Sigurno se može konstatirati da sarajevska župa i crkva nisu bili posvećeni sv. Anti Padovanskom, nego B. D. Mariji. Tek nakon provale E. Savojskog govori se o oltaru sv. Ante, ali Pustinjaka ili Opata, a ne franjevca. Taj je svetac bio štovan od davnina u našim krajevima i njegovo štovanje nalazi svoj temelj još u djelima sv. Augustina (Confessiones) na čijoj su se teologiji školovali franjevački teolozi. Nije isključeno da je sv. Anto Opat kao zaštitnik životinja nadomjestio neko staroslavensko božanstvo.
U Docu kod Travnika i na Petrićevcu kod Banje Luke još i danas se slavi „zimski” sv. Anto (Opat) i „proljetni” sv. Anto (Padovanski). Ne treba zaboraviti da su u našim krajevima djelovali i benediktinski monasi i da je njihovo djelovanje i štovanje Pustinjaka ostavilo traga, a zaštitnik stoke mogao je biti privlačiv uzgajačima stoke, kad je fra Grgo Martić sa sarajevskim katolicima gradio crkvu, posvetio ju je sv. Anti Padovanskomu.
Ukoliko se govori o popularnosti ovoga Sveca, ona se ne može rastaviti od djelovanja i ugleda franjevaca u Bosni, a u Sarajevu posebno. Franjevci su propagirali svoga brata – Sveca – i narod ga je prihvatio, najprije radi ugleda franjevaca i ljubavi prema njima, a onda i radi samoga sv. Ante i njegova privlačnog lika od kojega su sve više dobivali zagovor i milost. U starim kronikama govori se o čudesima koja su se dogodila na zagovor sv. Ante Padovanskoga. Govori se kako su se i muslimani utjecali sv. Anti i bili čudesno uslišavani.
Sv. Anto je onoliko ekumenski, koliko su fratri u Sarajevu (i u Bosni) bili ekumenski.
Tradiciju su imali počevši od sv. Franje i njegova susreta sa sultanom i od fra Anđela Zvidovića pa do Grge Martića, koji piše o plemenitim turskim vezirima i koji prijateljuje s muslimanskim pukom (a ne samo s odličnicima) te s pravoslavnim pukom i svećenstvom. Franjevci su nastojali prijateljski postupati prema svojim susjedima, u kojima su gledali supatnike, čak i onda kad su ih oni progonili (muslimani), ili ih optuživali kod turskih vlasti, ili kušali prevesti na svoju vjeru i od njih naplatiti crkveni porez (pravoslavci). Koliko god tradicija prenosi neprijateljski stav grčkoga visokog klera prema franjevcima i njihovo nastojanje da franjevce i katolike podlože pod svoju vlast, toliko pravoslavni puk u katolicima vidi svoje supatnike, a u sv. Anti sveca sebi sklona kao i fratra.
Sv. Antu učinila su privlačivim čudesa koja su se zbila na njegov zagovor (o čemu možemo čitati u ljetopisima), ali da nije bilo fratarskoga propagiranja štovanja svoga brata koji je potpuno usvojio Franjin duh, ni štovanje sv. Ante ne bi uhvatilo onoliko korijena koliko ga je uhvatilo u bosanskom (ne samo kršćanskom nego i muslimanskom) puku. Neće biti pretjerano ako pokušamo (do)kazati da je bosanski puk u sv. Anti vidio idealnog fratra, svoga brata i supatnika kojemu se možeš obratiti u svakoj nevolji. Nevolja je i inovjerce natjerala da se obraćaju sv. Anti, kao što ih je nevolja natjerala da od franjevaca (od apostolskih vikara-biskupa posebno) traže savjet, molitve i „zapise”. Blagost i visoka školska sprema franjevaca (za razliku od predstavnika drugih dviju konfesija) učinila je da su im se za pomoć obraćali pripadnici ne samo katoličke, nego i pravoslavne i muslimanske vjerske zajednice. Zato je shvatljivo što je i štovanje sv. Ante u Bosni rašireno ne samo među katolicima nego i među pravoslavnima, muslimanima pa i Židovima.
Značajno je ipak da je prilikom gradnje crkve, koju je vodio fra Grgo Martić, ekumenski duh došao do izražaja: pravoslavni vjernici davali su novčane priloge za crkvu, a majstori su radili na njezinoj izgradnji. Već smo spomenuli kako je „gospodin Sofronije, episkop grčke crkve” u Sarajevu, pomagao fra Grgi da se olakša situacija zatvorenih fratara. Kad je fra Grgo organizirao javni katolički sprovod u Sarajevu, na njemu je sudjelovalo 1000 pravoslavnih vjernika, što govori o trpeljivosti koja je vladala u ono doba (dok je bila strogo zabranjena communicatio in sacris). Pravoslavna ćurćijska zadruga dala je svoj prinos (2.205 groša) za izgradnju crkve sv. Ante, koju je vodio fra Grgo Martić, a pojedini majstori su svesrdno pomagali. Kad je izgorjela katolička crkva, katolici su dobili prostorije u bivšem mektebu – muslimanskoj vjeronaučnoj školi. Sadašnju crkvu sv. Ante gradio je Židov E. Kabiljo. Muslimani su dali fra Grgi prilog za otvaranje škole koja je bila otvorena za sve vjere.
Podaci u ovom stoljeću govore kako je crkva sv. Ante u Sarajevu postala pravo ekumensko susretište. Smatralo se sasvim normalnim da pred kipom i oltarom sv. Ante muslimanski vjernici obavljaju svoje pobožnosti na svoj način: prostru serdžadu i klanjaju ne obazirući se odveć što će tko reći. Njih je tjerala njihova nevolja, a sokolila vjera i predaja da taj Svetac svima pomaže kao što i fratar sve ljude razumije i prihvaća.
Glasnik sv. Ante (1921.) donosi opis utorka u crkvi sv. Ante u Sarajevu govoreći kako pred svečanim oltarom gori mnogo svijeća i opisuje „čitav red žena, tuđem svijetu neobičnih – sa zarovima zastrtog lica. To su muslimanke… Iza njih dolazi drugi svijet sa zapaljenim svijećama u rukama. Duboko se naklanjaju pred Svečevim kipom i pri tom se neprestano krste s tri prsta… To su pravoslavni krišćani… Kraj klupe stoje mnoge gospode, bojažljivo se naprijed pomiču, ne ufaju se najedamput kipu sv. Ante. To su Židovke, što su donijele svijeće…” Isti pisac opisuje kako „jedna muslimanka zastrta lica” goni „volujska kola” i u njima bolesnu ženu. Kad je policija pita što ne vodi ženu u bolnicu, ona odgovara: „Ja znam kuda ću. Vozim je sv. Anti”, jer vjeruje da će je sv. Anto izliječiti. Naime ona govori: „Bezbeli da će. I mene su ovako prije tri hefte (tjedna) ovamo dovukli, i evo me zdrave. Pa i ja povela svoju komišinicu da ozdravi”. Zatim pisac donosi treći vid štovanje sv. Ante. Svećenik je završio misu i vraća se u sakristiju, a „za njim iz crkve nagrnu šareno društvo: muslimani s fesovima na glavi, muslimanke s koprenama na licu, Srpkinje s povijenim glavama, sve nagnu za svećenikom u sakristiju, klekoše na pod da poljube haljine u kojima se služba činila na oltaru sv. Ante. Pri tome u sav glas vape za pomoć sv. Ante”. To je obred „stresanja haljina”: nakon mise vjernik kleči i ljubi svaki pojedini dio misne odjeća, a nakon toga ga svećenik poškropi blagoslovljenom vodom i izmoli molitvu. Ovaj obred su tražili ne samo obični svećenici nego i imami. [Antin, „Javni spomenici sv. Ante”, Kalendar sv. Ante, 1935., 121. Autor piše da „turski svećenici šalju svoje ljude u naše crkve da bi molili pomoć od Sveca. Nedavno je čak bio imam (nešto kao naš biskup) iz Skopja kod franjevaca u Sarajevu, dao je zapaliti nekoliko svijeća u čast Sveca, dao svoj dar Svecu (novac) i tražio da se razgovara s provincijalom. Kako ovaj nije bio kod kuće, ispričao je tajniku da je često iskusio pomoć Sveca.”]
U raznim časopisima o sv. Anti nalazimo dirljivih opisa kako se inovjerci utječu sv. Anti i bivaju uslišani. [Glasnik sv. Ante (1928., 6, 134) donosi opis kako jedna otmjena muslimanka duže dolazi plakati pred kip sv. Ante i kroz plač govori: ‘Neću otići dok me ne uslišaš!’ Kad je nakon određenog vremena došla pred samostansku portu i kad su je pitali što želi odgovorila je: ‘Ništa više ne želim, jer je moju želju vaš v. Anto uslišao, veličat ću uvijek njegovu moć i nikad ga neću zaboraviti. I plativši za misu zahvalnicu ode ponovo pred kip sv. Ante, gdje se pokloni, poljubi crkveni pod i ode.”] Uza sve što muslimanima nije dopušteno častiti kipove i slike, ipak se rado nađu pred likom sv. Ante jer im je simpatičan i jer su uvjereni da će im njegov zagovor pomoći.
Dobro se sjećam kad su Romi u zoru na 13. lipnja prvi stajali i obilazili crkvu, stavljali pred oltar sv. Ante svoje darove i obvezno darivali da se na njihovu nakanu (redovito za zdravlje djece) prikaže misa ili ispjeva „Ak’ čudesa” (ili “Si quaeris”, što je puk redovito čudno izgovarao). Nikad se nije čulo da su Cigani ukrali nešto iz crkve sv. Ante.
Pravoslavci su govorili da je to njihova crkva i rado su u nju dolazili, posebno na pobožnost „trinaest utoraka sv. Anti”. Oni su svoj običaj paljenja svijeća nametnuli ostalim štovateljima sv. Ante. Samo zapale svijeću, naprave nekoliko znakova križa i napuštaju crkvu (jer ne znaju moliti), a svijeće gore same i stvaraju dim pa je znalo dolaziti do gušenja i požara. To je fratre navelo da ne dopuste paljenje svijeća u crkvi, jer se kraj njih nije moglo normalno disati.
Nažalost, uz poštovanje sv. Ante vezali su i neka praznovjerja, posebno „paljenje svijeće naopako”, ali i traženje od bračnoga druga da se pred oltarom sv. Ante zakune da ga nije prevario. Mnogi posjetitelji crkve kad izlaze iz crkve ne smiju okrenuti Svecu leđa, nego izlaze natraške.
Iskaz poštovanja sv. Anti u Sarajevu bio je godinama vezan za ljubljenje svečanih moći navečer na njegovu svetkovinu. Iza Večernje, a kasnije iza večernje Mise, narodu su se davale na ljubljenje moći sv. Ante. Tri svećenika bila su angažirana kod toga obreda, pri čemu je bilo toliko stiske da se nije moglo izdržati. Bilo je važnije poljubiti moći (čak i za katolike) nego doći na sakramente, a pravoslavni i muslimani ni tako nisu mogli doći na sakramente pa im je ljubljenje moći bio jedini izraz štovanja sv. Ante. U Sarajevu su sedamdesetih godina konačno fratri morali ukinuti tu pobožnost, jer se pretvorila u paraliturgijski način štovanja gdje se moćima davalo veće značenje nego sakramentu.
U Sarajevu postoji jedna čudna praksa. Stare žene savjetuju osobi koja se nalazi u nevolji kojoj više nema lijeka da ode na tri mjesta: u staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji i zapale svijeću, da dođu „kod svetoga Ante” na Bistrik i zapale svijeću ili dadnu sadaku (milostinju) te da odu „kod sedmero braće” i ostave sadaku. (Nedaleko od crkve sv. Ante na Bistriku postoji groblje sa sedam humaka u kojima, po predaji, počiva sedmero braće koju je neki silnik nevinu pogubio). Veže li se uz tu narodnu religioznu praksu i onaj izraz da „Svakom svecu treba svijeću zapaliti”, teško je reći, ali govori da se čovjek u nevolji utječe na sve strane, samo da se oslobodi nevolje.
Nije rijetko da se pred oltarom sv. Ante nađe neki mladić ili djevojka i naglas žali Svecu za neuzvraćenu ljubav, za nevjeru, ili ga moli da nađe pravoga partnera.
Neposredno pred rat u crkvi sv. Ante u Sarajevu održano je nekoliko ekumenskih susreta i molitava, ali na zadnje susrete pravoslavni (bolje je reći Srbi) više nisu htjeli doći. Ispričavali su da im ne da Sveti Sinod. Bio je to početak razlaza i neprijateljstva koji je obični puk osudio, jer je smatrao da je crkva sv. Ante zajednička crkva svih Sarajlija. U toj crkvi se nikad nije nastupalo ekskluzivistički, nikad se nije apostrofirala nacionalna i religijska pripadnost iz bojazni da se netko od prisutnih vjernika ne uvrijedi. Sv. Anto u Sarajevu zaista je bio ekumenski svetac.
Može se s pravom reći da je sv. Anto bio ekumenski svetac, ali je tijekom ovoga rata zamijećeno da mnogo manji broj inovjeraca dolazi u njegovu crkvu. Ima ih mnogo, ali ne u onom omjeru kao prije rata (ako se čak uzme u obzir i inače smanjen priliv vjernika toj crkvi uslijed neprestanoga granatiranja upravo toga dijela grada, a k tome tramvaji ne voze već dugo u Sarajevu pa se iz udaljenijih dijelova grad teško dolazi u crkvu sv. Ante). Propaganda i strah su učinili svoje. Prolazeći gradom, mogao sam mnogo puta osjetiti kako je govoreno na radiju ili pisano u novinama: čim su napadani Hrvati, od mene su mnogi okretali glavu, čim je atmosfera bila opuštenija, vedrije su me gledali i izdaleka pozdravljali. Izgleda da se sad s više pouzdanja gleda na fratra pa se nadam da će i sv. Anto biti privlačiviji. Sv. Anto je dosad privlačio sve vjernike i nitko se nije osjećao odbačen. To je amanet franjevaca u tim krajevima i to je franjevački duh, a sv. Anto je istinski franjevac i prema tomu „ekumenski Svetac” oko kojega će se, nadamo se uz njegov zagovor i Božju pomoć, opet okupljati ljudi svih vjera i svih uvjerenja.
(„Sv. Anto ekumenski svetac u Sarajevu”, u: Zbornik Kačić XXVII-XXVIII (Split 1996), 231-235.)
