Fra Šimo (Vinko) Šimić rođen je u Donjem Rahiću, župa Gorice, 18. studenoga 1921. od oca Mate i majke Luce, r. Šimić. Osnovnu školu pohađao je u Ulicama, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom.
U novicijat Franjevačkog reda stupio je 29. lipnja 1939. jednostavne zavjete položio je 30. lipnja 1940. Bogosloviju je završio u Sarajevu gdje je položio također svečane zavjete 30. lipnja 1943. Za svećenika je zaređen 18. kolovoza 1946. godine. Filozofski fakultet, smjer klasična filologija, pohađao je i završio u Beogradu. Po završetku studija radio je kao profesor latinskoga i grčkoga jezika te bio odgojitelj franjevačke mladeži u Visokom.
Tijekom djelovanja u Visokom davao je besplatne instrukcije iz francuskoga jezika: sjemeništarcima, vanjskim đacima, studentima i starijima iz grada. U Sarajevo je preselio 1973. godine nakon što je izabran za provincijala Bosne Srebrene. Međutim, zbog narušena zdravlja odstupio je s te službe nekoliko mjeseci poslije. Vratio se u Visoko gdje ostaje do 1981. Te je godine preselio u toliški samostan, odakle je, nakon oživljavanja samostana u Dubravama, preselio u Dubrave i ostao tamo do svoje smrti. Umro je u bolnici u Brčkom, 25. srpnja 1985. godine. Grob mu se nalazi u Dubravama kraj Brčkog.
Fra Šimo Šimić ostavio je duboki trag u srcima fratara Bosne Srebrene i među vjernicima kojima je neumorno propovijedao riječ Božju. Njegovo ime upisano je u kroniku Provincije kao ime fratra koji je volio svoju franjevačku zajednicu u Bosni „kao dušu svoju”. Ostavio je također duboki trag u Visokom gdje je djelovao punih 28 godina. Svi oni koji su kao đaci ili profesori živjeli s fra Šimom svjedoče o njegovoj istinskoj žrtvi i ljubavi prema visočkom sjemeništu i đacima. Pamte ga i mnogi građani Visokoga i šire kao dobrovoljnog darivatelja krvi (darovao je krv trideset puta) i predvodnika đaka u sudjelovanju na sportskim i kulturnim manifestacijama te u uljepšavanju grada. S đacima je sudjelovao također u radnim akcijama na izgradnji pruga i autoputova, s kojih se četiri puta u radničkoj bluzi vraćao kao udarnik (riječ „udarnik” je izvedena iz pojma „udarni trud“, a označava vrlo produktivnoga radnika u radnim akcijama organiziranima u bivšoj SFRJ).
Oni koji su na bilo koji način susretali fra Šimu doživljavali su ga kao fratra-brata u pravom smislu te riječi jer je potpuno pripadao Bogu i ljudima. Živio je u punom fratarskom zanosu. Njegovo je naime srce u cijelosti i nedvosmisleno živjelo za Boga, Crkvu, franjevačku zajednicu, narod i Bosnu. Fra Šimin život bio je lijep život, jer je svega sebe darovao Životu.
Fra Šimina ostavština
Ostavio je fra Šimo zanimljivu pisanu građu. U Visokom je prevodio Epitome vetustatum fra Filipa Lastrića. Surađivao je u manjim tiskovinama pod imenom Vinko Jozić. Pisao je također za list Bosna Srebrena. Kroz zanimljivu kolumnu O nama, među nama obraćao se fratrima jer je, kako piše, želio „da u mojoj Provinciji, mojoj bosanskoj obitelji bude više reda, rada i molitve”. Opisivao je i promišljao o brojnim pojavama među fratrima. Evo samo nekih od tema koje je fra Šimo obrađivao, a koje se kriju u spomenutoj kolumni u Bosni Srebrenoj: Grivaši i solufari, Protagonisti novog stila, Džeparac, Pušenje, Predizborna kortešapcija, Volimo li svoju Provinciju, Ni po hunti ni po gerili, Tiha rijeka brdo roni, i slično.
U Bosni Srebrenoj objavljivao je također mnoge druge zanimljive aktualne tekstove: Dr. Smiljanu Čekadi, Vrhbosanskom nadbiskupu, Uz deklaraciju preuzv. Nadbiskupa vrhbosanskog o izopćenju – odgovor jednog od pogođenih, Najednom se sve pokreće, itd. Pisao je također o pokojnim fratrima: fra Željku Džaji, fra Arkanđelu Grgiću, fra Ljubi Hrgiću, fra Filipu Šeremetu, fra Alojziju Misilu i fra Ignaciju Mamiću. Posebno zanimljiv tekst jest onaj pod naslovom Bio sam u Australiji. Naširoko i u detalje opisuje svoje putovanje po Australiji predočavajući čitateljima ljepote toga prostora.
Navedeni biografski fakti, ali i spomenuti tekstovi kriju fra Šimin temperament, pomalo nespojiv sa svim onim što je vezano s povlačenjem, nijekanjem, kompromisima i ustupcima. Po svojoj naravi opredijelio se za život, akciju, rad i pokret. Kao čovjek i vjernik nije se mirio s polovičnošću, mlakošću, životarenjem, hladovinom i udobnošću. Teško je ipak fra Šimin dinamični život i rad sažeti u nekoliko rečenica ili redaka ovoga pregleda. Stoga za vas, čitatelje našega Kalendara, u nastavku izdvajam dijelove fra Šiminih tekstova preko kojih ćete, vjerujem, otkriti vrednote ovoga slavnoga samozatajnoga fratra.
1. „Vedra noć između Vran planine i krševite Čvrsnice. Prosula se mjesečina po snježnoj visoravni, milijarde snježnih kristala iskri se i bljeska poput najljepših dragulja. Tajanstvena tišina i mir. Nigdje se ništa ne čuje, ne miče, sve je ukočila studen svojim bijelim zagrljajem. Ja, začaran i sićušan pred tom zastrašujućom ljepotom, gledam i razmišljam kako ću brzo proći, iščeznuti jer nazirem u sjenkama groblja stamene stećke, a na njima dlijetom izvezene figure pripovijedaju o životu što je nestao u zaboravu… Tako sam razmišljao dana 22. prosinca godine Gospodnje 1974. u selu Risovcu, između mrke Vran planine i još vrletnije Čvrsnice, kraj Blidinjskog jezera.” (BS, XXVI, 1975, 2, str. 32)
2. „Lijepa je naša Bosna i Bog je nad njom prosuo sve svoje blagoslove jer nema toga blaga koje ne krije njezino tlo i ljepote koja ne resi njezine ravni i planine. Zato je i bila uvijek meta osvajačkih apetita i krvavo razbojište u svim previranjima na Balkanu. Gažena – nesatrvena, ponižavana – ali ponosna, ona je na svojim grudima othranjivala sinove hrabre i gorde na svoju slobodu, spremne da mrze do istrebljenja za ovu grudu zemlje i da podijele zadnji zalogaj kruha s ljudima dobre volje. U tu je Bosnu utkao Franjevački red dio svoje sudbine, došao je habit asiškog Poverella (Poverello (tal.), u prijevodu na hrvatski jezik znači Siromašak – označava sv. Franju Asiškog ) u njezine doline, verao se zelenim proplancima, kisnuo na strmim liticama i skrivao po klancima jadikovcima. I kako Bosna živi, želio bih da s njom i u njoj uvijek živi pleme Franjinih sinova s Radosnom riječju na usnama i snažnom vjerom u Raspetoga. Međutim svaka riječ obvezuje poštena čovjeka, a Božja Riječ traži potpuna čovjeka, sasvim joj predana da bi učinkovito djelovala, sagrađivala jer vječno ostaje istinito da ‘verba movent, exempla trahunt’ (lat: riječi pokreću, primjeri privlače ).” (BS, XXVI, 1975, 4, str. 75)
3. „Neosporna je činjenica da i danas na bosansko-hercegovačkom terenu fratar, pratar, ujak, striko, parok – kako nas već nazivaju u raznim mjestima – ima veliki autoritet među narodom. I to ne autoritet naslova – titule, već stvarni ugled; uživa poštovanje i povjerenje. Taj je autoritet stekao fratar svojom jednostavnošću srca i života, utkao se u sudbinu svoga naroda jer je njegov rođeni sin, s njim je bio na molitvi u crkvi, na njivi s motikom i kosom, u šumi sa sjekirom, za sinijom s drvenom kašikom i čankom, s njime u potleušici, gudurama i mrkoj tamnici, s njim na slobodi i kao muhadžir u zbjegovima, na građevinama kao inženjer i s mistrijom u ruci, a u bolesti služio se likarušama. Kad je odlazio na učenje ‘mudre knjige’ i bogoslovlja u inozemstvo, nosio je mladi fratar u krpici zamotanu grudu zemlje u njedrima, stavljao ruku na Evanđelje da će se vratiti iz sigurnosti u neizvjesnost i po život, iz obilja u neimaštinu i bijedu da uzvrati rodu svomu ljubav za ljubav.” (BS, XXVI, 1975, 4, str. 76)
4. „Stara je ovo Provincija, rađala je ona tijekom povijesti lijep broj braće, ali uvijek u boli, žrtvi i patnji jer Provincija je to sv. Križa i na njemu razapeta. Bilo je među njima slavnih i svetih redovnika, bilo je i velikih grešnika, ali se uvijek odlikovala braćom spremnom na svaku žrtvu, na teške poslove i postove, na duboke meditacije i ustrajne molitve. Osobno sam ih gledao, divio sam se tim molitvama mladih i starih ujaka i na njihovim primjerima izgrađivao svoje franjevačko i svećeničko zvanje.” (BS, XXVI, 1975, 2, str. 32)
5. „Nedavno posjetiše našu visočku zajednicu braća iz okoline i jedan mi reče: ‘Zar samo na Risovcu dolaze nadahnuća za rubriku O nama, među nama? Prođi Zvijezdom pa ćeš vidjeti što se razmišlja osamljen među omorikama!’ Nisam stigao tamo, ali sam na treću korizmenu nedjelju imao sv. misu s propovijeđu ‘sub divo’ (lat: na otvorenom) na Bešpelju iznad Podmilačja. Puhao je vjetar, povio grane jelika i borova, a na visoravni skupljene vjernike zasipao rojevima pahuljica. Drhtali smo svi, prozebli, ali nas studen nije omela da doživimo ljepotu zajedničkoga euharistijskoga slavlja i da se nadamo najboljemu jer su temelji i betonski stupovi izlijevani za novu, originalnu planinsku crkvicu. A već je gotova osmogodišnja škola. Inspirativna je ova visoravan, a koja nije, kad nam govori o stvarnoj i dubokoj odanosti naših ljudi crkvi i svojim ujacima, kad pjeva o njihovoj iskrenoj suradnju da bi budućnost sadašnjih i budućih pokoljenja bila svjetlija, tamo u divnoj divljini, na zabačenim gorskim strminama. Jednostavni habit sv. Franje i priprosta, seoska, nepatvorena duša nalazili su stoljećima zajednički jezik i zajedničku dušu na ovom terenu.” (BS, XXVII, 1976, 4, str. 74)
6. „Ne znam jeste li kada bili na Risovcu, poljani ukliještenoj između Vrana i Čvrsnice i obrubljenoj Blidinjskim jezerom? Ako niste, požurite da je vidite dok vas smrt nije pretekla! (…) Ne mogu da odolim da ih od vremena do vremena ne pogledam i vazda ih doživljavam kao nove. Kad se u praskozorje zarumene oblaci, zarudi nebo s istočne strane, provlačim se ispod jelika i omorika, udišem svježi mirisni zrak, dah smole što klizi niz borove, i uživam u pjevu ptica probuđenih u život svjetlošću dana. Kako su veličanstvene gudure okićene crnogoricom i veseli proplanci umiveni jutarnjom rosom! Krstarim gore-dolje, odmaram dušu, napasam oči, opijam srce i radujem se Božjem daru. Razmišljam o sebi, o nama, o zadnjim zbivanjima u našoj Zajednici.” (BS, XXVII, 1976, 9, str. 146)
7. „Malen čovjek rastom, tiho i nezapaženo prolazi između ljudi i tek po ostavljenim tragovima ljudi prepoznaju da je među njima boravila ličnost nesebičnoga srca, inventivnog i praktičnog duha, uvijek i doslovno predana svojim svećeničko-pastoralnim dužnostima, radina poput krtice, da se ne vidi bez reklame. Vjerujem da je svima poznato da se već treću godinu gradi lijepa župska crkva u našoj maloj planinskoj župi Doljani. Pastoralni poslovi i vjeronauk nikada ne zaostaju pa opet o. fra Tvrtko Gujić nađe vremena da proučava probleme tehnike, fizikalnih zakona i matematike. I rezultat njegovih razmišljanja postao je vidljiv i stvaran. Od 18. do 25. studenog 1976. u kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma izlaže o. fra Tvrtko svoj pronalazak – turbinu koja se kreće pomoću svih fluida, ostaje u istom smjeru kretanja bilo kako položena, iskorištava maksimalno (preko 80 %) pogonski materijal. (…) Mislim da na ovom uspjehu treba čestitati članu naše Zajednice jer nam je svima to na čast. Zašto ne bismo iznijeli ‘svijeću na stol’ i pokazali ‘grad sazidan na gori’. I takvih posjeduje naša bosanska franjevačka zajednica!” (BS, XXVII, 1976, 10, str. 187)
8. „Čestitam našim završnim maturantima na uspjehu što napuštaju srednjoškolske klupe i kreću prema studentskim dvoranama. Radostan sam jer njihov uspjeh jest uspjeh i nas profesora koji smo se kroz četiri godine svjesno i savjesno ugrađivali u njihovu budućnost i svoju budućnost. (…) Kad čovjek-stranac prolazi kraj ove naše velike zgrade u Visokom i kad mu kažu da je to vjerska ustanova, mogao bi pomisliti da se vrata te kuće rijetko otvaraju i da u njenim mračnim sobama žive osamljeni osobenjaci čudnoga svijeta. Međutim, ova je kuća otvorena svijetu i možda najotvorenija u ovome gradu. Kad bi netko pred njezinim vratima bilježio koliko preko praga prođe od osnovaca do fakultetlija i profesora radi besplatnih instrukcija u svim predmetima, koliko je pruženo pouka i savjeta, koliko besplatno posluženo knjigama, mislim da bi to bilo poprilično civilna gimnazija, civilni fakultet, civilno savjetovalište i civilna biblioteka kojima rukuju članovi ove vjerske ustanove. Ne treba zaboraviti da su naši učenici sa svojim odgojiteljima doprinijeli pošteno izgradnji i uljepšavanju ovoga grada na ušću Fojnice u Bosnu: ciglana, igralište, pošumljavanje, uništavanje gubara, vodovod, sađenje aleja, pročišćavanje korita Bosne, sudjelovanje u sportskim manifestacijama grada, redoviti članovi Crvenog križa i neiscrpni darovatelji najskupocjenijeg goriva – vlastite krvi. Mi smo žive ćelije ovoga grada, mi smo uvijek njegovi spremni graditelji, utkali smo se u njegovo biće i ponosni smo da smo na ovom terenu autohtoni građani. Mi u praksi provodimo načela svoga Utemeljitelja da živimo i za drugoga i tako se savršeno i drage volje uklapamo u suvremeno društvo svoje domovine.” (BS, XXVIII, 1977, 6-7, str. 227-228)
9. Fra Alojzije Mislio: „Bio je to grad sazidan na gori i svijeća što gori, uzor: žuljevitih dlanova od fizičkog rada i prepisivanja matica, ujak ranoranioc od molitve, posta i dugih klečanja, misnik od knjige iz koje je u ranu zoru kupio spasonosni med saznanja da ih utka u propovijedi za svoje vjernike. Neumorno poslanik, pun zanosa u svakovrsnom radu nije poznavao polovičnost, nego se čitavim bićem unosio u svoj rad, nemilice se trošio, za sobom vukao srca, a svoje nesebično razdavao na sve strane, komu god je zatrebala utjeha i lijepa riječ na djelu.” (BS, XXVIII, 1977, 6-7, str. 250)
Fra Šimo je ostavio svom narodu dvije vrijednosti, koje je on osobno i potpuno živio. To je vjera u Krista i široko Franjino srce. Ni danas mi ne možemo nešto više dati. Svaka generacija fratara, odnosno svaki fratar treba shvatiti svoj trenutak i ne propustiti svim žarom srca ove dvije vrijednosti svjedočiti i prenijeti našem narodu. A svima nam je inspiracija naš fra Šimo Šimić ili Šimek – kako smo ga odmila zvali.
