka (usp. Mk 26,38.41//Lk 22,40.46). Marko nam jedini donosi Isusovo obraćanje Ocu koje bilježi arameizmom „Abba” (14,36). Dakle, ima nekoliko elemenata koji nam pokazuju usku vezu govora o „napasti” i molitve, odnosno obraćanja nebeskom Ocu. Isus sam traži uklanjanje čaše (usp. Mk 14,36//Mt 26,39//Lk 22,42). Isus ispijanje čaše najavljuje u razgovoru sa Zebedejevim sinovima Jakovom i Ivanom (usp. Mk 10,38.39). Čaša se odnosi na Isusovu muku i smrt koji mu predstoje. U molitvi u Getsemanskom vrtu Isus zna da Bog ima vlast sve činiti, dakle Bog može kalež muke koji je odredio Isusu od njega i ukloniti. Isus je izložen strahu od smrti. Ali molitva ne završava tom molbom da bude pošteđen smrti, nego se u potpunosti predaje volji Božjoj. Ako ga Bog ne pošteđuje, tada tako mora biti.

Učenici također moraju poput njega bdjeti i moliti da izdrže kušnju koju ta situacija za njih predstavlja. Oni se moraju moljenjem usuglasiti s voljom Božjom, da im Isusova muka i u njoj upućen zahtjev učenicima ne postane sablazan (usp. Mk 8,34.36). Isus ih opominje kao njihov učitelj. Tako im pokazuje kako bdijenjem i molitvom nadvladati kušnju i slaboću tijela, kojoj je sam izložen, i to mogu posvjedočiti kada su ga vidjeli da se trese od straha. Ta će ljudska slaboća svladati učenike koji su doduše voljni ostati s Isusom i čak umrijeti s njim (usp. Mk 14,31). I dovesti ih do pada jer nisu bdjeli i molili.

Molitveni zaziv Očenaša „ne uvedi nas u ‘napast’” je prvotno izrastao iz svijesti molitelja o svojoj slaboći i da molitvom želi nadvladati svaku kušnju. A molitva je usuglašavanje s voljom Božjom. Upravo je kušnja u tome prihvatiti ili ne prihvatiti volju Božju. Bdijenje i molitva nam omogućuju da ju prihvatimo. To konkretno znači da je molba da budemo pošteđeni kušnje isključivanje kolebanja oko prihvaćenja Božje volje. Izbjegavanje napasti će biti sadržaj molitve učenika, a ne njezina nakana kako to nalazimo već u Markovu evanđelju (13,18; 14,35). Hitnu molbu objašnjava poučna rečenica o ugroženosti čovjeka. Čovjek je duhovno i tjelesno biće. Duh mu je voljan ali tijelo je slabo. Kušnja, „napast” se ne krije u toj konstituciji. Ona dolazi izvana, ali u njoj, osobito u tijelu nalazi podršku. O tome zavisi da se nadvlada tijelo koje naginje grijehu, koje je tromo i traži ugodu, i da se podvrgne duhu. Govor o tijelu i duhu je tipično starozavjetna tema (usp. Ps 51,14), ali je treba razlikovati po njezinu asketskom obilježju s obzirom na Novi zavjet. Naime, tijelo nije samo pojam ograničenosti stvorenja nego i omogućavanja da se bude zao i grešan. Zato u molitvi Očenaš odmah dodajemo i zaziv „nego oslobodi nas od zla”.

Isus je nadvladao sve svoje kušnje i na temelju te njegove pobjede mogu i kršćani s pouzdanjem moliti: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.”