Proljeće je. Vrijeme buđenja prirode i bujanja života. I čovjek i životinja izlaze iz zimske obamrlosti. “S proljećem nabrekne zemlja i žudi za sjemenom plodnim… ori se cvrkut iz grmlja, pjevanja, brujevi žudnje, mukanje, rika odasvud, kad stoci je parenju vrijeme. Blaga se porađa zemlja i topli dah joj Zefira otvora krilo, tad nježni prostruji kroz stabljike sok” – ovako u čast proljeća pjeva rimski pjesnik Vergilije.
Nije ni čudo da je u ljudskoj svijesti zbog svoje naravi upravo proljeće postalo privilegiranim vremenom buđenja i ljudskih emocija – iako svi znamo da to baš i ne mora biti tako. Stoga je možda pogodan trenutak za jednu antičku ljubavnu priču – nesretnu, doduše, prepunu problema, muke, patnje, pa i smrti, ali ipak ljubavnu. Riječ je o svijetlom, zlatokosom, veličanstvenom bogu Apolonu, bogu koji svojim moćnim strijelama daleko cilja i cilj uvijek pogađa, bogu koji je katkad gnjevan i nemilostiv, ali i on jednom osjeti strašnu bol i tugu koju mu upravo ljubav prouzroči.
Nakon što je ubio strašnog zmaja Pitona, koji je proganjao njegovu majku Letu, Apolon je stajao nad čudovištem gord i uznosit. U tom trenutku pored sebe ugleda razigranog dječačića Erosa, boga ljubavi, kako nateže svoj maleni luk te mu opijen slavom pobjede nesmotreno ovako prozbori: “Što će, o nestašni momčiću, tebi junačko oružje to, što za moje se pleći pristoji?… Nek ti je dosta lučem što tvojim nekakvu ljubav znaš nanjušit, a slavu prisvajati nemoj si moju.” Silno uvrijeđen i Apolonovom drskošću iznenađen Eros, svjestan svoje moći, ovako mu odgovori: “Nek tvoja gađa strijela sve, a moja će tebe, i koliko stvori su drugi od boga manji, toliko od moje tvoja je slava.” Odleti zatim Eros navrh planine Parnasa te iz tobolca svoga izvuče dvije strelice – jednu zlatnu koja kod onoga koga pogodi uzrokuje silnu ljubavnu žudnju, a drugu olovnu koja pogođenoga od ljubavi tjera. Olovnom strelicom pogodi Eros prelijepu nimfu Dafne, kćer riječnoga boga Peneja, a zlatnom samoga Apolona, najljepšega među bogovima. Strelice su odmah počele djelovati. Apolon se do ušiju zaljubi u Dafnu, a njezino srce u potpunosti otvrdne do te mjere da ni pomisliti nije mogla na udaju i druženje s muškarcima, nego je oca neprestano molila da joj dopusti živjeti u djevičanstvu. Svaki put kad bi je ugledao, gonjen vatrenom žudnjom, Apolon bi trkom pokušao dostići Dafnu, a ona je panično od njega bježala. No on, nenavikao na poraze i odbijanja, nije odustajao, nego je trajnom nadom još više svoju zaludnu ljubav rasplamsavao tako da mu je srce gorjelo “poput strnjike koja se poslije žetve pali”, kako pjeva Ovidije. Dok je za njom trčao, a ona od njega bježala, molećivo joj je dovikivao: “Nimfo, Peneja kćeri, ded stani! Ne goni te dušman. Stani, o Nimfo,… tebe od ljubavi ja gnam… Kud si pohitjela? Molim te, lakše trči i prestani bježati, te lakše ću stizati i ja.” No Dafnino olovom pogođeno srce ništa nije moglo umekšati, čak ni Apolonovo samohvalisanje, nabrajanje vlastitih kvaliteta, moći i pozivanje na svoje božansko podrijetlo. “Nisam gorštak ni pastir, ne čuvam ovdje ja ko prostak kakovi ovce ili goveda. Meni klanja se zemlja… Jupiter otac je moj. Budućnost, sadašnjost, prošlost, sve to otkrivam ja. Moja je sigurna strijela… vidanje našao sam ja, pomoćnikom mene po zemlji zovu, i snaga je, što je u travama, podložna meni” – hvalisavo je dovikivao Apolon Dafni. No sve uzalud. Gonjena strahom, Dafne je bježala, a nošen krilima ljubavi, Apolon ju je progonio ne dajući joj odmora ni mira.
U toj igri proganjanja i bježanja gonitelj je ipak bio brži te je u jednom trenutku gotovo dostigao preplašenu i od trka obnemoglu Dafnu. Sva u panici ona tada od oca zavapi pomoć riječima: “Oče, pomozi! O zemljo, zini il’ ovaj oblik što čini da trpim promijeni da nema ga više!” Riječni bog Penej, njezin otac, usliša joj molitvu te se ona istoga trena stade pretvarati u stablo. Oko grudi je obavi liko, kose joj se stadoše pretvarati u zeleno lišće, a ruke u grane. Iz nogu joj žile izrastoše i za zemlju se pričvrstiše, a glavu joj obavije kruna. Ljepota joj ipak ostade do danas vidljiva u stablu lovora, u koji se Dafne pretvorila. Uzalud je Apolon grlio i cjelivao deblo, uzalud je dozivao njezin povratak. Preobrazba je bila nepovratna, a Apolonov ljubavni neuspjeh konačan. Ojađen i slomljen ovako joj progovori: “Mojom kad ženom ne možeš biti, drvo ćeš moje bit zacijelo. Uvijek ti ćeš kitit, lovoriko, kosu i kitaru moju i tulac. Pa kako ja na mlađahnoj glavi kose ne strižem, i ti uvijek lišće za ures vječiti imaj.” Apolon tad odsiječe jednu granu lovora, od njegova lišća splete vijenac i stavi ga sebi na glavu. Od toga trenutka lovor postade drvo posvećeno njemu, a po njegovoj želji lišće lovora do danas sa stabla nikada ne opada, nego i ljeti i zimi svojim blagim šuštanjem i snažnim mirisom čuva ljepotu nimfe Dafne od koje je i nastalo. Njezino pak ime postade imenicom koja u grčkom jeziku znači lovor. Tijekom cijele antike upravo vijencem od lovorova lišća kitile su se glave pobjednikā u raznim natjecanjima, kitile su se glave pjesnikā. Za vijenac od lovorova lišća – taj simbol časti i pobjede – antički ljudi bili su spremni podnijeti velike napore, uložiti silan trud samo da bi ga dobili, a on nikada nije bio lako osvojiv. Oko njega se uvijek trebalo potruditi.
Mnogo čisto naših, ljudskih, elemenata nalazimo u mitu o Apolonu i Dafni. Malo tko tijekom života nije doživio neuzvraćenu ljubav ili pak bio predmetom ljubavi na koju nije mogao ili nije znao odgovoriti. S druge strane u oči nam upada Apolonova nesmotrenost i opijenost slavom nakon pobjede nad Pitonom. Upravo ta nesmotrenost i manjak poniznosti bijahu uzrocima njegovih patnji. Mit nadalje govori i o površnosti gledanja na stvari, tako karakterističnoj za sve nas. Snagu i moć Erosovih strelica Apolon je podcijenio. Nije ih mjerio pravim mjerilom. Bio je površan i zaustavio se samo na onom što je očima vidio, naime njihovu malenost i neuglednost. Nije znao ili nije htio razumjeti da su stvari ponajmanje doista onakve kakve ih mi na prvi pogled vidimo. Iza svake stvari, iza svakog događaja, iza svakog života i svake sudbine stoji nešto površnom oku nevidljivo, nešto što se samo srcem vidjeti može. Karakteristični su nadalje i svim ljudima kroz sva vremena zajednički njegovi uzaludni pokušaji iznuđivanja ljubavi onim čime se ljubav iznuditi ne može: moć, slava, novac, društveni status, ugledni roditelji, isticanje vlastitih sposobnosti i moći, naglašavanje vlastite pameti. Sva dika i slava koju je kao bog imao Apolonu nisu pomogli u ostvarenju njegova sna, u sjedinjenju s Dafnom.
Iako je mit o Apolonu i Dafni zapisan prije više od dvije tisuće godina, a ispričan zacijelo i puno ranije, iako je došao do ušiju tolikih slušatelja, mnogi ljudi u svojoj površnosti i dan-danas pokušavaju učiniti upravo ono što je pokušao i Apolon – kupiti snove, nasilu osvojiti neosvojivo.
Stoga kada sljedeći put ugledate lovorovo stablo, ili kada u nekom od jela pronađete lovorov list, sjetite se nesretne Apolonove ljubavi, sjetite se Dafnine sudbine i ne zaboravite da postoje dvije vrste Erosovih strelica – zlatna i olovna.
