Odlukom Biskupske konferencije Švicarske i domaćega biskupa Norberta Brunnera Hrvatske katoličke misije Lausanne i Wallis spajaju se 1. svibnja 2008. godine u jednu pod nazivom Hrvatska katolička misija Lausanne – Wallis. Upravljanje ovom misijom povjereno je franjevcu Hercegovačke franjevačke provincije fra Vladimiru Vladi Erešu. Ovaj franjevac nas je dočekao u Lausanni odakle je krenulo naše putovanje širom ove velike misije. Misija se prostire na terenu koji pokriva pet kantona – Vadt, Wallis, Neuchatel, Fribourg i Ženeva – i preko šest tisuća kvadratnih kilometara, što znači da fra Vlado godišnje prelazi preko stotinu tisuća kilometara skrbeći se pastoralno za misiju. Naime, radi financijske uštede na svećeniku švicarske su vlasti odlučile da im je previše ako dvojica svećenika budu na plaći.
Krov Europe
Naše prvo odredište smješteno je u srcu švicarskih Alpi – u mjestu Zermatt, a u svijetu opisano kao „krov Europe”. Kraj putovanja autom je u mjestu Täsch u kojemu se nalaze brojna javna parkirališta u kojima treba ostaviti automobil jer je dalji promet dozvoljen samo onima s posebnom dozvolom. „Svako parkiralište ima taksi-kombije koji vas mogu prevesti do Zermatta, a možete koristiti i vlak. No i takav prijevoz može samo do ulaza u Zermatt gdje se moraju zaustaviti vozila na motorni pogon jer već tu započinje „car-free” zona po kojoj se prometuje vozilima na električni pogon”, objašnjava nam Milan Ivančičević, vlasnik jedne od mnogobrojnih taksi službi, a inače podrijetlom iz Slavonije. Zermatt – skriveni raj duboko u srcu švicarskih Alpi – kao malo koje mjesto može ostaviti ovakav dojam na prvi pogled i ukoliko ste zaljubljenik u prirodu i skijanje, ovdje ćete definitivno doći na svoje. Ovo je mjesto okruženo s 38 vrhova viših od četiri tisuće metara nadmorske visine na čijim se skijaškim stazama može uživati tijekom cijele godine budući da je i ljeti ovo mjesto carstvo snijega i leda zbog čega brojne skijaške reprezentacije svoje ljetne baze imaju upravo ovdje.
Za sporazumijevanje također nema nikakvih problema. Iako spada u njemačko govorno područje zbog blizine s Italijom, većina priča talijanski, a jednako dobro znaju i engleski baš kao i francuski. Međutim, ovdje možete govoriti i hrvatski jer neslužbeni podaci govore kako je skoro trećina stanovništva podrijetlom s područja bivše Jugoslavije. Jedna od njih je Ružica Vidić iz Odžaka u Posavini, a koja u Švicarskoj živi skoro 30 godina. „Došla sam ovdje s roditeljima koji su se prije 10 godina vratili u rodnu Posavinu, a ja sam ostala jer su ovdje ipak bolji uvjeti za život. Ovdje je bolje, a kod nas je ljepše”, govori nam Ružica koja u rodnu Posavinu odlazi i po nekoliko puta godišnje.
Švicarska je savezna država u središnjoj Europi koja graniči s Lihtenštajnom i Austrijom na istoku, Francuskom na zapadu, Italijom na jugu i jugoistoku, te Njemačkom na sjeveru. Ima dugu tradiciju neutralnosti, ali i međunarodne suradnje te je sjedište brojnih međunarodnih organizacija.Podijeljena je na 26 kantona koji čine prvu razinu podjele u toj zemlji. Svaki od njih ima vlastiti ustav, skupštinu, vladu i sudove zbog čega se Švicarska smatra jednom od najviše decentraliziranih zemalja na svijetu. Povijesno je svaki kanton bio nezavisna država s vlastitim granicama, vojskom i valutom sve do uspostave sadašnje federalne strukture 1848. godine.
„Teško svećeniku misionaru koji dođe na novi teren misije, a nije vičan kuhanju, pranju, sviranju, pjevanju, organiziranju… Onda su ti potrebne prijateljske ruke pomoćnice. Ali kako do njih doći? Kako ih pronaći? E, ovdje dolazi do izražaja Božja providnost koja se pokazala vrlo jakom u mome slučaju”, pripovijeda nam voditelj misije fra Vlado ne krijući oduševljenje svojim vjernicima zbog činjenice da su velikodušno uključeni u različite misijske aktivnosti. Požrtvovna, nadarena i ustrajna – kako je opisuje fra Vlado – Kata Čančar iz Vispa jedan je od mnogobrojnih primjera takvih suradnika. „Cijeloj mojoj obitelji je iznimna radost što možemo biti ugrađeni u svakodnevni život ove misije, djelovati, komunicirati i surađivati s našim svećenikom i našim ljudima. Jer svi smo mi iz naše Bosne i Hercegovine ili Hrvatske došli ovdje graditi svoje živote, ali smo i dalje jedni na druge upućeni i organiziranjem događaja i sudjelovanjem u životu misije mi zapravo ovdje njegujemo identitet našega naroda. To je onda zaista jedno veliko blago, a raditi na njegovu očuvanju predstavlja radost”, govori nam Kata čija je obitelj rodom iz Novoga Sela u blizini Odžaka u Bosanskoj Posavini. Osim nje, u životu zajednice je sveprisutna i cijela njezina obitelj – suprug Jakov, kćerka Ana i sin Jozo. Ovo je jedna prava sportska obitelj ako uzmemo u obzir činjenicu da se majka Kata amaterski bavi odbojkom, a otac Jakov nogometom dok se kćerka Ana profesionalno bavi odbojkom, a sin Jozo nogometom s vrlo zapaženim rezultatima. Tako je Ana već nekoliko puta birana za najbolju švicarsku odbojkašicu, a Jozo je već primio poziv za igranje u nogometnoj reprezentaciji Švicarske. Sve u svemu, ovu obitelj čiju smo vedrinu i otvorenost i sami zapazili fra Vlado je sažeo u nekoliko rečenica: „Velika su mi potpora u svemu i ništa im nije teško. U njih se možeš pouzdati, a oni te neće iznevjeriti. Bez pretjeranih riječi i neukusne nametljivosti, odradit će sve povjerene dužnosti. Rijetka pojava.”
Naše sljedeće odredište bilo je područje naseljeno još od pradavnih vremena. Riječ je o kantonu Neuchatel koji se nalazi na sjeverozapadu Švicarske, u jurskom planinskom lancu, a većina stanovnika govori francuskim jezikom. U Neuchatelu susrećemo manju vjerničku zajednicu koja dolazi i okuplja se u skromnu bolničku kapelicu. U ovom kantonu s puno manjih mjesta i brdsko-ravničarskim predjelima te uz istoimeno jezero žive 34 obitelji rodom iz Bosne i Hercegovine čineći jednu aktivnu i duhovno plodnu katoličku zajednicu.
O čuvenoj Ženevi na malom prostoru, ali s velikim svjetskim ugledom, svi smo čuli, a ujedno je i glavni grad istoimenoga kantona Ženeva koji se nalazi na krajnjem jugozapadu Švicarske, na obali Ženevskoga jezera sa svih strana okružen francuskim teritorijem. Ovo je područje (mnogih) svjetskih i europskih institucija, među kojima je i Hrvatska misija. U samom gradu i okolici, te u susjednoj Francuskoj živi oko 200 obitelji s naših prostora. „Inače, zajednica vjernika je ovdje vrlo jaka, složna i spremna za sve što je lijepo – ljudsko i vjerničko”, pripovijeda fra Vlado, te dodaje: „Imaju svoju folklornu grupu, nogometni klub i žensku sportsku granu sastajanja. Tako je na kulturnom i društvenom polju naša mala zemlja dobila veliki značaj.” Nakon svete mise i duhovne obnove uslijedilo je druženje u obližnjoj dvorani. Bila je to prilika za susret s ljudima koji su već davno napustili svoje rodno ognjište i utočište pronašli u ovom švicarskom mjestu: „Svoj rodni kraj nikada ne možemo zaboraviti i uvijek ćemo ga iznova posjećivati, ali prilike su bile takve da se jednostavno moralo otići u potragu za onim boljim sutra. Ali, zahvaljujući našoj misiji i susretima, okupljamo se i zajedno djelujemo tako da smo unijeli dah zavičaja u Ženevu”, govori Ljubica Antunović iz Tuzle koja sa svojom obitelji već godinama živi u Ženevi. Osim toga, aktivna je u ženskoj odbojkaškoj sekciji koja je, osim misije, još jedno mjesto susreta bosanskohercegovačkih i hrvatskih ljudi u švicarskom kantonu Ženevi.
Hrvatski Večernji list, izdanje za iseljeništvo iz Frankfurta je 23. ožujka ove godine nagradilo i proglasilo misionara i voditelja ove misije fra Vladu Ereša dobitnikom Večernjakove domovnice – nagrade za pisanu riječ: knjige, izdavaštvo o našem narodu u iseljeništvu, za humanitarni rad i trud. Ova je nagrada nastajala godinama kroz koje je fra Vlado pisao i bilježio život iseljenoga čovjeka Hrvata i, jer je nikla iz suživota, ljubavi, suradnje s vjernicima, ima posebnu vrijednost.
Sutradan je organizirana duhovna obnova i posjet Kantonu Fribourg na zapadu Švicarske čiji glavni grad nosi isto ime. Ovo je dvojezični kanton koji se dijeli na 60 % francuskoga govornoga područja i 30 % njemačkoga, ali su oba jezika službeni dok 10 % otpada na ostale jezike. Danas ovdje živi 70 % rimokatolika i 15 % protestanata, a fra Vlado nam otkriva podatak kako je 80-ak obitelji iz naših krajeva, pretežito duvanjskoga područja, ali i iz ostalih dijelova naše zemlje. O njima također ima samo velike riječi: „Dobri su vjernici. Posebno su redoviti na svetim misama, a njihovi mladi dolaze skoro u stopostotnim postocima u crkvu. Djeca su odana, simpatična i vrlo nadarena, a najjači su u darivanju i humanitarnoj pomoći. Imaju veliko srce, veliki su veseljaci i pobožni.” A da je tomu tako uvjerili smo se i sami u dvorani nakon svete mise gdje smo se s cijelom zajednicom susreli uz zakusku i čašu razgovora.
Odmah po završetku programa u misijskoj zajednici u Friburgu preko visoravni friburškoga i vaudskoga kantona upućujemo se u mjesto na obali Neuchatelskoga jezera u Yverdon gdje je odabrana ekipa već od ranoga jutra spremna i kuha „korizmenu juhu”. Naime, u ovoj zajednici ima nekoliko ekipa koje pripremaju ručak za cijelu zajednicu nekoliko puta godišnje. Kako je bilo korizmeno vrijeme, tako je ovaj ručak simbolično nazvan „korizmena juha”. Osim toga, organizira se i „predbožićni caritas” te „kasica milosrđa”. Nakon nedjeljne mise svi se upućujemo u dvoranu na ručak i ugodno druženje. Ostali smo dugo na okupu i izmjenjivali srdačne ljudske riječi, upoznali one koje nismo znali i obnovili uspomene i sjećanja s onima koji su nam od ranije poznati. U toploj atmosferi razišli smo se, narod svojim domovima, a mi prema Lausanni gdje nas čeka sljedeća zajednica.
Mala, ali djelatna zajednica
Lausanne je glavni grad kantona Vaud i distrikta Lausanne koji je smješten na obalama Ženevskoga jezera. U gradu se, između ostaloga, nalazi i sjedište Međunarodnoga olimpijskoga odbora. Ovdje nas dočekuje još jedna manja, ali djelatna katolička zajednica, a i sjedište cijele misije smješteno je upravo u Lausanni. Susreli smo se misijskom suradnicom Vlatkom Pavlinović koja je u Švicarsku došla kao 20-godišnja djevojka, a sada je udana žena koja je sa svojim mužem Matom Pavlinovićem osnovala obitelj upravo ovdje i danas ima troje djece – sina Marina te kćerke Milu i Teu. Vlatka je rodom sa Širokoga Brijega, a njezin suprug Mate iz Livna. Prisjetila se svojih početaka: „Nakon više od 30 godina boravka i rada prošlo je puno lijepih i manje lijepih trenutaka. Posebno kada se sjetim svojih početaka koji nisu bili ni ugodni ni laki. Napustiti obitelj, prijatelje i doći u novo i nepoznato, posebno u tuđinu za jednu 20-godišnjakinju nije baš bilo ugodno. Iako me čekalo sve sređeno: stan, posao, naši ljudi, ipak je bilo mnogo poteškoća. Moja je dužnost započela u rujnu 1986. godine, a obilježiti i ispričati sve detalje je nemoguće, ali želim naglasiti da je uvijek pobjeđivalo ono lijepo jer surađivati s našim ljudima, našim fratrima i djelovati u ovoj misiji je uistinu bilo blagoslovljeno i još uvijek to jest.” U ovom je gradu većina stanovništva iz Bosne i Hercegovine i većina ih već odavno ima švicarsko državljanstvo.
Ono što je posebno istaknuo za naraštaje naših iseljenika u Švicarskoj jest njihova zainteresiranost za suradnju s matičnom zemljom jer je u osnovi njihova zajedničkoga djelovanja glavno i najvažnije pitanje kako sačuvati hrvatski identitet bez obzira na vrijeme i razlog odlaska
Slično stanje je i u Clarensu, zadnjem odredištu našega putovanja kroz pet švicarskih kantona na kojima se prostire Hrvatska katolička misija Lausanne – Wallis. U Clarensu, kao i u drugim mjestima koje smo posjetili, susrećemo poznate ljude iz naših krajeva. Mnogo je obitelji ovdje koje vuku korijene iz drage nam Bosne i Hercegovine. Dragan i Mirjana Miočević rodom su iz sela Mir kod Vareša, a izuzetno su vrijedna i pobožna obitelj. Dragan ima mnogo braće i sestra na švicarskom terenu pa ih fra Vlado od milja naziva „dinastija Miočević”. U tom krugu raste i njihova kćerka Cristel Miočević, reprezentativka Hrvatske u ženskom nogometu u Švicarskoj. „Od malih je nogu pokazivala sklonost prema nogometu pa smo je s osam godina prijavili u nogometni klub Reenes. Od tada je započela nizati svoje nogometne uspjehe”, ističe njezin otac Dragan. Uz nogomet, Cristel je sa zavidnim rezultatima ispunjavala i svoje školske te studijske obveze.
Jednako tako je uspješna, a opet skromna i samozatajna, velikom otvorenošću opisana i obitelj Jure i Melite Miočević, također iz sela Mir. Jure i Dragan su braća, a njihove dvije obitelji su skladne i uvijek zajedno. U takvom, obiteljskom, ozračju smo ih i zatekli kod Jure i Melite koji su, kako kažu, sretni što su ovdje zbog njihove djece jer zasigurno da im je ovdje životna perspektiva daleko bolja i jasnija, ali rodnu grudu nikada ne mogu zanemariti jer je ona temelj njihova života.
Iako postoji mnogo udruga i zavičajnih klubova kojima je cilj očuvanje nacionalne kulture i tradicije, Hrvatska katolička misija ima posebno mjesto jer okuplja najveći broj Hrvata koji, osim na kulturna događanja, u velikome broju dolaze i na duhovna događanja. Ono što je posebno istaknuto za naraštaje naših iseljenika u Švicarskoj jest njihova zainteresiranost za suradnju s matičnom zemljom jer je u osnovi njihova zajedničkoga djelovanja glavno i najvažnije pitanje kako sačuvati hrvatski identitet bez obzira na vrijeme i razlog odlaska. Njihova je povezanost s domovinom bila iznimno prepoznatljiva tijekom našega boravka među njima, a sve su to pokazali svojim prisustvom na duhovnoj obnovi koju je predvodio tajnik Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Damir Pavić, te kasnijim susretom s djelatnicama Franjevačkoga medijskog centra Svjetla riječi. „Revija Svjetlo riječi je poseban časopis bez kojega ne bih mogla zamisliti svoju svakodnevnicu. Krenem čitati otpočetka dok ne pročitam sve do kraja, a čitam svaki dana makar po jedan članak”, otkriva nam čitateljica Anđa.
Iako postoji mnogo udruga i zavičajnih klubova kojima je cilj očuvanje nacionalne kulture i tradicije, Hrvatska katolička misija ima posebno mjesto jer okuplja najveći broj Hrvata
Podrška, ljubav, suradnja i uzajamnost nemjerljivi su u ovoj misijskoj zajednici koju fra Vlado već godina pastoralno vodi, ali je živo prisutan i u svim drugim društveno-kulturnim događanjima koja organizira naš hrvatski puk. Zasigurno da nikome nije bilo lako donijeli odluku o preseljenju u tuđinu, osobito jer ih tamo nije čekala mreža prijatelja i poznanika na koje su se mogli osloniti u različitim životnim situacijama, ali svojim radom te prvenstveno voljom pokazali su da život naših ljudi u tuđini zahtijeva mnogo odricanja, puno rada i truda, malo slobodnoga vremena, ali da volja i ustrajnost sve to nadiđu što dokazuje činjenica kako su Hrvati već godinama odlično integrirani u švicarsko društvo.
Hrvati u Švicarskoj dobro su organizirani i na taj način žive i nastavljaju svoju tradiciju učvršćujući sponu s domovinom. Domaće švicarsko stanovništvo ih iznimno cijeni i prihvaća, a svojom pastoralnom skrbi Crkva je omogućila da se ne gubi hrvatski identitet i kod novijih naraštaja. Hrvatska katolička misija je bila i ostala središte javnoga života Hrvata u Švicarskoj, a oni su, kako kažu, zahvalni Bogu na našim svećenicima misionarima bez kojih bi bili kao stado bez pastira.
