Početna stranica » Duh otvorenosti

Duh otvorenosti

153 pregleda

Kao što možemo voljeti sebe samo ako se vidimo u drugima tako i drugi mogu voljeti sebe samo ako se vide u nama. Naša međusobna ljubav tako reflektira onu iskonsku i savršenu ljubav kojom je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku udahnuvši mu i samom želju za stvaranjem. Zato Boga možemo vrlo lako naći i prepoznati u drugima, ali i u svemu stvorenom. Božja ljubav koja nam je ulivena u srca nije statična, ograđena i zatvorena, nego je dinamična i uvijek stvaralačka. Ljubav je to koja se utjelovljuje. Zato je kršćanstvo religija utjelovljenja pa se kao takva tijekom cijele svoje povijesti zalagala i zalaže za razvoj i napredak umjetnosti, jer se čovjek svojim umjetničkim izražajem nastoji pridružiti božanskom stvaranju.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena, jedina institucija koja povezuje srednjovjekovnu Bosnu s ovom današnjom, s takvim je žarom neumorno radila na stvaranju i njegovanju sakralne umjetnosti od samih svojih početaka pa do dana današnjega. No, bogatstvo i raznolikost umjetničkih djela u bilo kojoj državi pa tako i u redodržavi Bosni Srebrenoj ne ovisi samo o nutarnjoj umjetničkoj raspoloživosti njezinih članova nego jednako i o vanjskim okolnostima koje su u ovoj zemlji uvijek bile, blago rečeno, teške i kompleksne. Nije isto bilo, recimo, tiskati knjigu u 17. stoljeću u Veneciji Giambattisti Marinu i fra Matiji Divkoviću niti je bilo isto slikati u 18. stoljeću u Madridu Franciscu Goyi i fra Mihi Čuiću u Fojnici. U ovoj zemlji, zarobljenoj višestoljetnom osmanskom okupacijom, umjetnost je ustvari bila preživjeti, opstati i ostati svoj na svome. No, usprkos takvim okolnostima, franjevci su bili i ostali aktivni u mnogim granama umjetnosti, a posebno se ističu u kulturi pisane riječi. Posljednjih tridesetak godina dvadesetoga stoljeća toliko je kulminirao polet za umjetničkom ljepotom sakralnih prostora u Provinciji da je poznati povjesničar dr. Ivo Banac zapisao kako „bosanski franjevci po razumijevanju i percepciji likovnih umjetnina daleko nadmašuju ostale crkvene zajednice na prostorima bivše Jugoslavije”.

Ipak treba napomenuti kako svaka umjetnost pa tako i sakralna, ne može niti smije biti svrha samoj sebi, nego uvijek treba biti odsjaj Božje stvaralačke ljubavi i kao takva ona mora čovjeka oplemenjivati i uzdizati prema Bogu, izvoru svega stvorenog. Jer, tanka je linija koja razdvaja „umjetnost” koja i zlatom uzdiže „teletu” od umjetnosti koja i kamenom uzdiže Bogu (Usp. Izl 32).