Nema valjda našeg školovanog čovjeka koji nije čuo za Gradišće i njegove Hrvate. Ipak, osim imena i da borave negdje u Austriji, općenito se o gradišćanskim Hrvatima malo zna. A ipak, trebalo bi znati daleko više. Ovaj napis neka bude skroman doprinos tome.
Gradišće
Gradišće (njemački Burgenland) jedna je od austrijskih saveznih pokrajina (Bundesland), koja se nalazi na jugoistoku zemlje, uz mađarsku granicu, s glavnim gradom Eisenstadt (Željezno). Gradišće nije veliko: ima svega 3967 kvadratnih kilometara površine, samo deset puta koliko otok Brač. To je područje dijelom bregovito a dijelom plodno, ravničarsko zemljište, pokriveno šumama, oranicama i pašnjacima, zasađeno vinogradima i voćnjacima. Ljudi ovoih krajeva, a posebno Hrvati, ranije su se bavili seoskom privredom, ratarstvom i nešto manje stočarstvom. Neki su uspješno trgovali a drugi zarađivali prijevozom robe. S golemim promjenama novoga vremena velik dio ljudi radi također u industriji.
U Gradišću živi blizu 300.000 stanovnika; od toga broja na Austrijance (pripadnike njemačkog jezika) otpada 80 %, na Hrvate 15 % i na Mađare 5 %. Nekoć (tj. od 1655.) ovaj je predio pretežno pripadao ugarskom dijelu Monarhije a nakon I. svjetskog rata (1921.) najveći dio dodijeljen je Austriji, manji Mađarskoj, a najmanji Čehoslovačkoj. Prema austrijskom državnom popisu od 1923. Hrvata je u Gradišću bilo 42.011 a prema svećeniku Martinu Meršiću, koji je obuhvatio u svom prikazu Hrvate nekadašnjeg Gradišća, tj. i one u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, Hrvata je bilo g. 1921. ukupno 71.961.
Podrijetlo gradišćanskih Hrvata
Odgovor na to pitanje daje nam povijest., U 16. stoljeću, Hrvatska ali i druge obližnje zemlje, bile su izložene neprekidnim turskim napadima i pustošenjima: ubijanju, pljačkanju, odvođenju u ropstvo. Kad je car Sulejman II. krenuo da osvoji Beč g. 1532., zaustavio ga je u Kiseku (odmah do današnjega Gradišća) Hrvat Nikola Jurišić. Zbog toga turski car nije stigao osvojiti Beč, ali je svu okolicu pa tako i ovo područje strahovito opustošio. Budući da je ono tako ostalo bez stanovnika, ugarski vlastelini, gospodari ovih krajeva, pozvali su ovamo hrvatske seljake (iz Like, Krbave, Pokupja, a kasnije također iz Slavonije i Bosne), da im oni obrađuju imanja i brane zemlju. To je preseljavanje trajalo dulje vremena, uglavnom između 1530. i 1569., dakle prije kojih 4500 godina.
Koliko je bilo novih doseljenika teško je reći, jer neki navode brojku od 1000.000, a drugi 60.000. Bit će da je ova manja bliža stvarnosti.
Kakva je bila sudbina tih doseljenika? Kratko rečeno: mučna i tegobna, iako je život bio nešto sigurniji nego u starom kraju. Postali su najvećim dijelom kmetovi (paori), dijelom nekakvi zakupnici zemljišta (željari) a dijelom „hižičari“, nešto kao nadničari. Život im je zbog mnogih obveza bio težak: kmetovi su morali davati doprinose gospodarima i besplatno za njih raditi s volovima 52 dana u godini i to u vrijeme poljskih radova a vlastito zemljište ostaviti da čeka. Valjalo im je ići u vojsku. Žrtve u ova dva svjetska rata iznosile su u pojedinim selima i do stotinu duša pa i više, a zna se koliko je Austrija vodila ratova od njihova doseljenja do 1900.
Gradišćanski hrvatski jezik
S ljudima je u ove krajeve stigao i njihov jezik. U svojim osnovama on je šarolik. Najveći dio Gradišćana pripada čakavskom narječju. To znači ne samo da kažu „ča“ umjesto „što“ nego imaju i mnogih drugih razlika: čakal mjesto čekao, žeja mjesto žeđa, jubav mjest ljubav i da govore ikavski i nekad ekavski (dica mjesto djeca, beli mjesto bijeli)= te napokon da imaju mnogo riječi štkokavcima teško razumljivih: kumaj = jedva, ada = tako, božati = milovat, itd., uz brojne tuđice njemačke i mađarske. Na jugu Gradišća susrećemo i štokavsko narječje ali oni ipak svojim naglascima zanose na čakavski. U dva sela govori se i kajkavski. Sve to pokazuje krajeve iz kojih su došli u novu postojbinu.
Pri takvom stanju možemo razumjeti poteškoće gradišćanskih pisaca: kako da nađu jedinstven zajednički način pismenog izražavanja. Već ranije (u 18. stoljeću) oni su uzeli čakavsku ikavicu za temelj svoje pismenosti a kod izbora riječi nastoje se približiti općem hrvatskom književnom jeziku ali tako da ipak ostanu razumljivi svojim zemljacima za koje pišu. Najodlučnije je izrekao tu težnju najdarovitiji gradišćanski pjesnik Mate Meršić (književnim prezimenom – Miloradić): „Ja pak sudim da će se ta kitica (tj. njihov jezični ogranak) navredi (= uskoro) usušit, ako se još u dobrom času ne zacipi va svoje stablo na jugu“. U gradišćanskim kalendarima nerijetko susrećemo i članke pisane sasvim blisko hrvatskom književnom jeziku.
Borba za jezik i samobitnost
Gradišćanski su Hrvati morali stoljećima izdržati tešku borbu najprije za svoju vjeru a onda i za svoj jezik.
U 16. su stoljeću gospodari Gradišća, mađarski vlastelini, bili pristalice protestantizma. Htjeli su, po ondašnjem shvaćanju, da i njihovi podanici prihvati istu vjeru. Nametali su im svoje pastore nekad milom, a često i silom, ali su ih Hrvati tvrdoglavo odbijali. Na koncu, uspjeli su sačuvati svoju vjeru.
Kasnije im je valjalo braniti svoj jezik. Josip II. htio je nametnuti svim podanicima njemački jezik a to se nastavilo i nakon njegove smrti. Mnogi ma su mijenjali i prezimena u njemačka, iako ima i Nijemaca, koji su, živući u Gradišću, prihvatili hrvatski jezik i postali Hrvati, zadržavajući svoje njemačko prezime. U 19. stoljeću Mađari su pokušali Hrvate pomađariti. Imali su na raspolaganju znatna sredstva: urede, vojsku i škole, osobito srednje i više. Hrvati su odahnuli kad su nakon I. svjetskog rata potpali pod Austriju, koja je prema manjinama nastupala pošteno. Ali, g. 1938. i Austrija je postala dio njemačkog Reicha, pa su i za Hrvate nastali crni dani: zabranjivali su im čak i tamburaška društva.
U najnovije vrijeme, nakon II. svjetskog rata, nema nasrtaja na prava manjinskih naroda. Unatoč tome, opasnosti po hrvatsku narodnost Gradišća ni sada nisu malene, iako dolaze s druge strane: zbog gospodarskih i društvenih promjena. Na stotine ljudi iz hrvatskih sela svakodnevno odlazi u gradove, a posebno u Beč: neki se vraćaju vozilima svaki dan, mnogi samo krajem tjedna a neki tamo i trajno ostanu. Takvi se tamo, u moru tuđeg jezika, i „utope“: okružen njemačkim jezikom na radnom mjestu, u uredima i na ulici, u javnim glasilima, na radiju i televiziji, teško je ostati pri svome; treba biti svjestan i uporan Hrvat da bi se očuvao vlastiti jezik
Iz dječjih vrtića, u kojima se gotovo bez iznimke govori njemački, djeca krenu s tuđim jezikom u život. Nisu rijetki nacionalno mješoviti brakovi: ako se Njemica uda za Hrvata, u kući se – iz obzira prema njoj, koja ne zna hrvatski – govori samo njemački; u takvim okolnostima nema nade da će djeca naučiti očev jezik. Opadanje poroda, iseljavanje (ponekad i preko oceana) dodatno slabi i inače malobrojnu hrvatsku zajednicu daleko više nego brojnije narode. Kod tolikih poteškoća, mamaca i pritisaka, kako da ljudi ostanu vjerni svom narodnom biću?!
Najzaslužniji za očuvanje jezika pa onda i narodnosti bili su i ostali hrvatski svećenici i učitelji. U Gradišću ima mnogo osnovnih vjerskih škola, u kojima se predavalo i još se predaje hrvatskim jezikom; u mnogim crkvama propovijedalo se i još se propovijeda hrvatskim ili barem i hrvatski. Ona sela kojima je u crkvi i školi bila uskraćena hrvatska riječ, uskoro su bila odnarođena.
U novije vrijeme, u 20. stoljeću, Gradišćani se svojski trude oko očuvanja hrvatske svijesti i hrvatskog jezika i na druge načine, prvenstveno udruživanjem i tiskom. Izdaju se brojni kalendari, od kojih navodim samo nekadašnju „Svetu familiju“ i novije „Gradišće“. Još su važniji razni listovi, npr. „Naše novine“ (1910-1920.), „Hrvatske novine“ (1922. i dalje), „Male crikvene i školske novine“ (1931. i dalje) i dr. Ovaj zadnji list ima nakladu od 3000 primjeraka, štuje prema broju tamošnjih Hrvata lijep uspjeh. Dug kojim dišu i novine i kalendari kao da izražava pjesmica iz njihove pučke čitanke:
Hervat sam se rodil,
Hervat ime dobil,
Hervat ću i biti,
Hervat ću umriti!
Uz ta periodična (povremena) izdanja ima, naravno, i zasebnih knjiga gradišćanskih pjesnika i pripovjedača. Od jednog takvog (Ignaca Horvata) objavilo je i Društvo sv. Jeronima g. 1930. knjižicu „Gradišćanke“ na gradišćanskom jeziku.
Uza istim ciljem kao i knjige idu i njihova društva. Spomenimo „Hrvatsko kulturno društvo“ osnovano 1929. te đačko društvo „Kolo“; seljaci imaju svoju seljačku komoru, koja nastoji oko zašite poljoprivrednika, a radnici svoja radnička udruženja koja štite radničke interese. Postoji mnogo pjevačkih zborova pa i kazališnih družina koje gostuju i drugdje, i u Beču i po Hrvatskoj.
Kulturno stanje
Iako su gradišćanski Hrvati stoljećima pretežno bili seljaci, ne smijemo podcijeniti njihovu kulturu. U poredbi s Hrvatima u staroj domovini oni su bili s obzirom na pismenost u povoljnijem položaju. U dobrom dijelu njihovih sela zavedene su škole već u 17. stoljeću; one su doduše spočetka bile vrlo skromne ali su se s vremenom lijepo razvile. Osim toga, sporedno zanimanje znatnog dijela ovog stanovništva (trgovina i prijevoz) pružilo im je priliku da upoznaju svijet i da s njime umiju uspješno općiti. Danas su gradišćanski seljaci prihvatili pomoć što je pruža znanje i tehnika i razvili napredno gospodarstvo. Oni ni po čemu ne zaostaju za svojim njemačkim sugrađanima: stanuju u lijepim kućama, dobro se hrane i odijevaju i ravnopravno sudjeluju u javnom životu s ostalim sugrađanima.
U još većoj mjeri zaslužuje pohvalu njihova narodna kultura. Kad je Fran Kurelac g. 1833. i kasnije otkrio njihovo narodno stvaralaštvo, ostao je zadivljen ljepotom njihovih pjesama, osobito lirskih i šaljivih. Objavio je svoje nalaze tek 1871. u knjizi „Jačke“ (= Pjesme).
Ta narodna kultura nastavila se kasnije modernim obrazovanjem. Gradišćanski Hrvati imaju svoju književnost a dali su također znatnih zastupnika na znanstvenom polju, npr. u pravu i medicini pa i u teologiji. Svjetski uspjeh postigao je Filip Vezdin (r. 1748.), indolog, koji je prokrčio nove putove u lingvistici. Znakovito je da je od 1946. do 1956. zemaljski poglavar Gradišća bio Hrvat Lovre Karall, koji je svuda isticao svoje hrvatsko podrijetlo i podupirao hrvatske interese.
Osvrt
Naravno, ovo što smo rekli ne smije nas učiniti slijepima za brojne narodne gubitke u Gradišću, za golem broj odnarođenih sela pa i čitavih župa osobito u Donjoj Austriji.
No ako s time usporedimo kako se brzo i kako lako danas odnarođuju naši ljudi npr. u Sjedinjenim Državama i Kanadi, u Južnoj Americi, Njemačkoj, i Australiji, onda Gradišće može služiti gotovo kao uzor. U ovim, upravo spomenutim, krajevima, ljudi gube svoju svijest često već u drugom pokoljenju pa djeca a pogotovo unuci ne znaju govoriti svojim materinskim jezikom. To nas potiče da na Gradišće gledamo barem s priznanjem ako ne i udivljenjem i ponosom: sačuvali su svoj jezik i svoju svijest kroz četiri i pol stoljeća!
