Jedna on najkarakterističnijih ženskih osobina je emocionalnost. Ona proizlazi ponajviše iz njene upućenosti na drugog čovjeka. Govoreći o emocijama govorimo o nutrini našega bića, o načinu na koji doživljavamo pojedine trenutke i osobe te proživljavamo određene situacije.
Edith Stein tvrdi da ženska jakost leži u emocionalnom životu. To je povezano sa ženskim stavom prema osobnom bitku. Emocionalni pokreti i raspoloženja ćudi jesu ono po čemu duša postaje svjesna svoga bitka, onoga što je i kakva je te time obuhvaća i značenje tuđeg bitka za svoj kao i specifičnu kvalitetu i vrijednost stvari izvan nje, a vezanih za nju, kaže Edith svojim filozofskim rječnikom. Koliko je emocionalnost ispravna, iskrena, objektivna i možemo li životnu stvarnost, radost, patnju, žrtvu, ljubav prema Bogu mjeriti količinom i intenzitetom emocija ostaje uvijek otvoreno pitanje.
Ženska emocija je uvijek nešto što privlači, ali i odbija, osobito suprotni spol. Često se smatra nečim subjektivnim što odudara od objektivne stvarnosti, te time bezvrijednom u sebi. Prečesto se i u duhovnom životu o njoj raspravljalo. I danas također izaziva različite kontroverze, osobito kada su u pitanju ekstatički osjećaji vezani za moderne duhovne pokrete. Mnogi ih smatraju pretjeranima, hinjenima i infantilnima. Koliko uopće emocije imaju veze s duhovnošću i jesu li one doista odrednice ženske duhovnosti, ženske duše. Alice von Hildebrand u knjizi The Privilege of Being a Woman pokušava srušiti mit o negativnom utjecaju emocija u duhovnom životu. Ona tvrdi da su emocije omalovažene i da se o njima često govori s nerazumijevanjem. Osjećaje često svedemo na fizičke osjete – glad, žeđ, hladnoću…, potom na psihičke koji dolaze iz izvanjskih, fizičkih izvora kao što su ugoda, depresija itd. Radikalno drugačiji osjećaji su oni duhovni.
Srce je izvor duhovnosti, iako ono može biti onečišćeno različitim grijesima i manama. Na savršen način srce su predale mnoge svetice koje su zapravo primjer savršenog emocionalno duhovnog života
Naime, duhovni život nije temeljen isključivo na emocijama već na vjeri, volji i racionalnom mišljenju. Duhovni osjećaji daju volji i inteligenciji svojstvo intencionalnosti… usmjeruju ih na Boga, a razum i volja duhovnim osjećajima daju sigurnost – gdje nedostaju školovanje razuma i odgoj volje tu će emocionalni život biti plutanje bez pravca (E. Stein, Žena). Duhovni osjećaji nas drže živima u odnosu na Boga i stvarnost oko nas. Alice von Hildebrand zanimljivo zaključuje da se izvor osjećaja nalazi u srcu: kad nekog volimo kažemo mu „predajem ti svoje srce”, a ne „predajem ti svoj razum” ili „predajem ti svoju volju”. Srce je izvor duhovnosti, iako ono može biti onečišćeno različitim grijesima i manama. Na savršen način srce su predale mnoge svetice koje su zapravo primjer savršenog emocionalno duhovnog života poput Terezije Avilske i Terezije iz Lisieuxa (Daj mi, sine moj, srce svoje, i neka oči tvoje raduju putovi moji! – Izr 23,26).
Kada je Terezija Avilska u sumnji pitala svog duhovnika kako može znati da joj Krist doista govori, on je odgovorio „to osjetiš u svom srcu”! Ista autorica kada govori o važnosti emocija u duhovnom životu ističe kako je sama Crkva predala svjedočanstvo o važnosti srca po litanijama Srcu Isusovu, dakle litanije ne govore o Božanskom intelektu ni volji, već središtu ljubavi, tj. srcu. Među emocionalne muške svetce Alice je navela i sv. Franju kojem je „srce krvarilo” jer „ljubav nije ljubljena”. Dakle, emocije imaju veoma važnu ulogu, a često ih podcjenjujemo. One ipak moraju biti nadzirane razumom da ne prijeđu u subjektivizam, iluzionizam i fanatizam. U njihovom odgoju veliku odgovornost trebali bi imati duhovnici, ne samo u otklanjanju nezakonitih osjećaja, već i za njegovanje osjećaja koji proizlaze iz raspoloživosti srca, poticati u vjerniku duhovne osjećaje. Emocionalnoj duhovnosti svakako su sklonije žene, međutim upravo takva duhovnost razbija krutost razumske vjere. Emocionalna duhovnost specifična je za duhovsku Crkvu, stoga je nepravedno taj vid duhovnosti zanemarivati i omalovažavati.
