Početna stranica » Prva Božja zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene!

Prva Božja zapovijed: Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene!

283 pregleda

Iako su sve zapovijedi smatrane jednako važnima i kršenje bilo koje zapovijedi povlačilo je za sobom kršenje saveza s Bogom, ipak prva zapovijed daje legitimno utemeljenje i pravo Bogu da nešto zahtjeva od čovjeka

Božji Dekalog napisan u Starom zavjetu zacijelo je jedna univerzalna poruka upisana u srce svakog čovjeka koji se pojavio na ovoj Zemlji i stoga se rijetko može pronaći netko tko bi se ozbiljno suprotstavio njegovoj dobrohotnoj poruci. U Novom zavjetu Isus jasno u susretu s mladićem, koji je u potrazi za spasenjem, upućuje na poštivanje Dekaloga kao sigurne smjernice za spasenje: “Ako hoćeš ući u život, čuvaj zapovijedi” (Mt 19,16). No, Isus dopunjuje i sažima stari vazalski savez s Izraelom u dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. U biti je i sam Dekalog podijeljen na dvije ploče, prvu na kojoj su se nalazile tri zapovijedi odnosa prema Bogu i drugu, koja je u sedam zapovijedi uređivala ophođenje prema bližnjemu.

Iako su sve zapovijedi smatrane jednako važnima i kršenje bilo koje zapovijedi povlačilo je za sobom kršenje saveza s Bogom, ipak prva zapovijed ima specifično značenje za cijeli Dekalog. Ona, naime, daje legitimno utemeljenje i pravo Bogu da nešto zahtjeva od čovjeka. U knjizi Izlaska nalazi se u duljem obliku: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi” (Izl 20,2-6). Bog jasno obznanjuje svoj dominantni položaj vlastodršca nad svim stvorenjima pa i nad čovjekom, ali ne umanjuje niti unižava čovjekovu veličinu. Ustvari Bog, kao biće koje nadilazi ovaj svijet, uzdiže čovjeka nudeći mu suradnju na izgradnji boljeg svijeta. To je bio poziv za izlazak iz Platonove pećine u kojoj se nalazilo tadašnje cjelokupno čovječanstvo u potrazi za pronalaskom svojeg konačnog utemeljenja. Svjestan svoje prolaznosti, konačnosti života i nerazumijevanja prirodnih gibanja, drevni religiozni čovjek tražio je izlaz u štovanju raznih božanstava koja su ga fascinirala svojim oblikom, snagom, nepredvidljivoš­ću ili ljepotom.

Izraelu, a potom i svakom čovjeku, kroz Dekalog objavljuje se drugačiji Bog, osoban, živ, dobar, spor na srdžbu, a bogat dobrotom. On je Stvoritelj svega, a sam nije stvoren. On je toliko dobar da čovjeku daje slobodu, ali i odgovornost. Preporučuje ono što uzdiže čovjeka, a ukazuje na ono što ga degradira: štovati pravoga Boga povećava naše dostojanstvo, a štovati stvorenje uistinu ga umanjuje. Ljubiti Boga kao njegovo dijete zahtijeva odabirati ga kao krajnji cilj svih svojih poduhvata. Pozvani smo sve činiti iz ljubavi prema njemu i za njegovu slavu. Nijedna ljubav ne smije biti postavljena iznad ljubavi prema Bogu, a ako koja pokušava isključiti Boga ili ga postaviti na drugo mjesto, nije prava ljubav. Potom djelima vršiti volju Božju: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21). Božja je volja da budemo sveti da slijedimo Krista vršeći njegove zapovijedi i ispunjavajući male dužnosti svakog trenutka. Također je naša dužnost uzvraćanje na njegovu ljubav prema nama. On je nas prvi ljubio, a grijeh je odbijanje Božje ljubavi (KKC, 2094).

Ljubav prema Bogu potiče nas da tražimo osobni odnos s njim, odnos koji se sastoji od molitve, a koja zauzvrat potiče ljubav. Molitva može poprimiti nekoliko oblika: a) “Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje” (KKC, 2628). Ono je temeljni stav religije (usp. KKC, 2096). “Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi” (Mt 4,10). Klanjanje Bogu oslobađa nas od raznih oblika idolopoklonstva koje vode u ropstvo. b) Zahvaljivanje (usp. KKC, 2638), jer smo sve što jesmo i što imamo primili od njega. c) Molba: Traženje oprosta za ono što nas razdvaja od Boga (grijeh) i traženje pomoći za sebe i za druge, kao i za Crk­vu i za cijelo čovječanstvo. Ljubav se također pokazuje kroz žrtvu, usko vezanu uz molitvu. Žrtva je prinošenje Bogu nečega što nas košta, u spomen na njega i kao izraz unutarnjeg predanja naše vlastite volje, tj. poslušnosti prema Bogu (usp. KKC, 2100). Štovanje Boga sastoji se od molitve i žrtve. Ono se zove obožavanje, latria ili klanjanje, za razliku od kulta prema anđelima i svecima, koje se zove obožavanje dulia ili štovanje, te kult koji časti Blaženu Djevicu, koji se zove hiperdulia (usp. KKC, 971). Vjera, nada (ufanje) i ljubav jesu tri “teološke” kreposti (kreposti usmjerene ka Bogu). Najveća od njih je ljubav (usp. Kor 13,13), koja daje “oblik” i nadnaravan “život” vjeri i nadi slično kao što duša daje život tijelu. Ali ljubav u ovom životu pretpostavlja vjeru, jer samo oni koji poznaju Boga mogu ga i voljeti, a ujedno pretpostavlja i nadu, jer samo oni koji svoju želju za srećom postave u ovisnost o Bogu mogu ga voljeti.

Vjera je Božji dar, svjetlo u našem intelektu koje nam omogućuje da spoznamo istinu koju je Bog otkrio i da pristanemo uz nju. Ovo podrazumijeva dvije stvari: vjerovanje u ono što je Bog otkrio (otajstvo Presvetog Trojstva i svih članaka Vjerovanja) te vjerovanje da je sam Bog to otkrio (vjerovanje u njega). Nema nikakvog sukoba – niti ga ikada može i biti – između vjere i razuma. Doktrinarna formacija je važna za postizanje čvrste vjere, a time i za gajenje ljubavi prema Bogu i bližnjima iz ljubavi prema Bogu, za svetost i apostolat. Život vjere je život koji se temelji na vjeri i koji je u skladu s njom. Nada je Božji dar koji nas navodi da želimo jedinstvo s njim u kojem ćemo pronaći sreću. Ona nam daje pouzdanje da će nam Bog dati sposobnost i sredstva za njeno postizanje (usp. KKC, 2090). Krš­ćani trebaju uvijek biti “radosni u nadi” (Rim 12,12).

Krš­ćanski život na ovom svijetu je put sreće jer čak i sada posredstvom milosti imamo obećanje jedinstva s Presvetim Trojstvom; ali to je sreća pomiješana s patnjom, s Križem. Grijesi protiv prve zapovijedi su grijesi protiv teoloških vrlina: a) Protiv vjere: ateizam, agnosticizam, vjerska ravnodušnost, hereza, otpadništvo (apostaza), raskol, itd. (usp. KKC,2089). U suprotnosti s prvom zapovijedi je također i svjesno ugrožavanje vlastite vjere, ili kroz čitanje knjiga protiv vjere ili morala bez valjanog razloga i pripreme, ili kroz zanemarivanje korištenja sredstava potrebnih za očuvanje vlastite vjere. b) Protiv nade: Očajavanje o vlastitom spasenju (usp. KKC, 2091) i, kao druga krajnost, pretpostavljanje da će božanska milost oprostiti grijehe bez obraćenja ili pokajanja, odnosno bez potrebnog sakramenta pokore (usp. KKC, 2092). Protiv ove kreposti je i polaganje nade za postizanje konačne sreće u bilo što osim Boga. c) Protiv ljubavi: Bilo koji grijeh suprotstavlja se ljubavi. U direktnoj suprotnosti joj je odbacivanje Boga i mlakost – ne htjeti voljeti ga svim svojim srcem. Štovanju Boga protivi se svetogrđe, simonija, određene praznovjerne prakse, magija, itd. te sotonizam (usp. KKC, 2111 2128).

Premda često gledamo na sve zapovijedi, pa tako i na ovu prvu Božju zapovijed, kroz prizmu grijeha i prekršaja koje činimo protiv nje, potrebno je naglasiti izvorno pozitivnu Božju namjeru da se On predstavi ljudima kao dobri Bog koji čovjeku želi dobro i želi ga uzdići iznad svih stvorenja s konačnim ciljem ne da uništi sve drugo, nego naprotiv da u suradnji s Bogom oplemeni sebe, bližnje i svako drugo stvorenje.