Svaki dan možemo iskusiti kako se u našoj zemlji Bosni i Hercegovini ljudi brinu za svoju vlastitu korist i to svoje koristoljublje proglašavaju dobrom za svoj cijeli narod i za svoju cijelu religioznu zajednicu. Upravo oni koji najviše izrabljuju svoj vlastiti narod najviše govore o ljubavi prema svom narodu. Upravo oni koji najviše guše duh vjere i ljubavi u svojoj religioznoj zajednici, najviše govore o služenju svojoj zajednici. Kratko rečeno, jedni i drugi lijepo govore, a ružno rade, što znači da svjesno varaju svoj vlastiti narod i svoju vlastitu religioznu zajednicu. Tolike međunarodne agencije dokazuju da je BiH financijski neodrživa jer njezini građani najveći dio svoje zarade moraju davati za plaće birokratskom aparatu koji nad njima vlada. Pritom se potpuno zaboravilo da u demokratskoj državi ne smije nitko ni nad kime vladati, jer trebaju vladati pravedni zakoni. Tri su vlasti u državi tu da provode te zakone i da tako uspostavljaju vladavinu zakona, tj. pravnu državu.
S druge strane, na portalima i na raznim TV-kanalima nastupaju stručnjaci koji tvrde da demokratski principi vrijede samo za Zapadnu Europu, ali za BiH ne smiju vrijediti. Zašto? Jer su oni u BiH uspostavili vladavinu nepravde i nju proglasili realnošću koja se mora poštivati. Time zapravo tvrde da treba poštivati, kao sveto slovo, rezultate pljačke, izrabljivanja i masovnoga ubijanja. Čuveni njemački filozof Peter Sloterdijk u svom glasovitom djelu Kritika ciničnog uma pokazao je da je modreni cinizam prosvijećena lažna svijest. Marx je govorio da je svaka ideologija lažna svijest (lažno znanje o nečemu), ali da njezini nosioci nisu toga svjesni, dok je cinizam kao moderna ideologija prosvijećena, što znači svjesna laž. Ti stručnjaci svjesno lažu još uvijek živim ljudima koji nemaju od čega živjeti. Pa, neka sada čitatelji sami prosude o kakvom se moralnom i ljudskom profilu tih stručnjaka radi. Moralno je nedopustivo odgađati dobro da bi se branilo zlo. Na ovoj zemlji to ne smije činiti nitko. Upravo to kraljevstvo dobrote zastupao je Isus iz Nazareta, čiji rođendan slavimo krajem ovoga mjeseca.
Isus je svima činio dobro (Mk 7,37) i time probudio u ljudima vjeru u Boga Stvoritelja koji je sve stvorio dobro (Post 1,31). Ako je sve što postoji stvoreno dobro, tada u ovom svijetu nema ništa nečisto. Nečistim čini čovjeka ono što izlazi iz njegova srca, to je, dakle, zlo u njegovu srcu. Isus o Božjem kraljevstvu, koje je kraljevstvo dobrote, ne govori kao o utopiji, koja nas čeka u dalekoj budućnosti, niti kao o zlatnom dobu iz daleke prošlosti, nego on Božje kraljevstvo ostvaruje svojim riječima i djelima i cijelim svojim životom ovdje i sada. To kraljevstvo postaje stvarno po Isusu i njegovim djelima. Tako po njemu počinje novo stvaranje svijeta, jer je Apsolutna Dobrota, tj. Bog, bio s njime. On ostvaruje zajednicu ljubavi sa svojim učenicima, s carinicima (koji su skupljali porez za tada najveću okupacijsku vlast na svijetu, a koju su Židovi prezirali) i s javnim grešnicama i grešnicima (koje je židovska religiozno-politička vlast prezirala). Zajednicu ljubavi ostvaruje pokazujući da onaj koji želi biti prvi mora biti sluga svima (Lk 22,24-27), da učenici jedni drugima trebaju prati noge, što znači preuzimati najteži posao jedni za druge (Iv 13,14-15), da trebaju jedni drugima praštati do sedamdeset puta sedam, to jest uvijek i neprestano (Mt 18,21-22), i da ne gledaju trun u oku brata svoga, nego najprije balvan u svom vlastitome (Mt 7,3-5). Tako Isus one, koji njega nasljeduju, vodi u slobodu koja je zapravo sloboda od zla i grijeha (egoizma).
Gdje je Crkva ostala vjerna Isusu Kristu, ona nije samo propovijedala slobodu, nego je sama postala mjestom slobode, jasnije rečeno, zajednicom i institucijom slobode. Ona se nije nadala samo budućem životu u nebu nego je i anticipirala Božje kraljevstvo ovdje na zemlji. Shvaćala je samu sebe – kako ističe njemački egzeget Gerhard Lohfink – početkom definitivno oslobođena svijeta, početkom „novoga stvorenja”, „nove zemlje”. Isus je gledao na vrijeme u kojem je počeo ostvarivati Božje kraljevstvo kao na svadbu Božju s ljudima, a na svadbi se ne posti, nego svi uživaju puninu, velikodušnost i obilje svih dobara. Ovaj motiv obilja prisutan je u svim Evanđeljima, a svoj vrhunac postiže na svadbi u Kani Galilejskoj i u čudesnu umnažanju kruha.
