Početna stranica » Društvo iza pozornice

Društvo iza pozornice

1,3K pregleda

Čini se proturječnim da možemo biti usamljeni u gomili jer u nju hrlimo baš da bismo usamljenost spriječili. Štoviše, okruženi smo istima kakvi smo i mi: navijačima, kupcima u shopping centru, gledateljima popularnoga showa, korisnicima društvene mreže. Ali što mi činimo dok smo u tim gomilama? Pa, gledamo

U svojoj novoj enciklici Fratelli tutti papa Franjo govori o tome da ljudi „igraju uloge potrošača i promatrača”, i tako spaja dva suvremena zla u jedno – konzumerizam i apatiju. Da smo društvo promatrača, i da je to usko povezano s time da živimo u potrošačkom društvu, ustvrdio je prije 70 godina američki sociolog, profesor na prestižnim sveučilištima Yale i Harvard, David Riesman, u knjizi Usamljena gomila. Da živimo u svijetu gomila, jasno je čak i sada, kada su zbog epidemije zabranjena okupljanja. Ljudske mase više se ne mogu vidjeti na stadionima, političkim mitinzima ili plažama, ali vidimo da je sklonost ljudi da se okuplja u gomile neuništiva: klubovi, svadbe, protesti – nekima ljudima je skupljanje u gomile važnije od zdravlja.

Svijet koji je opasan

Međutim, nije ništa bolja situacija ako su te gomile virtualne i nevidljive. Mase prate televizijski program, mase su na internetskim portalima i društvenim mrežama. A masa ima vlastitu logiku i način razmišljanja; ona pojedinca upija u sebe, briše njegove granice i osobnost, i ljude čini podložnima sugestijama i manipulacijama. Masa je onaj „svijet” iz Novoga zavjeta, svijet koji Isusa „nije upoznao”, svijet kojemu kršćani ne pripadaju, iako su u njemu. Papa upozorava u enciklici da ekonomija i financije propagiraju „otvaranje prema svijetu”, ali to je baš taj svijet kojemu se ne treba otvoriti; ta kultura ujedinjuje svijet, kaže papa, ali dijeli ljude i nacije; globalizirano društvo nas približava, ali nas ne čini više braćom; sami smo više nego ikad.

Čini se proturječnim da možemo biti usamljeni u gomili jer u nju hrlimo baš da bismo usamljenost spriječili. Štoviše, okruženi smo istima kakvi smo i mi: navijačima, kupcima u shopping centru, gledateljima popularnoga showa, korisnicima društvene mreže. Ali što mi činimo dok smo u tim gomilama? Pa, gledamo. Gledamo svoje sportske klubove i reprezentacije, zvijezde koje plešu i pjevaju, izloge prepune stvari koje nam uglavnom ne trebaju i koje si ne možemo priuštiti, a na koncu gledamo i druge poput nas na društvenim mrežama, što rade i s kim se dopisuju – dok istovremeno oni gledaju nas.

Odgoj za potrošnju

Riesman kaže da su u daljoj prošlosti ljudi živjeli od tradicije, imali su nešto iza sebe na što su se mogli osloniti i ugledati; u nedavnoj prošlosti vjerovali su u sebe, imali su na umu pothvate koje su namjeravali ispuniti; danas samo gledamo pred sebe, ono što je ponuđeno. A nudi se tako mnogo, nepregledna množina stvari. Već mala djeca razlikuju ovaj od onoga modela automobila, ovaj od onoga mobitela, ove od onih tenisica; prije nego išta kupe, već je počeo odgoj za potrošača – čovjeka koga ne određuje ono što radi, nego ono što kupuje. Papa u novoj enciklici kaže da povijesna spoznaja tone u sjenu, da ljudska sloboda želi sve graditi od nule, da smo natjerani konzumirati bez ograničenja i živjeti individualizam bez sadržaja koji zanemaruje i prezire povijest.

Društvo od svih nas radi konzumente i promatrače, što znači da smo i svi mi konzumirani i promatrani. To je izvor općega konformizma, obezličenja i pasiviziranja. Želimo biti poput onih koje gledamo, želimo se odijevati kao što se drugi odijevaju, želimo imati ono što oni imaju, želimo misliti i ponašati se onako kako se drugi ponašaju. Odatle naše raskidanje s poviješću i tradicijom – jer nismo više pod strogim okom velikih ljudi iz prošlosti, oni nam više ništa ne znače, nego strepimo od toga što će o nama misliti naši vršnjaci. Ovaj je naraštaj sam sebi jedini i nemilosrdni sudac.

Život bez ograničenja

Svi trošimo i sve troši nas. Konzumerizam nadomješta tradiciju, a to znači da narodi, kaže papa Franjo, dopuštaju da im se otkine duša, njihova duhovna fizionomija i moralna dosljednost. Za apatične mase mediji nude opsjene, kako to naziva Riesman, a velike riječi poput demokracije, slobode, pravde i jedinstva postaju prazne i njima se manipulira. Svijet konzumerizma upravo je onakav kakav je opisan u enciklici Fratelli tutti: sijanje beznađa i nepovjerenja, ogorčenje i polarizacija, dominacije i preuzimanja, negiranje prava na postojanje narodima i ljudima, nerođenima i samrtnicima. Politika je postala potrošna roba koja se kupuje onoliko koliko je uspješan njezin marketing; čitavi dijelovi čovječanstva čine se potrošenima za račun onih koji teže životu bez ograničenja. Kao što se rasipaju prirodni resursi, da bi se potom proizvodi odbacili i zamijenili novima i modernijima, tako se rasipaju i ljudski životi; ljudi se dijele na one korisne i potrebne i na one koji to nisu – to je, kaže papa Franjo, kultura odbacivanja koja vlada u sjeni zatvorenoga svijeta.

Svijet konzumerizma traži da mu se podložimo, jer u njemu sve ima svoju cijenu; da bismo mogli kupovati, moramo se prodati. Da bismo smjeli promatrati, moramo živjeti u izlogu. Da bismo mogli pratiti druge na društvenim mrežama, moramo dati drugima da prate nas.

Duša i savjest

Valja uvijek imati na umu Isusove riječi da smo u svijetu, ali da nismo od njega. U čovjeku ipak ima jedan nedostupan dio, njegova duša koja ne može biti kupljena i prodana; ima i savjest koja nije podložna burzovnim fluktuacijama; ima vječna sudbina koja stoji izvan trgovačkoga poretka. Život koji se svodi na trošenje – a to je život koji se svodi na gledanje – neminovno vodi u konformizam i apatiju, a to i nije život, jer živi smo samo kad smo svoji i kad slijedimo svoj cilj. Samo je gomila usamljena, sam čovjek to nikad nije. Dakako, život u svijetu ima svoje obveze koje moramo ispuniti, ali te obveze imaju svoju granicu. Riječ „konzumirati” izvorno znači „gutati”; konzumerizam mora imati svoje granice, ne smije se gutati sve i preko svake mjere; također, ne smije se dozvoliti da se bude progutan.