Cesare Vaiani talijanski je franjevac, rođen u Milanu 1954. godine. Stupio je u Red manje braće i postao članom Franjevačke provincije svetoga Ante Padovanskog sa sjedištem u Milanu. Završio je studij na Teološkom fakultetu Sjeverne Italije u Torinu i potom zaređen za svećenika. Godine 2011. stekao je zvanje doktora teologije. Trenutno vrši službu generalnoga tajnika za formaciju i studije u Kuriji, na razini cijeloga Reda manje braće.
Predavač je nekolicine predmeta duhovne teologije na Teološkom fakultetu Sjeverne Italije u Torinu i na Međuprovincijskom teološkom fakultetu Sveti Bernardin u Veroni, afiliranoj Papinskom sveučilištu Antonianum. Osim toga, fra Cesare je ranije bio djelatan kao predavač duhovne teologije i franjevačke duhovnosti pri teološkim fakultetima u Milanu, Padovi i Bresciji. U dva mandata vršio je službu ravnatelja Franjevačke knjižnice sa sjedištem u Milanu.
Fra Cesare, ovoga mjeseca slavimo svetkovinu Franje Asiškog, najznačajnijega sveca u povijesti Crkve. Vi ste kao fratar i profesor mnogo istraživali njegov život, duhovnost i društvo u kojemu je živio. Razlikuju li se u bitnom ono doba i ovo naše suvremeno?
Postoje neke sličnosti i neke razlike. Najznačajnija je sličnost da je Franjo Asiški živio u vremenu velikih društvenih promjena. U njegovo vrijeme u Italiji se događao prijelaz s čisto feudalnoga društva u jedan novi oblik zajedničkoga građanskog društva. „Zajednica” je bila društvena i politička novost njegova vremena, u kojoj je moć upravljanja uvelike bila povezana s trgovcima i buržoazijom, a ne kao dotad samo s plemićima. U ovom novom društvenom modelu Franjo i njegova braća jako su se dobro uklopili pa su i postali protagonisti gradova s novim uređenjem „u zajednici”. Poput Franje, i mi živimo u razdoblju promjena, možda više društvenih nego političkih. Naše društvo se puno promijenilo s masovnim medijima (radio i TV) u prošlom stoljeću i s „revolucijom” interneta u našem stoljeću. Tako mi, poput Franje, živimo u vremenu velikih promjena, iako je sadržaj promjene posve drukčiji. Pitam se imamo li danas istu genijalnost Franje u uključivanju u promjene našega vremena…
Također, mnoge su i razlike između našega vremena i njegova: želio bih napomenuti prije svega brzinu promjena. U srednjem vijeku trebala su proći stoljeća kako bi se novi oblik društva afirmirao, dok mi danas nemamo vremena da se naviknemo na nešto novo jer odmah postoji nešto drugo još novije. To nam danas otežava zadaću.
Svima nam je poznata scena iz crkve sv. Damjana kada je Franjo čuo glas s križa: „Idi, popravi moju Crkvu”. Je li time započeo njegov put obraćenja i svetosti?
Kada se Franjo sjeća početka svoga obraćenja, u svojoj Oporuci, on ne govori samo o svojoj „molitvi u crkvama”, s kojom možemo povezati i epizodu pred raspelom u sv. Damjanu, nego govori nadasve o susretu s gubavcima. Prema njegovu svjedočanstvu (a u Oporuci sam Franjo govori!) potrebno je povezati dva elementa: susret s gubavcima, prema kojima on sam kaže da je „činio milost”, i molitvu u crkvama, gdje se klanja Isusu Kristu „jer je svojim svetim križem otkupio svijet”. Gubavci mu otkrivaju lice Raspetoga, a raspelo mu govori o milosrđu prema gubavcima. Od toga trenutka potječe tipično obilježje Franjine duhovnosti, koje možemo definirati kao „bratska duhovnost”. Bog i braća stalno se podsjećaju.
Odnos s Bogom proizlazi iz milosrđa prema braći gubavcima, a odnos s braćom pomaže mu otkriti lice Raspetoga. Ova povezanost između Boga i braće nastavit će se posebno kad Gospodin Franji dadne braću s kojima dijeli život. To će oblikovati tipično obilježje franjevačke duhovnosti – „bratstvo”. Možda je prije svega to način na koji je „popravljao” Crkvu.
Kako se onda, po Vašem mišljenju, stječe svetost u životu?
Franjo nas je u svom obraćenju poučio da, ako želimo biti sveti, moramo imati milosrđa prema braći, a u tom milosrđu možemo otkriti Boga: suočavajući se s teškoćom i gorčinom odnosa s gubavcima on je doživio da se „ono što je bilo gorko promijenilo u slatkoću duše i tijela”.
Možemo također reći da je tajna svetosti u onom savjetu koje je Franjo dao bratu Leonu, koji pronalazimo u jednom autografu (dakle opet njegovu vlastitom spisu!) koji je sačuvan u katedrali u Spoletu. Bratu Leonu Franjo kaže: „Na koji god način ti se čini da ćeš bolje služiti Gospodinu Bogu i slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo, učini to s blagoslovom Gospodina Boga i iz poslušnosti prema meni.” To je savjet inspiriran velikim pouzdanjem u slobodu i sposobnost razlučivanja brata Leona (ali i svih nas): zapitajmo se kako „što bolje ugoditi Bogu”. Svatko od nas će imati svoj odgovor, koji je možda konkretan put da se postane svetac. Naravno, i druge Franjine riječi dobro nam pokazuju put: a to nije ništa drugo nego nasljedovanje Isusa („slijediti njegove stope”), s posebnom pažnjom na model siromašnoga Isusa. Možda je u tim riječima tajna Franjine svetosti.
Sveti Franjo živio je asketski i pokornički, a imao je i neka mistična iskustva. Ima li u suvremenom potrošačkom društvu mjesta za mistiku i askezu?
Vjerujem da se danas povećava broj ljudi koji čine pokoru, ali s drugim ciljevima koji nisu vjerski: mislim na mnoge dijete, sportske treninge i slično. Ti ljudi također pokazuju da u našem vremenu postoji potreba za disciplinom hrane, vremena, duha i tijela, što znači ne dati se zaraziti potrošačkom groznicom. Pokorničke prakse su poput gimnastike vlastite volje koja nam dobro pomaže da učinimo ono što smatramo važnim.
Što se tiče mistike, stvar je malo drukčija jer se radi o iskustvima „s onu stranu”. Ali ja vjerujem da su neka mistična iskustva moguća čak i u običnom životu, ako se probudi naša svijest i unutarnja pozornost. Mistik nije samo onaj koji ima vizije ili vidi izvanredne stvari, nego prije svega onaj koji ima izvanrednu percepciju normalnih stvari. Mistična dimenzija ne nalazi se negdje izvan nas nego u našim očima: možda mistično iskustvo nije ništa drugo nego vidjeti stvari drukčije svaki dan, s intenzitetom i dubinom koja otkriva „božansko” značenje u njima. Sveci su imali ovu sposobnost.
Jedan od događaja koji je inspirirao Franjin život bilo je Kristovo utjelovljenje. Je li Franjo događajem u Grecciju (prve žive jaslice) uspio imalo svijet približiti njegovu Stvoritelju?
Događaj u Grecciju izražava Franjinu potrebu za konkretnošću jer je želio vidjeti tjelesnim očima uvjete siromaštva u kojemu se rodio Isus. Franjo se pokazuje kao „umjetnik” koji može izraziti osjećaj, ideal, tajnu na vidljiv i konkretan način. Mi danas posebno trebamo ove konkretne znakove koji govore o Bogu i njegovoj strasti za čovjekovu povijest. Ovo je značaj Utjelovljenja, otajstvo Boga koji je želio podijeliti život s nama.
Franjo nas uči da svoju vjeru učinimo konkretnom i vidljivom, ne samo s našim osobnim svjedočanstvom već i kroz različite umjetničke izraze koji konkretiziraju božansku ljepotu. Greccio je sjajna pouka kršćanske estetike.
Danas još uvijek brojni vjernici žele slijediti Krista po uzoru na Franju Asiškoga. Ipak, Franjo je doživio sasvim jedinstveno iskustvo Boga. Je li moguće razumjeti i dosegnuti posebno iskustvo Boga u životu Franje Asiškoga?
Sa svecima se moramo odnositi kao kad susretnemo čovjeka koji nam prstom pokazuje mjesec. Mi ne gledamo njegov prst, nego mjesec koji taj prst pokazuje. Sveci nas svojim životima upućuju na Boga i tu zapravo treba gledati Boga, učeći od njih kako bolje slijediti Gospodina. Mi franjevci, na primjer, nismo sljedbenici Franje Asiškoga, nego Isusovi sljedbenici po primjeru Franje. On je dragocjeni učitelj koji pokazuje pravi put.
Na brdu La Verna Franjo je na svom tijelu primio stigme – Kristove rane. Jesu li stigme uzrok ili posljedica Franjine vjere?
Franjo je bio prvi svetac koji je primio ove tajanstvene znakove. Stigme na izvanredan način izražavaju ono na što je svaki kršćanin pozvan: biti poput Isusa. Vjera u Isusa nas sjedinjuje s njim, a to se jedinstvo očituje na poseban način u Franjinim stigmama. U tom smislu, stigme su više posljedica nego uzrok Franjine vjere.
Koliko suvremeni čovjek o međuljudskim odnosima i osjetljivosti za potrebite može naučiti iz Franjina susreta s gubavcima?
Kao što sam već rekao, susreti s gubavcima bili su odlučujući za Franju. Tijekom svoga života on je nastavio susretati Boga u braći, osobito onima koji su bili u potrebi. Ono što možemo naučiti od njega jest da svaka osoba s kojom se susretnemo skriva u sebi tajnu koja nam, u konačnici, govori o Bogu i dopušta nam da upoznamo Boga. To uistinu mijenja naše međuljudske odnose.
Kolika je sličnost prvoga Franjina bratstva i zajednice prvih kršćana, opisane u Djelima apostolskim?
Franjo i njegovi prvi pratioci su bili inspirirani skupinom apostola koji su pratili Isusa na putovima po Galileji, bez torbe, bez obuće, siromašni i slobodni u naviještanju kraljevstva Božjega. Evanđeoske riječi apostolskoga misijskog poslanja bile su veliko nadahnuće za Franju i za prvo franjevačko bratstvo.
Kad je Franjo doživio obraćenje, njegovim je stopama krenula i Klara Asiška. Koliku je važnost imala Klara u Franjinu životu?
Za ispravno razumijevanje franjevačke duhovnosti također je važno promatrati i Klaru, kao što (ali na mnogo važnijoj razini) ako želimo biti kršćani, također trebamo gledati Mariju. Klara s Franjom dijeli inspiraciju, njegov način kako „ugoditi Gospodinu Bogu i slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo”, ali to čini na jedan ženski način, s različitim naglascima i intonacijama.
Naravno, Klara i zajednica u Sv. Damjanu bili su važni za Franju: znamo da je, nekoliko mjeseci nakon što je primio stigme na La Verni, u proljeće 1225., Franjo zatražio gostoljubivost Klare i sestara za 50 dana u Sv. Damjanu, prihvaćajući da se one brinu za njega u svojoj nemoći. Njih dvoje imali su dubok duhovni odnos, ujedinjeni u ljubavi prema Kristu, koji je bio istinska strast njihovih života.
Danas je posebno aktualno pitanje klimatskih promjena i nemara u odnosu na prirodu, a sv. Franjo je zaštitnik ekologije. Koliko nam Franjina Pjesma stvorova može pomoći da više poštujemo stvoreni svijet?
Čini mi se da je znakovito što je papa Franjo nazvao svoju encikliku o ekologiji (ili, bolje kako on sam kaže, o „brizi za zajednički dom”) prema riječima iz Pjesme stvorova sv. Franje: „Laudato sì” (tal. Hvaljen budi). U ovom dokumentu jedna od temeljnih ideja jest „globalna ekologija”, tj. uvjerenje da postoji blisko ispreplitanje između pitanja društvene pravde i pitanja ispravnoga odnosa prema prirodi: nepravedno iskorištavanje čovjeka povezano je s neselektivnim iskorištavanjem prirodnih resursa. Čak u svojoj Pjesma stvorova Franjo spaja pohvalu Bogu za stvorenja i pohvale za oprost i pomirenje među ljudima (Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz Ljubavi Tvoje…).
Ekološko pitanje, koje je danas vrlo važno, mora se rješavati na globalan način, s jedne strane nastojanjem oko socijalne pravde među ljudima, a s druge s pogledom na Boga, Stvoritelja svijeta i ljudi. Ovaj pogled na Boga važan je kako bi se izišlo iz kontrasta između čovjeka koji iskorištava i prirode koja biva iskorištavana: samo ponovnim stvaranjem odnosa prema „onom trećem”, a to je Bog, koji je iznad čovjeka i prirode, bit će moguće pronaći pomirenje. Franjo je to pretpostavljao stvarajući od Pjesme stvorova molitvu koja slavi i hvali Boga kako po prirodi tako i po ljudskom pomirenju.
Za kraj, je li Franjina poruka aktualna i danas? Može li Franjo biti danas svima nama inspiracija, posebno mladima?
Sigurno da može! Mi franjevci želimo biti svjedoci te aktualnosti čitavim svojim bićem. I nadamo se da mnogi ljudi, stariji i mlađi, žele podijeliti s nama ovu radost franjevačkoga poziva.
