Posjetivši mnoge stare gradove Bosne ponosne i hercegove zemlje, pronalazih riječi kojima ih opisivah i predstavljah njihovu povijest. O gradu što ga po starim knjigama, kartama i pitanjima usput tražih u gudurama istočne Bosne, na potezu negdje između Rogatice i Ustiprače, ugledavši ga, ne nađoh riječi kojima bih ga opisao. Koliko god znali o bosanskoj velikaškoj obitelji Pavlovića, o njihovoj ekonomskoj moći i političkim utjecajem, ipak ostajemo fascinirani izgledom njihova rezidencijalnog grada, čak i danas kada je malo od njega ostalo. Dovoljno je samo reći Borač. Čini se da se u imenu grada krije sva njegova ljepota, moć i nekadašnja snaga. Grad tako pitom, a opet na divljim i strmim liticama. Ovdje su Pavlovići bili kod kuće. Ako im je Olovo bilo sjedište ekonomske moći, Borač je bio mirni kutak, njihov dvor smješten duboko u srcu njihove nekadašnje zemlje. Zadivljuje monumentalna arhitektura grada, smještenog na visokoj litici u obliku trosedla, koje započinje i završava još višim kotama. Od strane odakle se najlakše prilazi gradu još su vidljivi tragovi dva jarka, koje je premošćivao pokretni most. Drugi most čuvala je jaka okrugla kula, čiji dobro očuvani ostaci svjedoče o nekada tvrdom gradu. Od te kule pa sve do kraja tzv. Male Gradine protezao se bedem u dužini od 90 metara i završavao drugom kulom, kvadratne osnove. Postojanje gospodarskih objekata, prije svega kovačnica, potvrđuju usjeci u stijenama, koje su zadobile izgled zidova. Inače, cijeli Borač prosječen je kroz stijene, od objekata do samih gradskih cesta. U središnjem dijelu grada nalazio se dvor, koji je bio okružen s četiri unutarnja dvorišta, osmatračnicama i stražarama. Njegove zidine, i pored velikog obrušavanja, što potvrđuju gomile kamenja obraslog mahovinom ili prekrivenog zemljom, na nekim su mjestima gotovo pod viskom ravne i neoštećene. Zid koji je opasivao dvor u dužini od 48 metara, bio je debeo preko tri metra. Cisterne za skupljanje kišnice vidljive su i danas.
Pisani izvori Borač prvi put spominju 1393. godine, mada se komitat, tj. knežina, pod tim imenom navodi još 1244. godine. Ime je dobio po istoimenom selu iz kojega, smatra se, potječu Jablanići-Radinovići, kasniji Pavlovići. Sama riječ označuje stjenovit kraj na kojemu uspijeva jedna vrsta bora. Grad nije slučajno podignut na tom mjestu. Put kojim su dubrovački karavani išli preko Goražda odvajao se upravo u Borču i nastavljao dalje za važne centre Srebrenicu i Zvonik (Zvornik). Vlasi, koji su prevozili dubrovački teret, smjenjivali su se u Borču. Pod dvorom Pavlovića prolazio je i put iz doline Lima prema Vrhbosni. Tako je Borač, ne kao trgovački centar, nego prije kao trgovačka usputna stanica postao stjecištem trgovaca na prostoru istočne Bosne. U periodu 1438-1450. u Borču boravi 51 Dubrovčanin. Dubrovački arhivi navode imena ljudi, godine i teret koji cirkuliraju u i preko Borča. I domaći ljudi uplovljavaju u trgovačke vode. Neki se zadužuju kod dubrovačkih trgovaca, neki prevoze teret a neki, poput Miljena iz Borča 1440. godine, plaćaju carinu u Dubrovniku za robu uvezenu čak iz Venecije. Osim Dubrovčana, u Borču borave i drugi strani trgovci, kao naprimjer jedan Firentinac koji je u gradu kupio konja. Sve je to razlog zašto Pavlovići otvaraju carinarnicu podno Borča u njegovu podgrađu (sub Boraz), koje se prvi put spominje 1417. godine. Današnji lokalitet Varošište ispod Borča jasno upućuje na nekadašnju trgovačku postaju i carinarnicu.
Pavlovići rado borave u svom dvoru ponad Prače. Oni izdaju trgovačke povlastice i povelje u svome slavnom dvoru Borču. Tako vojvoda Radosav Pavlović, koji je uz oca Pavla, najzaslužniji za uspon Borča, 1421. godine u njemu piše povelju. Vojvoda Petar i knez Nikola Pavlović također u Borču potvrđuju 15. srpnja 1454. trgovačke povlastice Dubrovčanima. Sam pečat Pavlovića prikazivao je tri velike kule njihova grada Borča. Pronađeni ostaci majolike i keramike govore o raskošnom dvoru i stupnju prefinjenosti njegovih vladara. U Borču susrećemo dvorske knezove, vojvode, pisare, peharnike ali i svećenike Crkve bosanske, sve imenom, što upućuje i na vjersku pripadnost Pavlovića.
Grad nije dugo odolijevao osmanskoj najezdi. Smješten na udaru Osmanlija u istočnoj Bosni, pao je u njihove ruke kad i cijelo kraljevstvo, 1463. godine. Već 1485. bio je trajno napušten do današnjih dana. Prepušten je zubu vremena ali i onom većem neprijatelju, zaboravu, da nestane u ambisima povijesti ili se sačuva samo na kojoj požutjeloj listini arhivskih podruma.
