U cijeloj liturgijskoj godini po bogatstvu simbolike, težini sadržaja i ljepoti obreda posebno se izdvaja Veliki tjedan s proslavom Uskrsa. U Velikom tjednu glavnina vjerničkog sadržaja zgusnuta je u tri posljednja dana, u Svetom trodnevlju, a u njima pak vrhunac predstavlja večer Velike subote, uskrsno bdijenje.
Obredi uskrsnog bdijenja sastoje se od četiri dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Služba svjetla ima svoje podrijetlo u obredu večernjeg paljenja svjetiljke (ritus lucernalis) uobičajenom još u davnim vremenima. Taj obred, koji svoj uzor ima u židovskoj i antičkoj kulturi, zbog svoje simbolike povezane s teologijom Uskrsa, upravo je u obredima uskrsnog bdijenja doživio svoj najsvečaniji oblik. Počeci obreda službe svjetla su vjerojatno u Jeruzalemu krajem V. stoljeća, kada se ustalio običaj da uskrsno bdijenje započne procesijom u kojoj je biskup nosio zapaljenu svijeću, a od nje su se poslije palile sve ostale svijeće. Liturgijski obred paljenja svijeće zasigurno je istočnog podrijetla, odakle je došao i u Galiju i Španjolsku, čije su negdašnje galikanska i mozarapska liturgija po strukturi vrlo bliske istočnoj.
Služba svjetla danas započinje blagoslovom vatre zapaljene izvan crkve (razlozi smještaja izvan crkve su praktični, izbjegavanje dima i požara). Uskrsna svijeća se užiže tom vatrom i u procesiji nosi kroz crkvu u kojoj su ugašena svjetla, pri čemu svećenik ili đakon triput zapjevaju “Svjetlo Kristovo”, na što narod odgovara “Bogu hvala”. Nakon toga se pale svjetla i slijedi pjevanje hvalospjeva uskrsnoj svijeći, koji se po njegovoj početnoj latinskoj riječi naziva Exultet.
Autor ovoga hvalospjeva je nepoznat. Već svjedočanstva iz IV. stoljeća govore nam da je đakon u to vrijeme na Veliku subotu pjevao hvalospjev svijeći. Sigurno je da je ta pjesma obogaćena obiljem teoloških misli dvojice najvećih zapadnih Otaca, sv. Ambrozija i sv. Augustina, a djelomično je nadahnuta na još starijim hvalbenim tekstovima, u kojima se zamjećuje utjecaj židovske teologije i liturgije Pashe.
Tekst pohvale svijeći imao je svoj razvojni put. U prvom razdoblju razvoja đakoni su bili zaduženi za to da se pobrinu za tekst pohvale, ravnajući se prema shemi ustaljenoj predajom. Ti tekstovi su u različitim improvizacijama znali biti odveć kićeni te bi ponekad imali i dijelove koji su s liturgijom nespojivi. Današnji oblik hvalospjeva Exultet nastao je vjerojatno početkom VII. stoljeća u galskom liturgijskom području. Prvi put se spominje u sakramentaru iz Bobbija, a potom u dva galska misala. Odande je prešao u Hadrijanov sakramentar, a zatim odande u rimske misale od XII. stoljeća do danas.
Različite verzije hvalospjeva Exultet imaju nekoliko zajedničkih osobina. Sve one u svom pjesničkom obliku sadrže otačku teologiju Pashe i svi ti tekstovi sadrže pet glavnih tema.
– Tekstovi hvalospjeva naglašavaju da je Bog stvoritelj prve svjetlosti, te da je svjetlost uskrsne noći novo stvorenje (svjetlost). Ta nova svjetlost rastjeruje noć grijeha. Kristovo se uskrsnuće uspoređuje sa stvaranjem svjetla u prvom stvaranju. Ono je, dakle, svjetlo drugoga, novoga stvaranja. Zato su mu kozmičke pojave svjetla simbol. S tim u vezi je i simbolika proljeća u teologiji Otaca: uskrsnuće u proljeće znači i novo stvaranje – proljeće je ponovljeno djetinjstvo godine, a čovječanstvo ima novo djetinjstvo po Kristovu uskrsnuću. Prvo stvaranje je usmjereno prema drugom i zajedno tvore jedno Božje djelo.
– Kristova Pasha uspoređuje se s događajem izlaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva u Starom zavjetu. Ona znači novi, definitivni izlazak naroda Božjega iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje. Kao što je u Starome zavjetu Božji narod u Izlasku vodio stup od ognja, tako u Novom zavjetu Kristov narod vodi stup – to je uskrsna svijeća.
– Simbolika svjetla izražena uskrsnom svijećom ima i očit eshatološki smisao, koji je izražen u slici djevica što sa svjetiljkama čekaju zaručnika. Uskrsna svijeća je, dakle, svjetiljka Crkve što bdije i očekuje Kristov dolazak.
– U svim pohvalama izgaranje svijeće shvaća se kao žrtva, kao prinos. Prinos svjetla za koje je rečeno da je simbol Krista Uskrsnuloga. U svjetlu svijeće simboliziran je Krist, a u prinosu toga svjetla njegova žrtvena smrt.
– Daljnja značajna tema svih pohvala je simbolizam pčela. Glavna, svima zajednička ideja, jest djevičanstvo pčela: svijeća je djevičanski plod pčela, zato je prikladna da bude simbol Krista, nevinog i čistog. No, ističu se i ostale vrline pčela: one su u gradnji saća umijećem nadvisile čovjeka, one se ističu velikom marljivošću od samog proljeća.
U hvalospjevu uskrsnoj svijeći sadržana je, dakle, na pjesnički način izražena, otačka teologija Pashe. Kao što su oci, na primjer u opisivanju proljeća, posezali za latinskim klasicima, tako su i sastavljači pohvala uzimali sve ono što im je moglo služiti u slaganju što skladnijeg teksta pohvale svijeći, koji je tematski tradicijom već bio određen. Nije zato čudno što se u opisu i pohvalama pčela nalazi poneka čitava Vergilijeva rečenica.
U izlaganju smisla hvalospjeva Exultet ne treba zaboraviti još jedan detalj. U tekstu hvalospjeva ima i određenog misticizma. Naime, misterij Božjeg spasenja, izražen u simbolici svijeće, to jest u stvaranju novog svjetla, toliko je sveobuhvatan i tajnovit, da u njemu i Adamov grijeh ima svoj smisao: “O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.”
Na kraju bi trebalo reći nešto i o melodiji ovoga hvalospjeva. O tome ne možemo mnogo kazati iz dva razloga: s jedne strane, nemamo gotovo nikakvih podataka o nastanku i razvoju ove melodije, s druge strane, glazba nije kao tekst: budući da je apstraktna, njezino raščlanjivanje i analiza najvećoj većini ljudi je suhoparna i dosadna. Ali zato neposredni doživljaj ove melodije (ukoliko je izvodi dobar pjevač), jest nešto nezamjenjivo, i u spoju sa simbolikom teksta čini ovaj hvalospjev uistinu jedinstvenim. Općenito se smatra da je Exultet jedna od najljepših gregorijanskih melodija, i jedna od najljepših melodija uopće. Znamo da je veoma stara i da je nastala na osnovi melodije prefacije, njezinom doradom, ukrašavanjem i improvizacijom. Nekada je postojao običaj da se Exultet pjeva s posebno ukrašenog svitka koji se pjevajući postepeno odmotavao i spuštao preko ambona.
Exultet pjeva đakon ili svećenik, a u slučaju potrebe može i civil. Budući da se radi o zaista važnom liturgijskom trenutku, simboličnom i dubokom tekstu, te osobito lijepoj (ali dugoj i za izvođenje zahtjevnoj) melodiji, Exultet se mora (kao i organizacija cijelog obreda Velike subote) posebno brižno pripremiti. Exultet treba povjeriti što boljem pjevaču. I pored eventualne dobre organizacije i dobrog pjevanja, zbog same dužine obreda postoji opasnost lošeg doživljaja. Zato liturgija uskrsnog bdijenja zahtijeva od svih pojedinaca koji sudjeluju veću unutarnju raspoloživost.
