Selo Pogar nalazi se na nadmorskoj visini od 1100 metara, osam kilometara udaljeno od općinskoga središta – Vareša. Zima na Pogari ponekada traje i do šest mjeseci, ali jedinstvena priroda na sva četiri kraja ovoga sela, na svojevrsni način, odužuje se za manjak toplih dana. Selo, kao i mnoga druga mjesta diljem države, susreće se s nizom problema i nedaća, ali nekako je svojstveno da u našim ljudima snaga volje uvijek pobijedi, a sve to prekrivenom neizmjernom ljubavlju prema onome što se voli. A budućnost je osigurana onomu što se voli. Unatoč svim poteškoćama s kojima se mještani Pogari susreću, daleko je više onih pozitivnih događanja i trenutaka koji uspiju oduševiti i jednostavno ostaviti bez daha.
Uspjele u namjeri
Da su Pogarke vrijedne žene, oduvijek znalo, a nedavno su to i potvrdile. Naime, zahvaljujući njihovoj upornosti i angažmanu tijekom cijele godine, a uz pomoć dobrih ljudi, uspjele su urediti i za javnost otvoriti etno muzej. Neki to zovu i etno soba, potom muzej starina i slično, ali to nije ni važno jer one su uspjele u svojoj namjeri. Kako je sve počelo?
Najprije su se udružile u Forum žena Pogar na čelu s predsjednicom Rankom Miletović, a onda su krenule u akciju. Prostor namijenjen za muzej bio je u vrlo lošem stanju, no nakon predstavljenoga projekta, ove nepokolebljive Pogarke naišle su na svesrdnu potporu općine i župnoga ureda u Varešu koji su im pomogli u osiguravanju sredstava potrebnih za popravak i preuređenje. Malo pomalo, na radost svih Pogarana, otvoren je etno muzej.Ne, nije to običan muzej. On je poseban. On je odraz života jednoga mjesta – baš onakvoga kakav se živio na Pogari u minulim vremenima.
Tako danas u Domu kulture na Pogari pri kojemu je smještena i osnovna škola, posjetitelji mogu istinski uživati u muzeju starina koji donosi dah nekadašnjega zavičaja. Smještena je tu kuhinja sa starinskim predmetima poput sinije, kredenca ukrašenoga štrajfnicama, sečije, umivaonika, kao i spavaće sobe sa starim krevetom prekrivenim boščom, zatim je tu bešika, sanduk koji se nekada nosio na seksenu i dubak. Pored toga, stari kućni ambijent upotpunjuju izložene vunene ponjave, heklani i pleteni radovi kao i drevni željezni predmeti izrađeni vrijednim rukama žitelja Pogari.
Improviziran je i vanjski prostor u kojemu se peče rakija i pripremaju tri peke, odnosno slikovito je prikazano kako se u prošlosti spremalo i dočekivalo goste na zajedničkim druženjima kojih je tada, u daleko skromnijim uvjetima, bilo puno više nego je to slučaj danas. Vani je također izložena žaga za trenicu, plug i zubača čime se pokazuje kako su ljudi nekoć orali i frezali njivu.
Postavkom muzeja nije priča zaključena, nego je živa i još uvijek aktualna, a sve to zahvaljujući onoj snazi volje s početka priče koja uvijek pobjeđuje jer namjera muzeja nije samo urediti ga i ostaviti da tako stoji i jednoga dana pripadne prošlosti kao i priča prošloga života koja je u njemu prikazana. Štoviše, cilj je ovoga muzeja učiniti živim ono što je u prošlosti bilo neodjeljiv segment ljudskoga življenja i radovanja, a kroz koje se očitovala volja prema životu, susjedu bližnjemu, djeci… Onda kada su dobri susjedski odnosi bili načelo suživota, a slavlja simbol zajedničke radosti. Sa željom da se takav duh oživi i prenese na sljedeće generacije mladih ljudi, pokrenuti su i sati folkora tijekom kojih se mlade i sve zainteresirane učilo igri starih izvornih plesova i pjesama kao što su Bećarac i Pošla cura na sijelo. Greta Lovrenović, mještanka sela bez koje ova dva kola ne bi ni danas oživjela, otkriva nam kako su se ona na našim prostorima igrala davnih pedesetih godina, a vjeruje se da su još i ranije zaživjela, no službenih podataka o tome nema. Ova kola za različite prigode izvode djeca Pogari uz violinu i harmoniku koju obično zasviraju braća Ivan i Tomo Lovrenović, a nerijetko su se u program uključivale Mara Barnjak i Monika Dodik oduševljavajući publiku svojim lijepim glasovima dok su pjevale pjesme poput Sa planine vjetar duva, te Vrani se konji sedlaju.
U srcu Pogari
A kako bi se pokazalo da mladi ljudi zaista vole svoje selo, napisani su stihovi o Pogari iz pera vrijednih pogarskih učenika i učenica, te su izloženi u ovom muzeju. Iako mnogi od posjetitelja ne znaju naš jezik, ipak kroz napisane i izgovorene riječi zasigurno mogu osjetiti ljubav prema svome zavičaju koja je pjesmom opisana. Osim toga, u muzeju se čuvaju i mnoge pjesme naših predaka, kao i njihove knjige, bukvari, note i sve ono što im je bilo potrebno za ispunjavanje društvenoga, kulturnoga i vjerskoga polja djelovanja svakodnevnoga života.
Kako su sve ovo skromne, ali vrijedne Pogarke uspjele? Vrlo jednostavno – bile su složne u zajedničkom cilju da naprave nešto lijepo i nešto što se neće nikada zaboraviti, nego baš naprotiv, nešto što će se oteti zaboravu, a to je dom koji prikazuje autentičan izgled prošlosti. Poslale su poruku koja bi suvremenom dobu itekako potrebna, a ta je: „Sloga maloga društva čini velike stvari.” Bez ove inicijative mnogi zasigurno ne bi nikada otkrili silno bogatstvo skriveno u ovom životom ispisanom selu. Selu koje je bilo raskrižje karavanskih puteva. Blago je to koje se ocrtava u seoskoj idili i čistom zraku koji su tek jedan od razloga zbog kojih se ljudi odlučuju ostati na zemlji svojih predaka. Za pretpostaviti je da su se ljudi od davnina ovdje naseljavali zbog blizine staromu kraljevskomu gradu Bobovcu, a pogarski visovi, uvale i dolovi nikada nisu bilu u potpunosti prekriveni šumom. Oduvijek je tu bilo dobrih i sočnih trava za ispašu kraljevskoga blaga jer za pretpostaviti je da je ondašnja vlastela morala imati dosta stoke koja je u to vrijeme bila jedna od najvažnijih jedinica mjere bogatstva i društvenoga položaja.
No priča ovoga sela ide daleko dublje, u nju su uključeni svi ljudi dobre volje i oni prošli, kao i sadašnji, a nada ponajviše leži u budućim naraštajima kojima će biti prepuštena briga o čuvanju ovoga blaga neprocjenjive vrijednosti, ove priče koja govori više od riječi, a koja se smjestila u samo nekoliko kvadrata etno muzeja u srcu Pogari.
