Išao je tako fra Vjeko bos te u pohabanom i prašnjavom habitu po selu, na ramenu je nosio motiku i doslovno ljudima okopavao vrtove. Nije mu bilo teško spavati ni pod vedrim nebom. Nije se htio koristiti ni autom ni drugim vrijednostima koje su mu bile nadohvat ruke, želio je biti „jedan od njih”. S njim, rame uz rame, istu ideju je u praksi provodio budući general Franjevačkoga reda, fra Giacomo Bini. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok nisu shvatili da se ta jednakost može postići na drukčiji način, koji je puno teži, ali dugoročno isplativiji. Fra Vjeko je od Kivumua odlučio napraviti moderno selo u kojemu će mještanima sve biti nadohvat ruke i koje će se morati napuštati tek u iznimnim situacijama nekih velikih potreba.
Naravno, nije fra Vjeko pritom zaboravio na pastoralni rad. Štoviše, upravo je izgradnjom samostana, neposredno po dolasku, označio početak preporoda sela koje će u mnogim stvarima postati uzor u cijeloj Ruandi. Tamo su se odmah uselila petorica fratara, a izgradnjom novicijata za Ruandu i Burundi, uz sami samostan, jasno se svima poručilo da Kivumu postaje ozbiljna franjevačka zadaća u kojoj će se ispisati stranice i stranice lijepih vijesti.
Započeo je i relativno brzo izgradio prekrasnu crkvu koja dominira cijelim krajem. Crkva je postala simbol razvoja, stoga ne čudi što je fra Vjeko svoj vječni počinak našao upravo pored oltara.
Pored crkve niknuo je preko noći cijeli jedan kompleks u kojemu su bili župni uredi, katekumenat, velika dvorana, učionice za opismenjivanje… Uz crkvu, s druge strane ceste, izgrađen je samostan časnih sestara s novicijatom, a potom dispanzer, koji je, premda bazičan, za mještane izgledao kao najsuvremenija bolnica. Doduše, s obzirom na 60 kreveta, koliko je bilo na raspolaganju za najteže slučajeve, kao i na poseban odjel za rodilje, dispanzer se doslovno mogao i promatrati kao lokalna klinika!
Agronom i ekonom
Podigao je fra Vjeko i silose u koje je pohranjivao žito koje je otkupljivao od mještana, jer, znao je, nastupit će suša, hrana će poskupjeti, a mještani neće moći kupiti žito od prekupaca koji će htjeti zaraditi na tuđoj nesreći. E, iz tih silosa je fra Vjeko to isto žito tim istim mještanima, kad su oni već i zaboravili da su ga tamo prodali, ponovno prodavao njima – po istim cijenama po kojima ga je i otkupio!
Po uzoru na viđeno na krajnjem istoku zemlje, uz granicu s Ugandom, fra Vjeko je sva okolna brda pretvorio u plodne terase, a zahvaljujući takvom pristupu obrađivanju zemlje, Kivumu nije trpio štetu zbog odrona i bujica. Štoviše, upravo su terase koje je on obradio za svoje mještane postale mamac donatorima poput Vlade Belgije, koja je uložila veliki novac kako bi se cijela Ruanda počela tako obrađivati.
O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću suvišno je govoriti, poglavito pored naziva kojim su ga oslovili ovdašnji zaštitari ljudskih prava – Afrički Oscar Schindler! Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koja je postala njegova ratna misija. Nije uzmaknuo ni kad je jednom, po povratku u samostan u Kivumu, nakon što je konvojem na sigurno odveo nekoliko stotina ljudi, u svojoj sobi zatekao naslagano na gomilu tijela 36 ubijenih župljana. Ne, tada je shvatio da je došlo vrijeme pomagati drugom plemenu, počeo je obnavljati kuće za tisuće udovica i sirotinje, čak 14 000 kuća je obnovio.
Postao je glavni ekonom biskupije, a to je u zemlji u kojoj je, prije svega, bio razoren čovjek, bila strašna obveza. I imperativ!
Gradnja školskoga centra
Uvjeren sam da bi fra Vjeko, da nije bio zauzet poslovima po cijeloj Ruandi, davno završio školu koju je tako htio izgraditi u Kivumu. Ona je bila njegov san. San kojim je htio tisućama siromašne djece omogućiti ono najosnovnije – pravo na obrazovanje koje bi im donijelo i bolje sutra.
Nakon njegove smrti, izgradnja škole je bila imperativ. A kad se škola izgradila, postala je nukleus širenja fra Vjekinih ideja. Stoga, bilo je potpuno logično da se strukovna škola, koja je pokrenuta 1999. godine, nazove po fra Vjeki, odnosno da se nakon toga i cijeli školski kompleks nazove po njemu – Centar Otac Vjeko…
Što se tiče mene osobno, također je i meni bilo najlogičnije da, kao fra Vjekin dobar prijatelj i istomišljenik u većini stvari, dođem u Kivumu kojeg su se nakon njegova ubojstva svi pribojavali i plašili i bježali od njega kao od vrućega krumpira. Bio sam među rijetkim njegovim zemljacima koji su mu bili na pogrebu, nosio sam njegov lijes.
Ako je od brda uspio napraviti plodna polja, ako je uspio u selo dovesti vodu s izvora udaljenoga nekoliko kilometara od župe, nema razloga da ne zaživi i njegova, po mom mišljenju, najveća ideja o pokretanju srednje škole za sve one mlade kojima roditelji ne mogu osigurati odlazak na preskupo školovanje u druga mjesta. Njegova misija je postala moja misija.
Znam da je njegov projekt izgradnje srednje škole ruandska Vlada gledala s velikim odobravanjem. Čak su mu bili odlučili ustupiti osam hektara zemljišta u blizini samostana i crkve kako bi mogao ostvariti tu ideju. Nažalost, zbog rata se ta primopredaja bila zaustavila, a nakon fra Vjekine smrti sve je ostalo neriješeno.
Među prvim ciljevima koje sam zacrtao po dolasku u Kivumu bilo je iznaći rješenje kako doći do zemljišta za izgradnju srednje škole. Naoružao sam se strpljenjem i polako, jer drukčije se u Africi ne može, tražio način da riješimo pitanje zemljišta. Prvo mi se ukazala prilika kupiti od jedne udovice iz sela veliko zemljište koje graniči s našim samostanom. I kada smo već bili pred samom kupovinom, u njezinoj obitelji nisu se mogli dogovoriti oko prodaje. Javili su nam da odustaju i da zemljište ipak neće prodati. Morao sam tražiti novo rješenje. Nisam se dao obeshrabriti, iako sam svjestan da je u Ruandi izuzetno teško naći plac za gradnju jer je zemlja prenapučena.
Ali, upornost se isplatila i biskupija se ukazala kao spasitelj ustupajući za potrebe izgradnje škole upravo onih osam hektara koje je svojedobno Vlada bila odlučila dati fra Vjeki na korištenje. Zemljište je bilo riješeno, sada je još „samo” trebalo naći način da potaknemo ljude da nam pomognu izgraditi školu. To je meni iz Ruande bilo izuzetno teško. Nisam imao struje, interneta, komunikacija s potencijalnim donatorima bila je gotovo nemoguća. Znao sam da ima naših ljudi koji bi rado pomogli, ali nisam znao kako doći do njih. Trebala mi je logistika…
Lavina dobrote
A onda su se u Kivumuu pojavio novinarsko-bračni par Željko Garmaz i Maja Sajler Garmaz. Znali smo do dugo u noć pričati o fra Vjeki i njegovim idejama, o njegovu snu o izgradnji škole. Odlazili bi natrag u Hrvatsku, vraćali se u Kivumu, odlazili, vraćali se, znatiželjno me novinarski stalno ispitivali o svemu i svačemu. Kroz ta svoja propitkivanja, koja su me često znala izluđivati, i oni su zapravo tražili način kako mi pomoći.
I onda se rodila ideja. Predložili su mi da napišu knjigu o mom životnom i misionarskom putu. Isprva sam bio protiv. Nikada nisam volio da se piše o meni. Ali bili su uporni. I razuvjerili me. Uvjerivši me da ćemo knjigom namaknuti prva sredstva za početak izgradnje škole, a tako proširiti i priču o fra Vjekinu snu te mojim nastojanjima da ga i ispunim.
Krajem 2011. godine iz tiska je izišla knjiga „Naš čo’ek u Africi”. Na naše veliko oduševljenje, kod publike je primljena fantastično – čita se u svim krajeva svijeta i to u gotovo 6000 domova! Sav prihod od njezine prodaje doniran je za izgradnju Tehničke škole, a istovremeno je osnovana i Humanitarna udruga Srce za Afriku zahvaljujući kojoj prikupljamo donacije. Pokrenuta je prava lavina dobrote! Pomoć je stigla od hrvatskoga naroda iz svih krajeva svijeta, pomažu i moja braća fratri, kao i misijski uredi u BiH i Hrvatskoj.
U travnju 2012. počeli smo s izgradnjom prve školske zgrade za Tehničku školu. Do kraja te godine ona je već bila pod krovom. Riječ je o objektu od 800 kvadrata, s 11 učionica, informatičkim kabinetom i prostranim dvorištem. Kako u selu nema vodovoda, morali smo izgraditi i velike podzemne i nadzemne tankove kako bismo prikupili dovoljno kišnice za sanitarnu vodu.
Tijekom 2015. godine, započeli smo i izgradnju druge zgrade Tehničke škole koja je, potpuno izgrađena i opremljena, otvorena u subotu, 24. rujna 2016. godine. Prostire se na 1000 kvadrata, u njoj je dodatnih sedam učionica, uredi za učitelje, knjižnica s 12 000 naslova, čitaonica te velika dvorana za priredbe, koja će jednoga dana, kada nabavimo dovoljno strojeva, biti preuređena u veliku radionicu za dizajnere i krojače.
Na otvorenje i blagoslov Tehničke škole, u rujnu 2016. godine, došao nam je čak i nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić, kojega smo s velikom radošću ugostili u našem brdovitom afričkom selu.
Pripremili smo veliku svečanost u selu, kardinal Puljić održao je svetu misu i blagoslovio našu školu, zajedno s ruandskim biskupom mons. Smaragdeom Mbonyintegeom, a među uzvanicima bili su još i brojni drugi fratri i sestre, gradonačelnica obližnjega grada Gitarama i predstavnici ruandskoga Ministarstva obrazovanja.
Kardinal Puljić poručio je mladima na misi da je ova škola izgrađena za njih te neka je iskoriste na najbolji mogući način, a to je da daju sve od sebe, da se potrude biti što bolji jer će im edukacija i školovanje donijeti bolje sutra. Izrazio je ponos zbog činjenice da je narod u Hrvatskoj i BiH pokazao volju pomoći narodu u dalekoj Ruandi, jer je kršćanski širiti ljubav i pomoći drugima koji su u potrebi.
Za onu djecu koja nisu iz sela, a pokazali su se dobrim učenicima, izgradili smo i školski internat, kapaciteta za 300 učenika, kako bi oni mogli tijekom tjedna tu boraviti, jer si putovanje u školu jednostavno ne mogu priuštiti.
Naše Strukovna i Tehnička škola, koje djeluju u okviru Centra Otac Vjeko, početkom 2017. su dobile i jedno veliko priznanje. U Ruandi su proglašene „Uzor školamaˮ i to u konkurenciji svih 389 ruandskih srednjih škola. Istaknule su se i po organizaciji, planu i programu, opremljenosti kao i odličnim rezultatima učenika!
Prvo kroz Strukovnu, a zadnje tri godine i kroz Tehničku školu, do sada je prošlo 1410 učenika. Svi oni dobili su potrebno znanje kako bi si sami dalje mogli osigurati bolju budućnost. Više od 90 posto učenika, koji su završili obrazovanje u Centru Otac Vjeko, našlo je zaposlenje! I oni danas žive jedan bolji život. Većinom su to djeca iz vrlo siromašnih obitelji, čiji roditelji nikada nisu imali priliku školovati se, pa su nezaposleni. Danas se njihova djeca, koja su u našim školama stekla obrazovanje, skrbe za njih.
Ohrabreni sve većim brojem ljudi koji nas nesebično pomažu i prate, odlučili smo uz naše dvije srednje škole, u Kivumuu, u okviru Centra Otac Vjeko otvoriti i – vrtić! I nismo se prevarili. Interes je ogroman. Imali smo jednu neiskorištenu staru zgradu u blizini, nju smo obnovili i prilagodili zahvaljujući našim učenicima srednje strukovne škole – zidarima, električarima, stolarima, kojima je to ujedno bio i praktičan rad. Obnovili smo prozore i vrata. Popravili smo i obojili zidove. Uredili smo stolove i stolce, obojili ih u razne boje.
Mislili smo da bismo mogli imati tridesetak djece, ali vijest o vrtiću brzo se proširila po Kivumuu i okolici, pa nam je počelo dolaziti sve više majki raspitujući se mogu li i njihova djeca doći u naš vrtić. Malo, po malo i… Sada ih u vrtiću imamo čak 96!
Topli obrok za đake
Kao i u našim srednjim školama, djeci nudimo besplatan topli obrok. Vrtićarci dobiju veliku šalicu vruće kaše tijekom prijepodneva. Na taj način smo sigurni da su naši mališani pojeli barem jedan topli obrok u danu. Lakše će rasti i razvijati se, bit će zdraviji. Jer, znate već i svi vi, mnoge obitelji u ruralnim dijelovima Ruande, u koji spada i Kivumu, topli si obrok mogu priuštiti tek dva do tri puta u tjedan dana… Ovo je vrlo, vrlo siromašno područje. I puno je gladnih.
Također, preuzeli smo skrb i o Centru za djecu s Downovim sindromom te za djecu s posebnim potrebama, koji djeluje u gradu Butare. Ovi mališani i mladi u Centru su dobili priliku obrazovati se i izrađivati ruandske suvenire – drvene zdjele, podmetače od kore drveta banane… Oni u Centru provode cijeli dan. No, nedostajalo im je sredstava za tople obroke. Odlučili smo im pomoći, pa smo preuzeli brigu o plaćanju toplih obroka za njih.
Prošle smo godine izgradili i svinjac kako bismo našim učenicima povremeno mogli omogućiti meso za ručak, jer mnogi meso jedu tek jednom ili dva puta godišnje u vrijeme blagdana. Izgradili smo i uredili košarkaško igralište, školu smo opremili velikim brojem šivaćih mašina, kao i nadzornim kamerama.
Danas u našim školama imamo 650 mladih ljudi, a u vrtiću njih 96. Osim što im nudimo besplatno obrazovanje, svakoga dana osiguravamo im i topli obrok. Sretni smo i ponosni što ovoj siromašnoj djeci, uz pomoć dobrih ljudi, možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke. Daj ribu siromašnome i pomogao si mu za jedan dan, nauči ga da peca, nahranio si ga za cijeli život.
Koliko god nam u nekim trenutcima bilo teško, koliko god se nekada činilo nedostižno, ipak smo uspjeli. Uz Božju pomoć, pomoć dobrih ljudi, ostvarujemo san našega brata fra Vjeke, koji je naša inspiracija, čija su djela naše nadahnuće, a njegovo je ime svakoga dana u našim molitvama.
