Tako je opisano njegovo djelovanje na dogradnji i utvrđivanju sjevernih gradova kao što su Megido i Hazor te Gezer na jugu, kao i samoga Jeruzalema (1 Kr 9,15). Navode se i gradovi skladišta s bojnim kolima i konjaništvom (1 Kr 9,19). U nastavku se kaže da je kralj raspolagao s 1400 bojnih kola i 12 000 konja (1 Kr 10,26). Salomon gradi Hram u Jeruzalemu (1 Kr 8), uspostavljajući pritom uske trgovačke i diplomatske odnose s Hiramom, vladarom u Tiru (1 Kr 5,15-32; 9,10-14). Navodi se i postojanje brodovlja vlastite gradnje kod Elata u Akapskom zaljevu (1 Kr 9, 26-28). Diplomatski odnosi, uz već spomenutoga Hirama, uključivali su blisku suradnju s egipatskim faraonom koji mu je za ženu dao svoju kćer, a s njome i grad Gezer (1 Kr 9,16.24). Usto, spominju se i odnosi s kraljicom od Sabe, koja je osobno došla u Jeruzalem (1 Kr 10,1-13). Općenito je Salomon prikazan kao bogat vladar (1 Kr 10,14-15.27-29).
Salomonove gradnje
Postavlja se sada pitanje je li uopće bilo moguće takvo stanje stvari. Već je ranije rečeno da nisu nađeni tragovi Salomonova hrama u Jeruzalemu, no rasprava se među arheolozima rasplamsala oko gradova koje je on, prema Prvoj knjizi o Kraljevima, obnovio i utvrdio. Najpoznatiji je slučaj Megida što ga je 20-ih i 30-ih godina istraživao Orijentalni institut Sveučilišta u Chicagu na lokalitetu poznatom kao Tell el-Mutesellim. Ondje pronađeni ostaci iz željeznoga doba odmah su pripisani Salomonu. Grad je smješten na strateški važnom prijevoju u brdu Karmelu, između sredozemne obale na jugu i doline Jizreel na sjeveru, prijevoju kroz koji je prolazio put iz Egipta prema Mezopotamiji i Anatoliji. Jedna razina nađena u iskapanjima ovoga grada, koja pripada razdoblju željeznoga doba, sadrži između ostaloga i dvije skupine prostranih javnih zgrada s dugačkim prostorijama naslonjenim jednom na drugu. Svaka je od tih prostorija imala trobrodan tlocrt u kojem je ta trostruka podjela postignuta dvama niskim uzdužnim zidovima (stilobatima) koji su nosili stupove. Britanski arheolog Philip Langstaffe Ord Guy, jedan od voditelja čikaške arheološke ekspedicije, identificirao je ove građevine kao Salomonove štale.
Osim osobitih gradskih vrata, Yadin je u Megidu našao još jednu naznaku Salomonova djelovanja. Riječ je o palači, smještenoj istočno od gradskih vrata, uz sjeverni rub grada
U nastavku arheoloških istraživanja izraelski arheolog Yigael Yadin, koji je vršio ondje iskapanja 1960., 1966., 1967. i 1971. godine, utvrdio je da cijela razina kojoj pripadaju i ove građevine mora biti datirana u 9. st. pr. Kr., a to znači u vrijeme podijeljenoga kraljevstva i Omrijeve dinastije na sjeveru. Istoga su mišljenja i današnji istraživači Megida, Israel Finkelstein i David Ussishkin koji vrše iskapanja svake dvije godine, počevši od 1994.
Slično se dogodilo i s istraživanjima na području Hazora u Gornjoj Galileji. Godine 1928. počelo se s istraživanjem ostataka Hazora na brežuljku koji se arapski zove Tel el-Qedah, a arheološki su radovi, s prekidima, nastavljeni sve do današnjih dana. Među ruševinama nađeni su ostaci iz srednjega i mlađega brončanog doba, kao i iz željeznoga doba. Među njima je nađeno svetište s uzdignutim kamenom koji predstavlja božanstvo (heb. macebah), iz 11. – 10. st. pr. Kr. Osim toga, tu su i ostaci tipične seoske kuće s četiri prostorije iz nešto kasnijega razdoblja. Yadin je (istraživao 1955. – 1969.) ondje pronašao gradska vrata iz željeznoga doba osebujna tlocrta. Sastojala su se od dvije kule i od po tri prostorije sa svake strane ulaznih vrata. Takva su vrata nazvana „šesterosobna” ili „grabljasta vrata”. Slična vrata nađena su dvadesetak godina ranije u Megidu. Istražujući tada izvještaje o iskapanju Gezera s početka 20. st., Yadin je našao opis građevine koju je britanski arheolog Macalister nazvao „makabejskom gradinom” i smjestio u 2. st. pr. Kr. Opis njezina tlocrta savršeno je odgovarao tlocrtu megidskih i hazorskih gradskih vrata. To je Yadina dovelo do zaključka da su takva vrata znak Salomonova graditeljskoga pothvata.
Osim osobitih gradskih vrata, Yadin je u Megidu našao još jednu naznaku Salomonova djelovanja. Riječ je o palači, smještenoj istočno od gradskih vrata, uz sjeverni rub grada, površine od oko 1800 m2. Sličnu je palaču našao već čikaški Orijentalni institut i s južne strane grada, a obje sliče sjevernosirijskom tipu palače iz željeznoga doba. Yadin, a onda i njegov učenik Ussishkin brzo su zaključili da su te palače iz Salomonova doba, baš kao i tipična gradska vrata.
No, i ovdje su se pokazali problemi s datiranjem. Yadin i Ussishkin držali su da je, zbog veza sa sjevernim krajevima, poput onih s Hiramom iz Tira, mogao postojati i sjeverni utjecaj na gradnju palača. Ipak, pokazalo se da su sirijske palače građene barem pola stoljeća nakon Salomonova razdoblja. Također, ponovna analiza graditeljskih stilova i tipologije keramike pokazala je da ono što se smatralo slojem iz razdoblja Salomona u Megidu, Hazoru i Gezeru valja datirati na početak 9. st. pr. Kr., a to znači nekoliko desetljeća nakon Salomona, što potvrđuju i analize na temelju ugljika-14. Usto, postavlja se pitanje i kako je moguće da su u udaljenima Megidu i Hazoru građene palače i monumentalna gradska vrata, dok u središtu države, u Jeruzalemu, nema nikakvih tragova veće gradnje.
Veličina kraljevstva
Kad govori o teritorijalnoj širini Salomonova kraljevstva, biblijski pisac pripisuje mu područje koje se prostire od Eufrata do međe egipatske (1 Kr 5, 1). Riječ je o ogromnom području koje niti Izrael niti ikoje kraljevstvo iz ovoga područja nije uspjelo osvojiti. Te granice zapravo točno opisuju perzijsku satrapiju koja će postojati od 5. st. pod aramejskim nazivom avar nahara, odnosno „preko rijeke”, a obuhvaćat će sva perzijska područja zapadno od Eufrata. Stoga i tekstove o Salomonovoj veličini valja iščitavati kao imperijalističke želje kasnijega razdoblja da se mjeri s velikim silama toga doba. Bliže stvarnome stanju stvari vjerojatno je popis dvanaest namjesništava na sjeveru, od Jeruzalema do Hazora, ali i istočno od Jordana. Ipak, i želja za takvim proširenjem može se zamisliti samo u razdoblju kraljevanja Jošije u 7. st. pr. Kr.
Riječ je o ogromnom području koje niti Izrael niti ikoje kraljevstvo iz ovoga područja nije uspjelo osvojiti
Na kraju se mora zaključiti da nerazvijeno područje kakvo je bio Juda u 10. st. pr. Kr. nije moglo razviti sredstva i snage kojima bi poduzelo takvu državnu organizaciju kakva mu se u Bibliji pripisuje. Dok s jedne strane nema razloga da se sumnja u postojanje Davida i Salomona, već i zbog bogate biblijske tradicije, s druge strane mnogo je razloga da se dovede u pitanje veličina i domet njihove moći i bogatstva.
Procjenjuje se da je u 10. st. pr. Kr. na području Izraela moglo živjeti oko 45 000 stanovnika, od čega oko 90 posto u sjevernim naseljima, dok je preostalih oko 5000 živjelo u Jeruzalemu, Hebronu i dvadesetak malih naselja u Judi. U tom razdoblju vlast Jude nije se mogla prostirati na okolne krajeve i veće gradove s palačama, a nije bilo niti velikoga glavnog grada. Ipak, deuteronomistički pisac iz 7. st. pr. Kr. očaran je Davidom i Salomonom, što govori o snažnoj memoriji koja je čuvala sjećanja na njih i omogućila uporabu u promidžbene svrhe. To potvrđuje i spominjanje grada Tamara (1 Kr 9,18) i Esjon-Gebera (1 Kr 9,26) koji su arheološki sa sigurnošću identificirani, a bili su naseljeni tek u kasnim razdobljima monarhije.
Povijesna stvarnost Davidova i Salomonova kraljevstva razlikuje se tako od biblijskoga opisa, a dio je velike demografske promjene koja će u konačnici dovesti do stvaranja kraljevstava Jude i Izraela.