Kad sam počeo dobrovoljno ići u crkvu, negdje potkraj srednje škole, jedno vrijeme mi je najmilije bilo otići u župnu crkvu na Stupu. U to sam vrijeme živio u Novom Sarajevu, a moja je župna crkva bila crkva Presvetoga Trojstva. No Stup je bio poseban. Nisam tamo išao zato što su bile najnadahnutije propovijedi, najbolje ispovijedi, najmilozvučnije pjevanje, najbolje društvo ni najljepše cure. Ne. Tamo je iznad oltara bio iscrtan pleter crven-bijeli-plavi, a u njegovoj sredini hrvatski grb. Toga se grba nisam mogao nagledati. Još kad bi se nakon mise zapjevalo Rajska Djevo, kraljice Hrvata ili Do nebesa nek’ se ori fra Petra Perice, srce je bilo, kako je mama govorila, k’o kuća. U to sam vrijeme bio u buntovnoj potrazi za identitetom, i Crkva mi ga je najprije pružila kroz hrvatstvo.
Traženje (ovozemaljskoga) identiteta
Doma se o hrvatstvu uglavnom nije smjelo razgovarati. Bilo je to sredinom 80-ih godina 20. st. Prije toga ujak je odležao devet od dosuđenih mu 15 godina robije zbog hrvatskoga nacionalizma, a mater dva mjeseca. Strah od državne represije bio je velik. U školi su nam ispirali mozak o hrabrostima partizana, ljepotama socijalizma i vrlinama druga Tita. U miješanoj sarajevskoj sredini ta je priča, premda popraćena tipičnom sarajevskom ironijom, vicevima, dvosmislenostima (crk’o Marshall) i sarkazmom, ipak uvelike prolazila. Zahvaljujući Crkvi do svoje sam dvadesete i usprkos hrvatskoj šutnji koja je vladala kod nas doma, razumio da je ideja Jugoslavije za Hrvate zlo (što je u ovogodišnjem broju časopisa Bosna franciscana lijepo obrazložio fra Ivan Bubalo). Crkva nije bila jedino mjesto oblikovanja mojega hrvatskog identiteta, ali je u jednom razdoblju mladosti bila najvažnija. Hrvatstvo sam najprije otkrivao kao nešto konspirativno, alternativno i buntovno. Doma i kod ujaka na raspolaganju mi je bila bogata knjižnica, pa sam čitao sve što mi je došlo pod ruku, osobito knjige o hrvatskoj povijesti. Zanimanje za hrvatsku povijest i kulturu dovelo me do razmišljanja o razlikama između hrvatske katoličke misli s jedne, i materijalističkoga marksističkog shvaćanja stvarnosti s druge strane. Svjetonazorska mi pitanja nisu bila najvažnija u životu ‒ najvažnija je bila glazba ‒ ali sam kroz rastući osjećaj za hrvatstvo razabirao da su ideologije kojima su nas obasipali u školi dugoročno loš temelj za život. U to vrijeme skoro da nije bilo moguće doći do stranih izvora vijesti, a većina nas nije znala ni jedan strani jezik. U školi sam, kao i mnogi prijatelji iz župe, učio ruski, bez mrvice entuzijazma. Engleski sam s neusporedivo većim oduševljenjem učio preko glazbe, ali jedva, riječ po riječ, uz opasnost da se, ako previše puta gramofonsku iglu vratim unatrag, ošteti ploča. U takvu zatvorenom svijetu Crkva je godinama bila jedini postojan izvor alternativne misli.
Osjećaj hrvatstva i veća privrženost Crkvi nisu samo potaknuli nepovjerenje prema službenim jugoslavenskim ideološkim narativima nego i potragu za dubljim smislom postojanja. Ona me pak s vremenom dovela do ozbiljnijega prihvaćanja poruke evanđelja i osobne vjere u Isusa. Uslijedilo je razdoblje propitivanja odnosa između nacionalnoga i vjerskog identiteta, što je tema koja me do danas zaokuplja. Nedugo nakon obraćenja, koje uvelike posredno dugujem Tomislavu Ivančiću, počeo sam razmišljati o važnosti ispravnoga postavljanja vrijednosti na ljestvici prioriteta. Da, hrvatstvo je važno. Iz biblijskih je knjiga jasno da je Bog stvorio narode, jezike i granice među njima. Stari se zavjet skoro može smatrati etnocentričnim jer je usredotočen na povijest Izraelova naroda. I iz Novoga je zavjeta jasno da su Isusovi učenici bili vrlo ponosni na svoj etnički identitet. Pavao se hvali da je „Hebrej od Hebrejâ” (Fil 3,5). Novozavjetna poruka ipak nije etnocentrična. Pavao drugdje piše da u Kristu više nije važno tko je Židov a tko Grk (Rim 10,12), sukladno Isusovoj poruci Židovima: „Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” (Mt 8,11). Zemaljska je domovina važna i ne treba je podcjenjivati. No iz perspektive vječnosti najvažnija je „domovina na nebesima” (Fil 3,20). Ovozemaljske identitete, stoga, valja uskladiti s nebeskim identitetom. S druge strane, mnogo je toga sadržanoga u ovozemaljskom hrvatskom identitetu što, ukoliko se shvaća u okvirima evanđelja, pridonosi ciljevima koji imaju vječnu vrijednost.
Hrvatski je identitet, ukoliko se oslanja na nauk Crkve, povezan s konzervativizmom. Konzervativizam podrazumijeva poštovanje tradicije, tradicionalnih vrijednosti i baštine koja se prenosi s naraštaja na naraštaj, te je osjetljiv na glas savjesti. Konzervativna misao nije nesklona promjenama ‒ kako se često misli ‒ ali odbacuje korjenite, radikalne, revolucionarne zahvate u identitete i u društvo. Nepovjerljiva je prema novotarijama ma kako svjetlucavo i zamamno izgledale. Iz konzervativnoga očišta ne može se pojaviti ništa što u prošlosti već nije postojalo, niti išta novo što je vrijedno svesrdnoga sljedbeništva. Budući da „nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9), usprkos napretku u znanosti i tehnologiji, sve su ideje u nekom obliku u prošlosti već prokušane i pokazale su se lošima ili dobrima. Ideje se, kao i sve drugo, najbolje prosuđuju po plodovima, dugoročno, jer „ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova” (Mt 7,18). To vrijedi i za ideje koje se doimaju racionalno, koje naučavaju velik optimizam po pitanju čovjekove prirode i vjeru u čovjekove sposobnosti da stvori savršeno društvo na razvalinama onoga što je građeno prije. Konzervativan um neće pristati uz pretjerano uzdizanje nikakva čovjeka, nikakve ideje ili društvenoga uređenja, nego će se stalno vraćati na pitanja vrijednosti što mu ih prenosi obitelj, Crkva, zajednica i savjest. Kao što se mnogima od nas dogodilo 80-ih, veliki su izgledi da će takva razmišljanja i danas onoga koji traži, makar krenuo od konspirativnih, buntovnih ovozemaljskih identiteta dovesti do poruke evanđelja.
Uloga Crkve
U posljednjih četrdeset godina na pozornici svjetonazorskih bitki sadržajno se nije ništa promijenilo. I nacionalni hrvatski i kršćanski katolički identitet na udaru su vladajućih elita, ali ovaj put suptilnije, preko industrije zabave i medija a ne preko „milicije” kao u vrijeme bivše države. Prisjetimo se samo kako se posljednjih godina iz javnosti pokušavaju istisnuti pjesme Marka Perkovića Thompsona ili kako se izdvojeni incidenti nemorala, osobito pedofilije, u medijima prikazuju skoro kao nerazdvojiv dio crkvenih struktura. Istodobno se ideologije nespojive s kršćanskim svjetonazorom i etikom današnjoj mladeži podmeću kao vrline. Ono što je u moje vrijeme bila jugoslavenština, sekularizam i komunizam danas je globalizam, klimatizam, wokizam, rodne izopačenosti i čitav spektar alternativnih duhovnosti kojima je zajedničko samo jedno ‒ protivljenje vjeri u Isusovo utjelovljenje i uskrsnuće. I danas je mnogo roditelja koji ne smiju, ili ne znaju kako, s djecom i mladeži o tome razgovarati. Uloga je Crkve u tom smislu jednako dragocjena kao i prije, u vrijeme Jugoslavije. Kritike koje se i danas upućuju Crkvi u Hrvata da previše naglašava nacionalni identitet nisu opravdane, a najčešće nisu ni dobronamjerne. Crkva je čuvarica zdravoga i postojanoga identiteta, osobnoga i kolektivnoga, na više razina koje se međusobno nadopunjavaju. Zahvaljujući Crkvi hrvatski je narod taj identitet sačuvao tijekom najmračnijega razdoblja moderne povijesti, koje je počelo 1918. ulaskom u Kraljevinu SHS a najdublje dno dosegnulo u godinama nakon 1945. Zahvaljujući Crkvi, među Hrvatima se nikad, osim privremeno i mjestimice, nisu ukorijenile revolucionarne ljevičarske ili desničarske ideje, niti je zgasnuo žar želje za slobodnom državom. Kao što je Chesterton uočio, čovjekova je najveća potreba nekoga ljubiti, a druga je najveća potreba za nešto i protiv nečega se boriti. Ova je druga ispunjena u hrvatskom rušenju komunizma i Jugoslavije, ideja koje su dolazile iz Moskve i Beograda, a danas se ispunjava u suzbijanju ideoloških perverzija koje dolaze iz Amerike, Bruxellesa, Davosa i drugih središta moći. Ali dugoročno, druga ljudska potreba o kojoj Chesterton piše ovisi o ispunjenju prve. A uloga Crkve ne samo da je u njoj jedinstvena i ključna nego tek u njoj dolazi do vrhunca i punine. Tek upoznavanjem Isusa i zaljubljivanjem u Njega, borba protiv ideja protivnih kršćanskom nauku, zdravu razumu, prirodi i tradiciji ima smisla. Bez Isusa u središtu pak svaka ideja, ma kako izgledala ili objektivno bila plemenita, lako može otići u nezdravu krajnost, pa i izopačenost. Čovjekov potencijal da, ako samoga sebe ili bilo što ljudsko stavi kao vrhovno mjerilo, bilo što pretvori u perverziju, nipošto ne treba podcjenjivati. To se odnosi i na hrvatski nacionalni identitet. Evanđelje, stoga, oplemenjuje hrvatstvo. Bez evanđelja je njegova snaga nedostatna a plodonosnost u najboljem slučaju ograničena. Bez Krista je, štoviše, sve, pa i hrvatstvo, bezvrijedno (usp. Fil 3,7-9).
Crkva je vrelo nadahnuća i poticaja za mnoge dobre stvari. Ona je bogata znakovljem i putokazima. Prije svega drugoga, Crkva upućuje i kreće se prema cilju koji je neusporedivo uzvišeniji od svega što sadrže usputni poticaji i putokazi. Dobro je da Crkva njeguje i novim naraštajima predaje tradicionalne identitete koji su kroz generacije urađali dobrim plodom. Dobro je da Crkva u Hrvata čuva hrvatski identitet, kao i osjećaj pripadnosti kršćanskoj civilizaciji, čije su Hrvati bili, a u stanovitom su smislu i danas, predziđe. To je civilizacija koja je u umjetnosti, znanosti, uređenju društva ili zaštiti ljudskoga života i dostojanstva nadmašila svaku drugu civilizaciju koja je ikad postojala. Ali to je sve postigla zahvaljujući evanđeoskoj poruci na kojoj joj počivaju temelji. Razumijevanjem, prihvaćanjem i življenjem te evanđeoske poruke, sve drugo, uključujući umjetnost, znanost, društveni aktivizam i hrvatstvo, dolazi na svoje mjesto. Tražiti najprije Božje kraljevstvo i Njegovu pravednost znači prepustiti Bogu da sve ostalo nadoda (Mt 6,33). Makar naše traženje i započelo kao odraz prkosa, buntovnosti, alternativizma, zbunjenosti ili spektra svakojakih motiva, Crkva ima poziv i dar preusmjeriti ga prema evanđelju i smislu koji sve ima samo u Kristu.
