Početna stranica » Franjevci i pučka pismenost u osmansko doba

Franjevci i pučka pismenost u osmansko doba

591 pregleda

U osmanskom razdoblju do 19. st. nemamo mnogo podataka kako su franjevci opismenjavali puk u Bosni gdje nije bilo organiziranoga školstva, ali imamo vidljive učinke njihova rada: raširenost i čitanje knjige

Stupanj pismenosti i izobrazbe stanovnika neke zemlje određuje njihov duhovni, kulturni i gospodarski prosperitet. U zemljama zapadne Europe stoljećima se tome posvećivala posebna briga kroz organizaciju školstva. Učinci su vidljivi u svim sferama društva. Na prostoru Bosne i Hercegovine, sve do unazad gotovo dva stoljeća u vrijeme osmanske (turske) vlasti, nije bilo organiziranoga školskog sustava. Usprkos tomu, postojala je praksa elementarnoga opismenjavanja zahvaljujući privatnim pothvatima. Na tome su napose radili franjevci Bosne Srebrene.

Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine, u vrijeme kada je u zemlji bila snažna heterodoksna zajednica bosanskih krstjana (Crkva bosanska), sa zadaćom da njezine pripadnike vrate u okrilje rimskoga katoličanstva. U svezi s tim zanimljiv je jedan zapis iz 1347. godine, kada bosanski ban Stjepan II. Kotromanić moli papu da franjevcima omogući osnivanje školskih zavoda „gdje će smjestiti” novoobraćene pripadnike Crkve bosanske kako bi ih „naučili latinski jezik” i poučili katoličkom nauku. S tim ciljem osnovali su školu u Đakovu (Emanuel Hoško). K tomu, zapisi na kamenu, osobito na nadgrobnim spomenicima – stećcima, kao i vladarske povelje, ukazuju na to da se u srednjovjekovnoj Bosni njegovala pismenost.

Propašću Bosanskoga kraljevstva (1463) nastale su po kršćane nepovoljne prilike. Franjevci su uspjeli ishoditi dokument ahdnamu od sultana Mehmeda II (1463), na osnovi čega su mogli ostati u Bosni i pastoralno opsluživati katolike. U razdoblju četiristoljetne osmanske teokratske vlasti (1463 – 1878) bili su ne samo duhovnici nego i prosvjetitelji, pisci, liječnici, zastupnici katolika pred vlastima… Kao visoko obrazovani, radili su, uza sva ograničenja, na širenju pismenosti u puku, ponajprije s ciljem da pospješe svoju duhovnu misiju. Osmanska vlast nije bila zainteresirana za organizaciju školstva, tako da je ono prepušteno privatnoj inicijativi. Tek u prvoj polovici 19. stoljeća franjevci osnivaju prve škole, najprije u Tolisi (1823), a potom i u nizu drugih mjesta širom Bosne u kojima su bili i učitelji. U tome su imali određenu potporu zapadnih vlada koja je pristizala preko konzularnih predstavnika. Dolaskom Austro-Ugarske (1878), u Bosni su zatečene 54 katoličke škole, gotovo sve franjevačke, uz nekoliko škola sestara milosrdnica.

Opismenjavanje bez organiziranoga školstva

Naša je tema ovdje isključivo posvećena aktivnosti franjevaca na opismenjavanju u razdoblju prije osnivanja prvih škola. Taj rad, razumljivo, nije statistički dokumentiran i o njemu je malo podataka, ali o tome saznajemo posredno kroz prisutnost franjevačkih knjiga u puku, kao i preko rijetkih pisanih vijesti. Tako imamo podatak da su franjevci godine 1593. ishodili dopuštenje od osmanskih vlasti da mogu poučavati puk u pismenosti u „privatnim kućama”. U samostanima su, istina, organizirali poučavanje svojih kandidata u pisanju i znanju latinskoga jezika kako bi mogli ići na studij u inozemstvo, ali su pritom osnove pismenosti pružali i ponekim mladićima koji se nisu spremali za franjevački red. U zapadnim zemljama (Italija, Habsburška Monarhija) franjevački kandidati završavali su filozofsko-teološki studij, stjecali praktična iskustva, nabavljali knjige i donosili ih u Bosnu. U njima se stvarala svijest da svoje znanje prenose na puk ne samo usmeno, propovijedima, nego i osposobljavanjem za čitanje.

Mala žarišta opismenjavanja bila su oko franjevačkih samostana i u župama. Provincijal Bosne Srebrene fra Ante Gabeljak, u pismu upućenom Kongregaciji za raširenje vjere u Rim (1685), pisanom donekle u polemičkom ozračju, navodi da „u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati,što će se jedva naći u Zadarskoj nadbiskupiji”. Rim je, podupirući franjevačku misiju, bio daleko zauzetiji „na pismenosti među katolicima u Bosni” nego što je Carigradska Patrijaršija bila zainteresirana „za pismenost pravoslavnog stanovništva”. Odatle je „jasnije zbog čega je pisana riječ” kako strana tako i domaća, sve do 19. st. „prije i šire dopirala do hrvatskog nego srpskog življa u Bosni i Hercegovini” (Mitar Papić).

Franjevačke knjige kao motiv pučkoga opismenjavanja

Objavom djelā fra Matije Divkovića (1611. i 1616) stvara se kultura pisane riječi i rađa se najstarija književnost na narodnom jeziku na prostoru Bosne i Hercegovine. Divkovića je u tom slijedio niz drugih franjevačkih pisaca. Ovdje se može govoriti o prvim „autohtonim udžbenicima” (Mitar Papić) nastalim na prostoru BiH. Divkovićev Nauk krstjanski iz 1616. tiskan je u više od 20 izdanja, što potvrđuje solidnu čitanost. Štoviše, prema Divkovićevu djelu priređen je i tiskan mali Bukvar 1669. godine u svrhu opismenjavanja. K tomu, za Divkovića, kao darovitoga pripovjedača, s razlogom se može kazati da je „bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” (Midhat Begić). Prednost je domaćih franjevačkih tiskanih knjiga što su omogućavale širenje pismenosti u širim slojevima pučanstva: „Štampani vjerski tekstovi širili su se u daleko većoj mjeri među katoličkim stanovništvom, nego što se to radilo među pravoslavnim. Stoga su i širi slojevi hrvatskog stanovništva bili jače motivisani da ovladaju pismenošću, nego što je to bilo sa srpskim i muslimanskim masama” (Mitar Papić).

Između ovećega niza franjevačkih pisaca nakon Divkovića, popularnošću svojih djela u puku izdvajaju se fra Stjepan Margitić (Ispovied krstjanska, 1701) i fra Toma Babić (Cvit razlika mirisa duhovnoga, 1726), koji nam također neizravno potvrđuju prisutnost pismenosti i čitalačke publike. Kod Margitića je, uz kateheze o dobrom ispovijedanju, velik broj nabožnih pjesama (Kristu, Gospi, svecima…) zbog čega je knjiga bila privlačna u narodu te je popularno nazivana Stjepanuša! Slično Babićeva knjiga Cvit razlika, prigodni priručnik za vjernike, također obiluje pjesničkim sadržajima, pa je u narodu nazivana Babuša!

Da je čitanje i znanje u puku bilo na cijeni svjedoči i natpis na spomeniku Mihovilu Grahovčiću u Brajkovićima (17. st.), pisan slovima bosančice, gdje stoji da je bio „prave vire rimske, koi počteno hodjaše i Bogu se molaše i dobro knjigu znaše”.

O pučkom čitateljstvu svjedoči i talijanski putopisac Alberto Fortis u svom djelu Viaggio in Damazia (1774) (Put po Dalmaciji). On navodi predaju kako su se na početku 18. stoljeća u dalmatinskom zaleđu pastiri „bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki Divković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom […]. Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeniji, propovijedajući s oltara nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.”

Zauzetost bosanskih franjevaca na opismenjavanju puka na osobit način utjelovljuje fra Augustin Miletić, biskup i pisac bukvara (početnice) Početak slovstva (1815), gdje ističe da njegova knjiga, među ostalim, ima za cilj „kratko iztomačenje stvari potribiti od nauka krstjanskog za uvižbanje čeljadi priprostite, a osobito male dice koja želimo da sva nauče slova poznavat za moć s vrimenom naučit i po sebi stvari koje su dužni znat i obsluživat za ugodit Bogu i za dostignut vikovičnje spasenje.”

Biskup Miletić traži od župnika da se više zauzimaju u pučkom opismenjavaju i to na onaj način kako ga je predstavio u svojoj knjizi Početak slovstva: „Međuto priporučujemo i molimo najpri poštovane župnike i sve ostale misnike i redovnike našoj oblasti podložne, po isti način roditelje i sve ostale pravovirne krstjane i krstjanke, navlastito one koji slova poznaju, da stave svu pomnju za uvižbat dicu mušku i žensku u poznanstvi u sastavljanju slova. A kad dica nauče, neka i oni drugim neumjetnim kazuju i tako u malo vrimena, ufamo se s Božjom pomoćju, da će se vidit željeni napridak duhovni u našem puku bogoljubnom ne samo u znanstvu nauka, nego i u obsluženju Zakona s[vetog] Isusova. A jurve je svakom poznano da je ovo prijatno dilo od milosrdja u Zakonu s[vetom] Isusovu svim zapoviđeno naučiti neumitnoga, navlastito u stvarma potribitim za duševno spasenje.”

Zaključno. U osmanskom razdoblju do 19. st. nemamo mnogo podataka kako su franjevci opismenjavali puk u Bosni gdje nije bilo organiziranoga školstva, ali imamo vidljive učinke njihova rada: raširenost i čitanje knjige. Na temelju fragmentarnih podataka vidimo da su franjevci, kao visoko obrazovani duhovnici, bili vrlo motivirani da puku, iz kojega su sami potjecali, daju elementarnu pismenost i da mu pruže knjige u kojima će se u pisanom obliku susresti s kršćanskim naukom. To su činili na različite načine, a vrlo praktično rješenje imao je fra Augustin Miletić koji je tražio od župnikā da organiziraju analfabetske tečajeve. Rezultati rada franjevaca, tijekom stoljeća osmanske vlasti, itekako su vidljivi iako ih ne možemo statistički precizno odrediti!


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!