Početna stranica » Deklaracije, zakoni, povelje – ili kako prisvojiti tuđi kulturni prostor

Deklaracije, zakoni, povelje – ili kako prisvojiti tuđi kulturni prostor

414 pregleda

Srbiju su zaobišle važne europske kulturne epohe: humanizam, renesansa, barok i prosvjetiteljstvo. Nastala je kulturna praznina, koju srpski akademski i politički krugovi ne mogu prihvatiti kao činjenicu te je nastoje po svaku cijenu popuniti, makar i lažiranjem povijesti

Nakon raspada bivše države 90-ih godina prošloga stoljeća, na vidjelo je izišao, do tada u javnosti prigušeni, velikosrpski osvajački projekt! Ukazala se prilika, kao nikada u povijesti, da se on ostvari vojnim putem, zaposjedanjem najvećega dijela Hrvatske i cijele BiH. Taj se plan nije ostvario, premda je u pogonu bila velika, vrhunski opremljena, vojna sila.

Radi prevladavanja ratnoga neuspjeha promoviran je zamjenski projekt iza kojega su stale srpske akademske elite, s ciljem utvrđivanja zamišljenih kulturnih, jezičnih i književnih granica srpskoga prostora. S tom je svrhom doneseno nekoliko dokumenata (deklaracija) među kojima i zakon o kulturnom nasljeđu Republike Srbije.

Pansrpska ideologija

Time se srbijanska akademska elita počela baviti ubrzo po završetku rata 90-ih. Naime, godine 1998. objelodanjena je deklaracija pod nazivom Slovo o srpskom jeziku, s potpisima 12 srpskih filologa i pisaca. U njemu potpisnici tematiziraju karakter i granice srpskoga jezika, koji, po njima, pokriva sav prostor štokavskoga narječja, sve do granica kajkavskoga i čakavskoga govora u primorskoj i sjevernoj Hrvatskoj. Autori u tom prostoru ne „vide” ni Hrvate ni hrvatsku kulturu, sve je srpsko: „Srpska kultura, književnost i jezik su nedeljivi: obuhvataju sav srpski narod. Verska pripadnost se ne podudara sa jezičkom pripadnošću. Srpskim jezikom su govorili i govore etnički Srbi sve tri veroispovesti – pravoslavne, rimokatoličke i islamske.” Slijedom toga Hrvati su u etničkom smislu Srbi katoličke vjeroispovijesti!

Pansrpska ideologija o širokom prostoru Srba i srpskoga jezika, uz nijekanje postojanja drugih, nastala je sredinom 19. stoljeća. Promovirali su je Vuk Karadžić poznatom frazom Srbi svi i svuda, i Ilija Garašanin spisom Načertanije. Ta je ideologija, ma koliko bila anakrona, urasla u ambicije srbijanskih političkih i akademskih krugova. Oni i danas sanjaju san o velikoj državi i crtaju kulturne granice u kabinetima, s ciljem da bi u nekoj budućnosti bile državotvorno realizirane, nakon neuspjeloga pokušaja 90-ih.

Nasuprot činjeničnom stanju, srbijanski kulturnjaci, osim srpskoga, na ovom prostoru ne priznaju ni jedan drugi jezik ili kulturu: „Takozvani hrvatski književni jezik jeste zagrebačka varijanta srpskog književnog jezika […], a takozvani ‘bosanski književni jezik’ jeste sarajevska varijanta srpskog književnog jezika” – tako poručuju potpisnici deklaracije Slovo o srpskom jeziku. Slijedom toga, sve što je napisano štokavskim narječjem „pripada srpskoj književnosti”, čiji su nerazdvojni dio „slavonska, primorska, dubrovačka odnosno dalmatinska štokavska književnost”. U tom ‘posvojenom’ književnom kolu su i franjevci Bosne Srebrene: „književnost franjevaca u Bosni i Slavoniji, koji su pisali srpskim jezikom, prirodni [je] deo književnosti srpskoga jezika”.Također i druge umjetnosti, „kao i sve oblasti nauke i kulture” moraju se smatrati „sastavnim delom srpske umetnosti nauke i kulture”. „Umetnost i kultura koju su stvarali Srbi katoličke veroispovesti posle programirane kroatizacije kao i umetnost i kultura koje su stvarali Srbi muslimanske veroispovesti, sastavni su deo i srpske kulture.” Istini za volju, ove se tvrdnje ne zasnivaju ni na kakvim znanstvenim argumentima, niti to mogu, ali se uvelike koriste u propagandne političke svrhe.

Srpski kulturni prostor bez granica

Nakon stanovitoga ‘zatišja’ o temi razgraničenja srpske kulture, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske zajednički donose dokument pod nazivom Povelja o srpskom kulturnom prostoru (ožujak, 2019). Pod tim podrazumijevaju „prostor na kojem je srpski narod u dugom istorijskom trajanju živeo ili još uvek živi, ostavljajući tragove materijalnog i nematerijalnog nasleđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina”. U tom kontekstu dubrovačka književnost predstavlja onaj dio nematerijalnoga „nasljeđa” srpske kulture koji se nalazi izvan granica srpskih „državnih tvorevina”!

Na tom je tragu i Deklaracija o kanonu srpske književnosti (lipanj, 2021). Kanon obuhvaća „narodnu, staru (uključujući i dubrovačku književnost) i novu književnost…”. Dubrovačka književnost je, dakle, stavljena i u srpski književni kanon. Paradoksalno je da su oni, koji posvajaju književnost Dubrovnika, grad brutalno razarali topovima 1991. godine! Navedeni dokument usvojen je na Drugoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji. Njega su potpisima podržale 21 znanstvena, obrazovna i kulturna institucija iz Srbije, Crne Gore i RS-a, među kojima je i SANU.

Takvo opredjeljenje potvrđeno je i u Zakonu o kulturnom nasleđu Republike Srbije (prosinac, 2021). Prema njemu, nasljeđe Republike Srbije obuhvaća „staru i retku bibliotečku građu”, u koju idu „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom”. Začudno, u odnosu na cijeli kontekst, zakonodavac „dopušta” da dubrovačka književnost pripada i hrvatskoj kulturi, a ne samo srpskoj, što je ‘inovativno’. No to u stvarnosti ništa ne znači!

Srbijanska akademska i politička kasta i danas je na putu uvjeravanja sebe i drugih da je ono, što je tuđe zapravo njihovo, i to čine s jednakim žarom kako su to činili i začetnici velikosrpske ideologije sredinom 19. stoljeća

Deklaracija o granicama srpskog jezika (lipanj, 2022) donesena je na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji.U njoj je navedeno da je „Vukov književni jezik” „za Vukova života bio imenom samo srpski”, a poslije toga „pod imenom srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika”, a po njegovu ukidanju javlja se „još pod četiri imena: kao hrvatski, kao bošnjački/bosanski, kao crnogorski, i kao bunjevački jezik”. To su „strogo lingvistički gledano samo različite varijante jednoga istog lingvističkog Vukova i vukovskog srpskog jezika, sa statusom političkih jezika. Kao jedini s primarnim statusom lingvističkog jezika […] on ima pet varijanata […] srpsku, hrvatsku, bošnjačku/bosansku, crnogorsku i bunjevačku – tako da se njegove lingvističke granice podudaraju s granicama njegovih varijanata”. Sada imamo i bunjevački jezik koji u Srbiji svesrdno podržavaju političke strukture jer se dio bunjevačke populacije ne izjašnjava Hrvatima. Drukčije rečeno, sve je to srpski jezik, pa je slijedom toga, književnost pisana tim jezikom srpska! U Deklaraciji autori govore o Vukovu srpskom jeziku i varijantama toga jezika, kakav je i hrvatski! Više od 300 godina prije Vuka Marko Marulić piše svoj ep Judita koja je „u versi harvatski složena” (1501), slično i Dubrovčanin Mavro Vetranović. Gotovo sto godina prije Vuka fra Lovro Šitović Ljubušak piše Pisnu od pakla koju složi u „hrvatski jezik i pivanje” (1727), a fra Luka Terzić svoj jezik kojim piše i govori naziva „harvaski jezik” (1747). Toliko o „Vukovu i vukovskom srpskom jeziku” i njegovim varijantama!

Deklaracija o granicama srpske književnosti,najnoviji dokument, donesen na Četvrtoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji u Tršiću (lipanj, 2023), sasvim korespondira s definiranim granicama srpskoga jezika – tj. područjem štokavskoga narječja. Tekstovi na bilo kojem od gore spomenutih jezika, pisani ćirilicom ili latinicom, „pripadaju srpskoj književnosti ukoliko zadovoljavaju i uslove literarnosti i nacionalnosti”, pritom dakako „uključujući i dubrovačku književnost”. Ista priča, dakle, se nastavlja. Tekst Deklaracije potpisale su sve katedre za srpski jezik i književnost Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, svi pedagoški fakulteti, Matica srpska i dr.

****

Da bismo sve gore izneseno, u kojem je obilje nesuvislosti, protuslovlja i falsificiranja, barem donekle mogli shvatiti, moramo imati u vidu činjenicu da je Srbija više stoljeća bila pod osmanskom (turskom) vlašću, i nju su zaobišle važne europske kulturne epohe: humanizam, renesansa, barok i prosvjetiteljstvo. Nastala je kulturna praznina, koju srpski akademski i politički krugovi ne mogu prihvatiti kao činjenicu te je nastoje po svaku cijenu popuniti, makar i lažiranjem povijesti. A to je za posljedicu imalo, kako vidimo, prisvajanje hrvatske kulture od Dubrovnika i Dalmacije do Slavonije i Bosne. Imajući u vidu taj mentalitet, ne iznenađuje nas da u Antologijskoj ediciji Deset vekova srpske književnosti, u izdanju Matice srpske, nailazimo na knjige Marina Držića i Ivana Gundulića, te pjesničku zbirku Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske.

Srbijanska akademska i politička kasta i danas je, dakle, na putu uvjeravanja sebe i drugih da je ono, što je tuđe zapravo njihovo, i to čine s jednakim žarom kako su to činili i začetnici velikosrpske ideologije sredinom 19. stoljeća. Danas govoriti da su Hrvati ustvari Srbi, da je hrvatski jezik ustvari srpski jezik, da je hrvatska književnost na štokavskom ustvari srpska književnost, jest notorna intelektualna vulgarizacija i politička raspamećenost! Iz takvoga velikosrpskog promišljanja definirana je fiktivna zapadna granica Velike Srbije: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag. Ta je ideologija, uostalom, dovela do agresije 90-ih, prouzročivši ogromna ljudska stradanja i velika materijalna razaranja! Isti se sadržaj danas nudi pod eufemističkim nazivom Srpski svet!