Jedna od najljepših stvari vezanih za malu djecu su priče. Možete im do mile volje pričati, čitati i izmišljati što god želite i koliko vas god mašta služi. I dok govorite, a mališan se privije uz vas, držeći vaše uho, otkrijete koliko su priče iz djetinjstva u vama žive, i kao da nisu prošla desetljeća.
Meni je tako nedavno iz zaborava izronila epizoda iz romana Đelsomino u zemlji lažljivaca, Giannija Rodarija. Taj je talijanski pisac vrlo često prevođen na hrvatski, a prije nekoliko godina u kazalištu je uprizoren i njegov Čipolino. U knjizi o doživljajima Đelsomina, Rodari je opisao neobičnu sudbinu čovjeka kojega su zvali Benvenuto – Mai Seduto, što znači Dobrodošao – Ali Nikad Sjeo.
Benvenuto se rodio kao živahno i veselo dijete, ali je vrlo brzo rastao. Kad se rodio, polegli su ga u kolijevku, ali ju je do jutra prerastao. Drugi dan su ga stavili u veći krevetić, ali je krevetić već iduće jutro bio premalen. Za tjedan dana narastao je dovoljno da krene u školu. U školi se događalo isto: na početku nastave bi ga posjeli u klupu, a na kraju nastave toliko je bio velik da nije mogao izaći iz nje.
Našega malog Benvenuta, koji više i nije bio mali, odveli su liječniku i on je otkrio neobičan fenomen: mališan stari samo dok sjedi ili leži. Jedna minuta na miru za njega je kao jedan dan. Liječnik je odmah odredio i terapiju za tu neobičnu bolest – dječak uvijek treba biti na nogama.
I tako je Benvenuto jeo i spavao kao konj – stojećke. Zato su ga i prozvali Mai Seduto – Onaj Koji Nikad Ne Sjedi. Takav mu život nije padao lako, ali bolest je imala i dobru stranu – da Benvenuto nije nikada sjeo, ne bi ostario i mogao bi živjeti u vječnome djetinjstvu.
Pa ipak, Benvenuto je često sjedao.
Najprije mu je umro otac, pa je odlučio raditi kako bi pomogao majci. Budući da nitko nije želio zaposliti dječaka, Benvenuto je sjedio sve dok nije postao dovoljno star da može raditi.
Jednom je naišao na bolesnu ženu koja je bila preslaba da umiri svoje dijete. Benvenuto je sjeo i utješio bebu, a majka je za to vrijeme zaspala. On je ostao mirno sjediti kako se beba ne bi slučajno probudila i kako bi se žena odmorila. Za to mu je vrijeme izrasla prva sijeda vlas.
Potom je jedne noći pomogao djevojci koja je do jutra morala otkati vunu, ali je bila za to preumorna. Benvenuto je sjeo za tkalački stroj i dovršio posao umjesto nje, dok je ona spavala… Od stroja je ustao još sijediji.
I tako je Benvenuto sve više stario– jer je pomagao ljudima. Tako je i umro – kada je zadnji put sjeo kako bi nekomu pomogao.
Čovjek bez sebičnosti
A onda, opet, ima i priča za odrasle za koje shvatite da ih možete pričati djeci. Jednu od najljepših priča svih vremena napisao je nakon Drugoga svjetskog rata francuski pisac Jean Giono – Čovjek koji je sadio drveće. On je bio Provansalac, a ondje se odvija i priča.
Jedan je mladić 1913. godine posjetio zabačene dijelove Provanse na jugu Francuske. Bile su to gole vrleti, bez vode i vegetacije. Ljudi su živjeli teško i na rubu očaja, a u tome sumornom krajoliku nemilosrdno je puhao strašan vjetar.
Lutajući brdima upoznao je staroga pastira koji je imao neobičan običaj – dok bi čuvao ovce, štapom bi bušio rupe u zemlji i unutra ubacivao žirove iz vreće koju bi nosio. Pa on sadi hrastove!, shvatio je mladić.
(…)
Cijeli tekst iz rubrike Riječ obiteljima pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
