Ehooooo

149 pregleda

Preosjetljiva Ehó stoji u stalnoj suprotnosti prema bezosjećajnom Narcisu. On je nedostupan, a ona trajno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega

Uvjeren sam da smo je svi barem jednom dosad susreli. Šećemo li planinom i doviknemo li štogod, odgovorit će nam, a mi ćemo uživati u njezinu gromku glasu. No, razgovaramo li na kakav telefonski aparat upitne kvalitete, ona će se opet negdje iz prikrajka javiti i smetati nam, a mi ćemo mrmljati protiv tvorca aparata i davatelja usluga. Kad god joj doviknemo, ako je tu, nikada nam neće uskratiti svoj odgovor, ali nam se sama prva ni u jednom trenutku neće obratiti. Kako bi i mogla kad joj bogovi za kaznu dodijeliše takav usud, a odluka bogova je vječna, neporeciva.

Trpeći božju kaznu, ona je živjela odvajkada i ljudi je odvajkada čuju, ali ne vide, a ono što čovjek ne vidi a čuje, budi u njemu neodoljivu potrebu da to i upozna. I dok ćemo je mi moderni ljudi zarobljeni u svoje znanje, utemeljeno na otkrivanju uzročno-posljedičnih veza, protumačiti kao zvučne valove kojima ćemo izmjeriti frekvenciju i valnu dužinu, dotle će stari narodi – osobito Grci – lišeni potrebe tumačenja svega isključivo u granicama svoga svijeta te otvoreni za onostranost, da bi je razumjeli, izmisliti prekrasnu priču. Priča glasi ovako:

Bijaše među gorskim nimfama – drijadama – pratiteljicama božice Artemide i jedna koja se zvaše Ehó. Likom kao i sve nimfe prekrasna djevojka, po ćudi pak dosta brbljiva. Iskorištavajući svoju sposobnost dugog i zanimljivog pripovijedanja, često je namjerno zapričavala božicu Heru dok bi njezin muž vrhovni bog Zeus ljubovao s drugim nimfama. No, Hera je jednom varku prozrela i naljutivši se kaznila Ehó oduzevši joj ono što je naviše voljela – moć govora. Herinom voljom Ehó se više nikada nije mogla nikome prva obratiti, nego samo ponavljati riječi koje je izrekao netko drugi. Kazna, sama po sebi teška, postade njezinom sudbinom.

Protiv božanske volje se ipak ne može. Stoga Ehó pobježe od svojih drugarica u visoke gore te ondje u šutnji samovaše podnoseći svoju kaznu. Međutim, njezinim mukama time nije bio kraj. U svome utočištu sretne jednoga dana prekrasnoga mladića Narcisa, sina riječnoga boga Kefisa i nimfe Liriope. Mladić po prirodi bijaše povučen i stidljiv, ali poprilično sebičan. Vrijeme je provodio u samotnom lutanju po planinama i gorama bježeći od društva svojih vršnjaka. Zbog takva ponašanja nimfe su ga smatrale uobraženim i samoljubivim te ga nisu voljele. On zapne za oko ušutkanoj Ehó koja se zaljubi u njega. Na jednu muku djevojci se natovari i druga. Ljubljaše ona mladića silno, ali mu, zbog božičine kazne, ne mogaše prva iskazati ljubav. Slijedila ga je neprestano, pokušavala mu prići, jednom ga je čak uspjela navesti da je zazove, ali mu je zbog svoga usuda mogla ponoviti samo njegove zadnje riječi. Šáretom mu je pokušala objasniti koliko ga voli, a mladić ju je unatoč tomu odbio. Tako uzvrat svoje ljubavi od njega nikada ne dobi. Tuga je još veća spopade, još se većma u sebe i još dublje u šume povuče i od silnog jada počne venuti. Dok joj se tijelo smanjivalo i kvrčilo, ljubav joj je u srcu neprestano rasla. Na kraju od tuge ona umrije, a od krasotice nimfe ostade samo glas koji do dana današnjega luta po gorskim prostranstvima i neumorno odgovara svakom zazivaču ponavljajući njegove zadnje riječi. Glas taj mi danas njezinim imenom zovemo eho ili jeka.

Njezina sudbina zahvati i mladića Narcisa. Njegovo preziranje ljubavi mlade nimfe iskoristiše druge nimfe – drúge njezine – za tešku osvetu. Od božice ljubavi Afrodite zatraže da kazni mladića jer je prezreo njezine darove. Ona mu smisli kaznu tešku te je i on imao osjetiti bol neuzvraćene ljubavi. Božica osvete Nemezida navede ga da se zaljubi u samoga sebe, odnosno u odraz vlastitoga lika koji je ugledao u bistroj vodi planinskog jezerceta. Mladić je, ne znajući kako u vodi zapravo vidi svoj vlastiti odraz, provodio dane i dane nagnut nad jezerom pokušavajući zagrliti ljubljenog mladića, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Kad god bi, naime, rukama dodirnuo površinu vode, njegova lika bi nestalo. Na koncu je, prema jednoj verziji, svisnuo od te uzaludne i isprazne ljubavi, a prema drugoj se utopio u jezeru kad je pokušao poljubiti svoj vlastiti odraz.

Nimfe se, čuvši za Narcisovu smrt, sažale nad njim te krenu u potragu za njegovim tijelom da ga dostojno pokopaju. Međutim, tijelo nikada nisu pronašle. Ono se pretvorilo u mirisni cvijet sa žuto-bijelim laticama koji do dana današnjega nosi njegovo ime narcis ili sunovrat. Taj cvijet je danas prvenstveno simbol borbe protiv raka dojke. On, naime, u sebi trajno nosi najavu nade, boljeg i ljepšeg života koji izrasta iz muke i patnje. Mitologija pak priča da se Narcisova kazna produljila i u podzemnom svijetu Hadu. Mladić je osuđen da cijelu vječnost trajno promatra svoj vlastiti odraz u vodama podzemne rijeke Stiks neprestano se diveći samome sebi i pateći jer mu je sjedinjenje s odrazom onemogućeno.

Način ponašanja pojedinih ljudi koje nazivamo narcisoidnošću također svoje ime duguje ovom mladiću. Narcisi slamaju srca, ne vide posljedice svojih djela na druge. Preosjetljiva Ehó stoji u stalnoj suprotnosti prema bezosjećajnom Narcisu. On je nedostupan, a ona trajno želi biti u njegovu naručju. On misli samo na sebe, ona misli samo na njega. On se ne može identificirati s drugima te njihove glasove učiniti svojima i na taj način proširiti svoju osobnost. Ona pak nema vlastitoga glasa i osuđena je na blijedo oponašanje drugih. On ostaje trajno zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona nepoznavanja samoga sebe, ali po cijenu smrti. I premda misli samo na sebe, on sebe nikada do kraja ne može upoznati jer ne može zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti se onakvim kakav jest – ne može prihvatiti ljubav drugoga.

Puno je narcisa danas, puno ih je uvijek bilo. Previše je onih koji vide samo sebe ne primjećujući umilne i vapijuće poglede onih kojima je glas iz bilo kojeg razloga oduzet. Puno je i onih koji previše pričaju a da sami nisu svjesni što su kazali. Stoga kad god začujemo vječni glas umrle Ehó, probacimo koju s njom. Ona će nam još jednom ponoviti barem naše zadnje riječi kako bismo ih postali i sami svjesni i imali vremena razmisliti kako one utječu na druge. Nijema Ehó može nam svojom rječitom tišinom puno toga reći samo ako ne budemo previše narcisoidni.