Općenito se smatra da je Franjo Asiški prvi napravio ono što mi danas nazivamo živim jaslicama, tj. uprizorenje rođenja Gospodnjega u kojem likove Svete obitelji igraju živi ljudi, a nije rijetko da se na pozornicu dovedu i žive životinje, posebno vol i magarac. Vrlo je vjerojatno da su ljudi i prije Franje Asiškoga na različite načine pokušavali prikazati scenu Isusova rođenja, ali činjenica je da je on to učinio na jedan nov i originalan način.
Događaj u Grecciu na Božić 1223. godine plod je prije svega Franjine duhovnosti. Otajstva Božjega utjelovljenja i Muke Gospodnje, u kojima su se na izvanredan način očitovali milosrđe i ljubav Božja prema čovjeku, nadahnjivala su cijeli Franjin život. Žarko je želio da otajstvo Utjelovljenja barem donekle dočara sebi, svojoj braći i drugim ljudima. Zato je pored naselja Greccio odabrao jednu špilju sličnu onoj u Betlehemu. A iznad svega želio je da se upravo na tom mjestu i u takvom ambijentu slavi sveta euharistija jer je uvijek doživljavao svetu euharistiju kao božanski nastavak otajstva Utjelovljenja.
Nakon iskustva boravka u Svetoj Zemlji i Betlehemu, Franjo je želio proslaviti Božić na jedan nov način kakav dotad nije zabilježen na svijetu. Bio je prosinac 1223. Franjo se vraćao iz Rima gdje mu je nekoliko dana prije papa Honorije III. potvrdio Pravilo. Zaustavio se u Grecciu, malom mjestu u Rietinskoj dolini. U tom mjestu imao je prijatelja i dobročinitelja Ivana Velitu, koji je već prije njemu i njegovoj braći darovao stjenovit i šumovit brežuljak iznad toga mjesta. Njega je Franjo zamolio za pomoć da pripravi taj poseban događaj u kojem bi obnovio uspomenu na rođenje Djeteta u Betlehemu.
Franjin životopisac Toma Čelanski najljepše je opisao taj događaj (1Čel 85-86). Zanimljivo je primijetiti koliku je istinsku i duboku radost zbog ovoga događaja doživio sam Franjo, ali i svi ljudi oko njega. Zanimljivi su još neki detalji. To nisu bile obične žive jaslice slične onima koje mi danas priređujemo na trgovima i ispred crkvi radi božićnoga ugođaja. To je bila božićna misa polnoćka, misa koju je Franjo htio slaviti u onom istom ambijentu kakav je bio u trenutku samoga Utjelovljenja u Betlehemu. Taj ambijent čine: špilja izvan grada, životinje, jaslice, slama, obični ljudi i pastiri.
Svojim živim jaslicama Franjo je učinio da su svi prisutni ljudi postali jedno veliko srce koje sada osjeća Božju blizinu i shvaća njegovu ljubav prema čovjeku. Franjo je kao đakon na toj misi pjevao evanđelje, a nakon toga ushićeno je propovijedao o rođenju siromašnoga Kralja u gradu Betlehemu. S posebnim je poštovanjem, radošću i slatkoćom izgovarao imena Isus i Betlehem. Tako su ljudi doživjeli te prve žive jaslice kao novi Betlehem.
Ali najvažnije je primijetiti da Franjo nije uzeo neko dijete i stavio ga u jasle da što zornije prikaže događaj Utjelovljenja. Nego su mu prazne jasle poslužile kao oltar za svetu euharistiju da pokaže povezanost euharistije i otajstva Utjelovljenja. Samo je jedan čovjek tad imao viđenje „kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće oda sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje” (1Čel 86).
Franjo je shvatio u otajstvu Utjelovljenja da je Bog okrenut prema čovjeku: želi ga, voli ga, ljubi ga. Božje učovječenje postalo je i put našega očovječenja. Franjo je shvatio da je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja. A čovjekoljublje se očituje u zauzetosti za one u potrebi, nevolji i bijedi. E, tad se događa Božić u nama, događa se susret Boga i čovjeka, događa se novo rađanje, počinje novi svijet. E, tad je čovjek ispunjen pravom i istinskom radošću. To je uprizorio Franjo Asiški u Grecciu, u svom Betlehemu. Ali prije svega uprizorio je to svojim životom.
