Početna stranica » Endō Shūsakuova “Šutnja”

Endō Shūsakuova “Šutnja”

458 pregleda

U svojim se djelima Endō kreće između dva književna pola. Prvi pol kao da hoće sugerirati kako u duhovnoj močvari Japana ništa tuđe, strano i drukčije ne može pustiti korijene. Drugi pol kao da želi reći kako kršćanstvo ne samo da će preživjeti u Japanu nego će i trijumfirati nad tom duhovnom močvarom

Kršćanstvo je u Japan stiglo 1549. godine preko isusovačkoga misionara Franje Ksaverskoga i ondje se razvijalo sve do 1639. kada je Tokugawa Šogunat slomio Shimabara ustanak u kojemu su sudjelovali mnogi kršćani. Charles Ralph Boxer to razdoblje naziva „kršćanskim stoljećem Japana”. Ali u tome „stoljeću” nailazilo je kršćanstvo također na snažan otpor, vjerojatno i zbog povezanosti sa zemljama podrijetla. Mnogi su moćni feudalni gospodari (daimyō) u Japanu Crkvu gledali samo kao produženu ruku kolonijalnih sila Portugala i Španjolske, a misionare kao promicatelje političko-ekonomskih interesa tih zemalja. Stoga su japanske vlasti već 1587. godine donijele edikt („paterentsuihōrei”) o protjerivanju misionara iz zemlje. Bio je to prvi u nizu edikata koji su imali za cilj suzbijanje širenja katolicizma i kršćanske misije u Japanu. Istina, ti prvi edikti predstavljali su „ad-hoc-reakciju” i bili prostorno i vremenski dosta omeđeni, ali su služili kao osnova kasnijim sustavnim progonima kršćana u zemlji. Mučenici iz Nagasakija (iz 1597.) jasan su pokazatelj u kojemu će smjeru Japan ubuduće ići.

Svi Japanci jednostavnoga podrijetla, dakle većina stanovništva, morali su se registrirati u budističkim hramovima. Kako bi se pri tome otkrilo kršćane, svi su morali stati na tzv. „nagaznu sliku” zvanu fumi-e. Bila je to drvena reljefna ploča s Isusovim likom. Tko bi dakle odbijao stati na tu nagaznu sliku bio bi identificiran kao kršćanin. Nakon 1640. godine više se nitko u Japanu nije javno izjašnjavao kao kršćanin. Od toga vremena kršćani postaju kakure kirishitan (skriveni kršćani) ili sempuku kirishitan (pritajeni kršćani).

Sukob kršćanstva i budizma

Najvažniji japanski katolički pisac je Endō Shūsaku (1923. – 1996.). Studirao je u Lyonu francusku književnost. Na njega su intelektualno osobito snažno utjecali François Mauriac, George Bernanos i Graham Greene. Endō je napisao desetke romana, kazališne komade, igrokaze, mnoštvo svezaka kratkih pripovijetki, kritičkih biografija i eseja. Njegovo se književno djelo može uvrstiti u tzv. konfesionalnu (priznavalačku) literaturu (watakushi-shosetsu) koja je dugo bila dominantni tip japanske kršćanske književnosti.

U romanu Šutnja (Chimmoku), objavljenu 1966. godine, tematizira upravo krvave progone kršćana u Japanu. Vjera u Krista Isusa kao Spasitelja kršćanima Japana donosi smrt. Spoznaja da Bog ne intervenira i dopušta toliku patnju i bol stavlja autora pred pitanje opravdanja Boga. Pisac prikazuje sukob dvaju svjetonazora – kršćanstva i budizma – i postavlja pitanje o smislu vjerske istine i misioniranja, ako to donosi samo patnju. Za njega je jasno: kršćanstvo ne može pustiti korijenje u močvari budizma jer je ono nespojivo s budizmom. Stoga, ili će budizam pobijediti kršćanstvo ili će kršćanstvo pobijediti budizam. Tako autor sukob Japana s kršćanstvom ne smješta u uobičajenu šablonu straha domaćih vlastodržaca od ekspanzionizma kolonijalnih sila, već u unutarnji konflikt dvaju temeljito oprečnih svjetonazora kršćanstva i budizma. Moćnici Japana nisu strahovali toliko za svoju političku ili ekonomsku samostalnost, kao što se to često sugerira, već za svoju religiju i kulturu. Oni kršćanstvo optužuju da je poput gejše koja hoće zavesti Japan.

Facit koji o budizmu donosi Fancesco Ficicchia glasi: „Zbog svoga inkluzivističkog stava niječe budizam svaki ekskluzivistički zahtjev. Poimanje da je religiozna istina uvijek samo relativna, omogućuje tolerantno držanje.” Japanski katolik Endō Shūsaku dolazi do sasvim drugoga zaključka. Za njega je upravo svjetonazor budizma odgovoran za agresivno odbijanje kršćanstva. Budizam je, prema mišljenju Endōa, itekako netolerantan.

Japanska teodiceja

O romanu Šutnja književnik Leopold Federmair kaže: „Naslov se odnosi na prastaru kršćansku temu koju već nalazimo i u Starome zavjetu, naime šutnju Božju (u pogledu ljudske patnje, nap. a.). Shūsakuov roman je japanska teodiceja.” Radnja romana odvija se u godini 1638. i opisuje živote dvojice portugalskih misionara koji su htjeli pomoći potlačenu kršćanskom pokretu. Glavni lik romana, otac Sebastião Rodrigues, želi uz to još i otkriti ima li istine u glasinama da se njegov slavni učitelj i misionar Ferreira javno odrekao vjere. Odmah po dolasku padre Sebastião Rodrigues sam se uvjerava koliko vlasti okrutno progone kršćane. Sve više ga spopadaju teške sumnje. Nije mu jasno kako Bog na sve to može šutjeti. Kroz roman se provlače mnoga egzistencijalna pitanja. Koju vrijednost ima mučenička smrt japanskih vjernika? Je li možda opravdano pod pritiskom tolikih duševnih i tjelesnih patnji javno se odreći vjere, a zadržati je u svome srcu ili je to izdaja Krista? Je li želja za mučeništvom možda nekada i izraz čovjekove taštine? Je li u takvim okolnostima čak u redu, ako misionar svoju zajednicu napusti? Iz perspektive doživljenih progona, mladi misionar počinje drukčije gledati na odmetništvo svoga učitelja Ferreire. Ako već Bog na sve to šuti, ne intervenira, zar onda nije opravdano ako se kršćani javno odreknu vjere kako bi izbjegli toliku patnju?

Sam Endō je kršten na nagovor svoje majke tek kad je imao dvanaest godina. Isprva je to doživljavao kao da na se oblači zapadnjačke haljine koje mu ne pristaju i koje je mnogo puta zapravo htio skinuti sa sebe. Upravo to osobno iskustvo dovelo ga je do toga da počne dublje promišljati o tome zašto japanski čovjek tako teško prihvaća kršćanstvo.

Prevoditelj Endōvih djela Francis Mathy napominje kako je Endō u svome eseju „Bog i bogovi” jasno ukazao na nepremostivu razliku između zapadnoga monoteističkoga svijeta i istočnjačkoga panteističkog svjetonazora. Osoba u kršćanskoj viziji svijeta ne može postati ni anđeo ni priroda. U kršćanstvu se osoba mora boriti s duhovnim bićima (demonima) i mora sebi podložiti snage prirode, a ne u njima se utopiti. Ljudsko biće je u kršćanstvu nadalje uvijek aktivni princip djelovanja, dok je na Istoku pasivni promatrač.

Razlika se u svjetonazoru najbolje vidi kada usporedimo Endōa Shūsakua s njegovim suvremenikom Tatsuom Horijem. Za Horija su ljudska bića samo dio jedne velike cjeline u kojoj ne postoje graduacije u bitku ni potrebe za ikakvom borbom. Prijelaz u vječnost se po Horiju događa prirodno i bez ikakve borbe. Pasivni stav spram spasenja karakterističan je za istočnjačke panteizme.

Kršćanin naprotiv, pokazuje nam Endō, uvijek je u borbi: protiv sebe samoga, protiv grijeha, protiv zlih duhova pa čak i protiv Boga nekada, kako čitamo o starozavjetnome patrijarhu Jakovu. „Kada Japanci čitaju literaturu ukorijenjenu u takvu svjetonazoru, njihova panteistička krv se protiv toga buni i oni osjećaju veliku odbojnost”, kaže Francis Mathy. U jednome od svojih eseja Endō svijet Japana prikazuje kao potpuno neosjetljiv za Boga, grijeh pa čak i samu smrt.

U djelima se Endō kreće između dva književna pola. Prvi pol kao da hoće sugerirati kako u duhovnoj močvari Japana ništa tuđe, strano i drukčije ne može pustiti korijene. Drugi pol kao da želi reći kako kršćanstvo ne samo da će preživjeti u Japanu nego će i trijumfirati nad tom duhovnom močvarom. U njegovu najvažnijem romanu Šutnja prisutna su oba ova književna pola.

Roman isprva kao da želi poreći svaku mogućnost spoja japanskoga duha s kršćanstvom. Kada mladi misionar napokon susreće svoga, u međuvremenu od vjere otpaloga, učitelja Ferreiru ovaj ga nagovara da i on stane na fumi-e s likom Krista i tako izbjegne mučenje. Ferreira jasno iskazuje svoju sumnju u univerzalnost Kristove Radosne vijesti jer kaže: „Japanci ne poznaju nikakav spomen Boga niti će ikada … Sađenice koje smo donijeli u ovu zemlju ubrzo su počele trunuti u ovoj močvari koja se zove Japan.” Ali se na kraju romana pojavljuje prvi tračak nade. Kada je mladi misionar upravo pri tome da stane na fumi-e, Božja šutnja se iznenada prekida. Mladi misionar, otac Sebastião Rodrigues, čuje kako mu Bog govori: Kreni i stani na nju. Što je autor tim neobičnim završetkom romana htio reći? Možda da ni progonitelji ni odmetnici neće spriječiti širenje Radosne vijesti u Japanu?!


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!