Početna stranica » Dobra stara vremena?

Dobra stara vremena?

6 min

Dobra stara vremena! Poznata nam je ta nostalgična izjava. Pisac Daniel Retting tvrdi čak kako nas nostalgija usrećuje te kako je ona egzistencijalna potreba naše duše. Ona nam, prema Rettingu, pomaže svladati tugu i bol zbog nepovratno minulih i izgubljenih dobara i lakše podnijeti zla sadašnjice.

Čini se kako je Homer prvi pokazao koja je njezina moć kada je opisao lik Odiseja i njegova putovanja. Deset godina mu je trebalo kako bi se vratio natrag u svoj zavičaj. Ono što mu je pritom bila najveća motivacija jest sjećanje na prošlost, na zavičaj i želja za povratkom. Homer takvo njegovo duševno stanje naziva nostos. Odisej, međutim, mora podnijeti velike patnje i boli kako bi prevalio svoje putovanje. Riječ koju Homer za to koristi je algos. Odatle naš pojam nostalgija.

Mnogi drugi mislioci će, međutim, proturječiti Rettingu. Iznad svih Augustin u svomu 80. govoru: „Zla su i bremenita vremena!, kaže se. Nastojmo, međutim, dobro živjeti pa će i vremena biti dobra. Mi smo vremena. Kakvi smo mi, takva su i vremena.” I drugi pisci mu u tome daju za pravo. Anatole France jednom je negdje rekao kako „ništa nije toliko odgovorno za stara dobra vremena kao loše sjećanje.” S još više ironije će to izraziti Peter Ustinov: „Sada su stara dobra vremena za kojima ćemo čeznuti za deset godina.” Jesu li dakle prošla vremena bila bolja od sadašnjih, ostat će po svoj prilici zagonetka, a Biblija nas opominje kako takva pitanja ne spadaju u mudra pitanja. Osobno bih rekao kako postoje vremena poleta, zamaha, oduševljenja i vremena rezignacije, dekadencije, malodušja. Prva su iznjedrila romaniku, gotiku, renesansu, humanizam, barok itd. Druga su iznjedrila mračni vijek (10. st.), Zapadni raskol, Tridesetogodišnji rat, Stogodišnji rat itd. Čini mi se kako nećemo pogriješiti ako ovo naše vrijeme svrstamo upravo u ovu drugu kategoriju.

Stanje malodušnosti

Doista je teško nijekati posvemašnju dekadenciju oko nas, kao i rezignaciju i malodušje koji iz nje proizlaze. Malodušnost zapravo i jest prirodna posljedica dekadencije. Strah od velikih društvenih nereda, terorističkih napada i prirodnih katastrofa, kao i skandali u religijskim zajednicama to stanje malodušnosti samo pojačavaju. Osobito se to bolno osjeća u ovo doba raspada obitelji, globalne korupcije, beskrupuloznoga kapitalizma i erupcije seksualnih nastranosti u društvu. Odatle onda te društvene anomalije s vremena na vrijeme znaju prijeći i u religijske zajednice, ali se u tome „prostoru” kudikamo dramatičnijima doživljavaju jer onamo naprosto ne pripadaju. „Nije moguće da ne dođu sablazni”, upozorio nas je Isus Krist. Ali malodušnosti rijetko što tako pogoduje kao vjerske sablazni.

U jednome pismu upućenu Johannu Wolfgangu von Goetheu, 1795. godine, piše njemački književnik Friedrich von Schiller: „Na jedan sat hrabrosti i povjerenja ima ih deset malodušnosti.” Ako su veliki i snažni duhovi imali svoje borbe s malodušnosti, ne treba se čuditi običnomu čovjeku. Posebno danas, u vrijeme neviđenih skandala u Katoličkoj Crkvi, nije lako čovjeku vjerniku ne biti malodušan i ostati vjernikom.

Konac imperijalističkoga episkopata

Posljednjih dvadesetak godina na vidjelo izlazi, dapače „po krovovima se propovijeda” ono što se u tajnosti i skrovitosti činilo. Slučajevi drske zloporabe crkvene moći i pozicije nad „malenima” – djecom, mladima, časnim sestrama, nezaštićenima – od strane jednoga (nezanemarivoga) broja svećenika i biskupa zgrozili su svjetsku javnost. U Europi, Aziji, Africi i Americi zabilježeni su posljednjih desetljeća bezbrojni slučajevi seksualnoga nasilja, pedofilije, efebofilije i organiziranih homoseksualnih lobija u mnogim biskupijama. Problem je postao globalan. Osobito otkako je ovih dana mons. Carlo Maria Vigano, bivši apostolski nuncij u SAD-u, odlučio prekinuti „zavjeru šutnje” i u otvorenome pismu optužio cijeli niz najviših crkvenih dostojanstvenika kako su štitili serijskoga seksualnog predatora, kardinala Theodora Edgara McCaricka, a i samoga papu Franju pozvao na ostavku.

Budući da su i „nedodirljivi” (biskupi i kardinali) došli na metu, neki stručnjaci govore o koncu imperijalističkoga episkopata (Jay Scott Newman). Nikad kao danas, i u našim ušima, nisu odzvanjale oštre riječi svete Brigite Švedske (14. st.): „Danas se javnu kuću više cijeni negoli svetu Majku Crvku.” A odgovornima za to smatra se „mitronje” i „štaponje”, tj. one koji su trebali biti nadglednici i pastiri stada, a ne njegovi najamnici i grabežljivi vuci.

Sokolite malodušne!

Slično stanje Crkve i društva bilo je i u vrijeme svete Katarine Sienske. Između Francuske i Engleske bjesnio je Stogodišnji rat. Papa je u tzv. babilonskom izgnanstvu u francuskome Avignonu umjesto u Rimu. Bizantsko Carstvo je gotovo opustošeno u osmanskim osvajanjima, a u Europi je kuga u mnogim krajevima prepolovila stanovništvo. Napuljsko kraljevstvo samo je čekalo raspad Papinske Države, a talijanski slobodni gradovi Milan i Firenca proglasili su neovisnost od Rima. Katarina Sienska i tadašnji papa Grgur XI. živjeli su u europskoj apokalipsi. Postojalo je samo jedno rješenje krize: Papin povratak u Rim.

Ali upravo je Papa bio problem jer je krajnje neodlučan, zarobljen svojim obiteljskim odnosima i vezama s francuskim plemstvom i visokim klerom. Njegovi mecene i sufleri su moćni, zlobni i intrigantni. Grgur dobro zna kako je već njegov prethodnik papa Urban V., pokušao premjestiti papinsko sjedište u Rim, ali se brže vratio negoli je otišao.

U Grgurovu malodušju i strahu pojavljuje se jedna mlada žena obdarena proročkim duhom i neustrašivošću. Ona ga ohrabruje na izlazak iz avignonskoga sužanjstva i na odmak od utjecaja pokvarenih plemića i kardinala, jer vratiti se iz Avignona u Rim upravo znači suprotstaviti se svim suflerima koji su od papa željeli napraviti svoje poltrone. U doba muškaraca mekušaca, „muškoložnika i mekoputnika” (1 Kor 6,9), Bog je u jednoj ženskoj osobi – Katarini Sienskoj – nastanio „duh muževnosti”. Ne čudi što je upravo ova svetica najsnažnije apelirala na obnovu slike muškarca u 14. stoljeću. Pozivala je u svojim pismima sve kršćane, a osobito muškarce na odgovornim položajima u Crkvi i u društvu, da budu „muževnoga srca”, „muževni vitezovi” te da se „muževno bore”.

Naravno da ovi njezini izrazi nemaju ništa zajedničko sa seksističkim i mačističkim izrazom „biti muško”. Biti muževan (lat. virilis) za Katarinu osobito znači ne biti malodušan, ne klonuti duhom, već biti hrabar, odvažan i borben u vjeri. I u vremenima općega malodušja! Iako je dobro što je mons. Vigano prekinuo zavjeru šutnje u Katoličkoj Crkvi i prozvao i najviši crkveni vrh te zatražio da se počinjena zla nad nevinima primjereno kazne i tako zadovolji neka osnovna pravednost, ipak nije dovoljno na tome stati. Proročki prozvati najamnike u vinogradu Gospodnjemu i pozvati ih na odgovornost nije dovoljno kako bi se obnovilo Crkvu. Za obnovu Crkve potrebno je mnogo više. Katarina je toga bila itekako svjesna pa se pored podizanja svoga glasa ujedno molila i žrtvovala za tu istu Crkvu. Poziv apostola Pavla zajednici Solunjana: „Sokolite malodušne!“, Sienežanka je učinila svojim životnim poslanjem u vrijeme općega malodušja.

Današnje stanje društva i Crkve doista je ispit hrabrosti. Ali sociolog Felix von Cube misli kako nam i takvi ispiti mogu dobro doći. On smatra društvenu usmjerenost na olakšavanje potomstvu i čuvanje od razočaranja pogubnom. Takva strategija stvara mekušce koji nisu sposobni nositi se s poteškoćama života i olako se predaju malodušnosti, uvjeren je pedagog Bernhard Bueb. Psiholog Siegbert Warwitz svojevremeno je kritizirao „mentalitet kasko osiguranja“ koji koči osobu u razvoju jer je želi osloboditi svih vlastitih odgovornosti i zaštititi od životnih udaraca. Upravo taj mentalitet on smatra odgovornim za stanje malodušnosti u društvu.

I mi smo danas u opasnosti prepustiti se malodušnosti i rezignaciji s obzirom na stanje u Crkvi. To stanje je provjera i naše vjere. Baš zato smo pozvani biti hrabri i odvažni poput Sienežanke i sokoliti malodušne.