Prema opisu Knjige Postanka Stvoritelj je smjestio ljudsko biće u vrt koji je za njega zasadio (Post 2,8). Drugo poglavlje dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji „Ljudsko biće u vrtu” ističe kako tri glavne teme definiraju čovjekov odnos prema vrtu, odnosno prema životnom prostoru u koji ga je smjestio Bog (2,8-20): prva je tema hrane, druga je tema rada, treća je tema odnosa između čovjeka i životinja. U ovom članku posvetit ćemo pozornost prvoj temi, onoj hrane, koja je obrađena u prvom podnaslovu (br. 76-102) ovoga drugog poglavlja.
Božanski dar hrane i teškoće u pribavljanju hrane
Na prvim stranicama Biblije hrana je prikazana kao Stvoriteljev trajni dar njegovim stvorenjima (Post 2,9; 1,29-30).
Susljedne stranice Biblije, međutim, kao da poriču tvrdnju o božanskoj velikodušnoj darežljivosti jer je pribavljanje hrane povezano s teškoćama i naporima. Stoga se nameće pitanje zašto teškoće u pribavljanju hrane? Biblijske stranice donose različita tumačenja zašto dolazi do teškoća u pribavljanju hrane.
Prema jednom tumačenju pribavljanje hrane s trudom i kruha u znoju lica (Post 3,17-19) nastupilo je kao kazna za prijestup prvoga ljudskog para (3,6).
Prema drugom tumačenju suša i glad (Post 12,10; 26,1; 41,30-31.36) nisu kazna neke čovjekove krivice, nego su prigoda za očitovanje mudrosti i dobronamjernosti. Tako su se, primjerice, patrijarsi zbog suše u zemlji Kanaana morali zaputiti u Egipat (Post 12,10; 42,1-2; 47,4), a stanovnici te tuđinske zemlje bivaju blagoslovljeni (12,3) ili kažnjeni (12,17) u mjeri u kojoj prihvate ili oštete došljaka. Osobito je u Josipovoj životnoj povijesti egzemplarno pokazano kako se situacija nevolje „gladnih godina” može promijeniti u prigodu za činjenje dobra zahvaljujući Josipovu pronicljivom planiranju (Post 41,28-31.36; Sir 18,25).
Treće tumačenje oskudice i teškoća u prehrani nalazi se u pripovijedanju o četrdeset godina Izraelova putovanja pustinjom (Izl 16,3; Br 11,5; 20,5; Pnz 8,3) iz kojega proizlaze tri poruke. Prva je poruka da je produženi boravak u pustinji posljedica grijeha odbacivanja dobre zemlje koju je darovao Bog (Pnz 1,35) i pobune protiv Mojsijeva karizmatičnoga vodstva (Br 14,33). Druga je poruka da je i u tom dugom razdoblju lišenosti, unatoč buntovnosti naroda, Bog trajno brinuo za narod opskrbljujući ga vodom (Izl 17,5-6; Br 20,11; Pnz 8,15) i darom mane (Izl 16,4.16-21; Pnz 8,3.16). Treća je poruka da je vrijeme pustinje vrijeme kušnje (Pnz 8,2) i razdoblje odgoja (8,5) u kojem je Božji narod bio potaknut da shvati „kako čovjek ne živi samo o kruhu nego … o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih” (Pnz 8,3; Mt 4,4).
Zašto post – dragovoljno odricanje hrane? Gladovanje je odbojno za tijelo, ali je dobra prigoda za „srce” (Pnz 8,2.5) da otkrije i pristupi punom smislu postojanja, jer istinski čovjekov život u stvari jest sam Bog (Pnz 30,20). To što uistinu hrani čovjeka jest Riječ Gospodnja (Mudr 16,26).
Ako se vjernik hrani Božjom Riječju, tada on može postiti a da to ne bude samo pokornički čin nego i vrlo plodan oblik molitvenoga razabiranja i prihvaćanja volje Božje. I uvijek polazeći od središta ove vjere da je Gospodin neiscrpni izvor života, vjernik će biti također sposoban odreći se povremeno kruha i drugih proizvoda zemlje koju on obrađuje, bilo da ih posveti Bogu (Izl 22,28-29; Lev 27,30) bilo potrebitima (Pnz 14,29; 16,11; 24,19-21).
Biblijska mudrost o hrani
Svetopisamski učitelji mudrosti izriču pozitivno vrednovanje Božjega dara hrane. Tako Propovjednik piše: „Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života. I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar” (Prop 3,12-13).
Pozitivnom vrednovanju Božjega dara jela i pića biblijska mudrost dodaje savjet zdravoga načela umjerenosti u jedenju kako to ilustrira izreka: „Kad naiđeš na med, jedi umjereno, kako se ne bi prejeo i pojedeno izbljuvao” (Izr 25,16). Osobito je pijenje vina (ili drugih alkoholnih pića) potrebno da bude kontrolirano i ograničeno da se ne izrodi u pijanstvo, ošamućenost i svadljivost (Izr 23,29-33).
Biblijska mudrost daje prednost skromnom objedu u slozi i miru pred obiljem jela u mržnji i svađi: „Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego od utovljena vola gdje je mržnja” (Izr 15,17), „bolji je zalogaj suha kruha s mirom nego sa svađom kuća puna žrtvene pečenke” (Izr 17,1).
Mudrosna pouka dolazi do svoga vrhunca kada poučava da hrana koja uzdržava život vjernika nije toliko zemaljska hrana nego Riječ Božja (Mudr 16,26). Ako materijalna hrana taži glad i produljuje život, mudrost pak daruje besmrtnost (Mudr 8,13.17).
Hrana u poruci proroka
Hrana ima negativno značenje u proročkoj kritici onovremene društveno-ekonomske i političke stvarnosti, a pozitivno u proročkoj najavi eshatološkoga vremena.
Proroci prokazuju teški grijeh raskošnih gozbi bogataša. Ne kritiziraju samo žalosnu neumjerenost u hrani, nego daleko više prekoravaju ponašanje uvredljivo za siromašne ljude (Jr 5,28), jer to što hrani moćnika u stvari je meso njegovih samih sugrađana (Iz 56,11; Ez 22,27; 34,3.10; Zah 11,5;Mih 3,1-3).
Proroci osuđuju osobito pripadnike vodećega društvenog sloja koji ne vode brigu o povjerenom narodu, nego žive lakoumno, goste se i pijančuju: „Jao [vođama naroda koji] … leže na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz staje;… piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al’ za slom [svoga naroda] … ne mare” (Am 6,1.4.6).
Kada govore o novoj stvarnosti budućega, eshatološkoga vremena proroci rabe sliku obilja hrane (Iz 7,22; 30,23-25; Jl 2,23-26). Amos govori da „će orač stizat’ žeteoca”. Izaija najavljuje da „će Gospodin nad Vojskama spremiti svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena” (Iz 25,6), objed tako vitalan da će zauvijek ukloniti smrt (25,8). Jeremija prorokuje obnovu vinograda, uživanje u obilju dobara Gospodnjih (Jr 31,5.12) i sitost naroda saveza (31,14).
Ove pozitivne slike hrane u proročkim govorima su najave Božjega poslanja Riječi (Iz 55,1-3.10-11; Ez 3,1-3; Jr 15,16) i uspostave spasenjske pravednosti (Iz 61,11) i same nazočnosti Gospodnje kao punine života.
Hrana darovana po Isusu
Najvažnija novost je da se trajni spomen Isusove otkupiteljske smrti treba ostvarivati po jedenju kruha i po pijenju vina (Mt 26,26-29), po poslušnom vršenju onoga što je Isus zapovjedio. U sakramentu euharistije propisan je, naime, novi način slavljenja Pashe oslobođenja i otkupljenja, ne više po krvi i mesu jaganjca, nego u nekrvnom obredu, koji okončava krvne žrtve staroga saveza, po savršenom otkupiteljskom žrtvenom prinosu Sina Božjega (Heb 9,12-14). Lomljenje kruha postaje za kršćane sakrament vjere u Krista i ostvarenje autentičnoga bratskog zajedništva.
Prijelaz od „znaka” kruha (Mt 14,13-21; 15,32-39) na označenu „stvarnost” nije lagan (Mk 8,14-21). Zbog toga je Gospodin upozorio mnoštvo koje je bilo nahranjeno umnoženim kruhom: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji” (Iv 6,27).
Ta hrana za život vječni kršćanima je dostupna u sakramentu euharistije, po prihvaćanju Isusove Riječi, koja je duh i život (Iv 6,63), i njegova potpunoga sebedarja (Iv 6,51-57).
