Početna stranica » Čovjek je biće dijaloga

Čovjek je biće dijaloga

128 pregleda

U srednjem vijeku – a tako je i danas – bilo je najvažnije uspostaviti dijalog među trima abrahamskim religijama, tj. među židovstvom, kršćanstvom i islamom. Boraveći u Sarajevu papa Franjo je rekao da nas kulturne, religijske i druge razlike obogaćuju, da se život umnaža u razlikama, ali ako te razlike pretvorimo u uzajamne isključivosti, onda to vodi u krvave ratove.

Zašto je danas toliko važno govoriti o dijalogu? Zato što je dijalog izvorna pozicija ljudskoga bića, ali danas, umjesto dijaloga, imamo monolog u cijelom svijetu. Monolog je, dakle, postao vladajući oblik mišljenja u našim religijama i u našoj civilizaciji.

Također, monolog je izraz nasilja nad drugima i nad nama samima. Prema tome, danas živimo u monadsko-monološkoj paradigmi, koja je nasilna i koja vodi u sukobe.

Norbert Elias, istaknuti sociolog, tvrdi da naša civilizacija postiže vrhunac u zatvorenom čovjeku (homo clausus); Charles Taylor, kanadski svjetski priznati filozof, tvrdi da je novovjekovno JA buffered self, utvrđeno JA, JA kao tvrđava, kako je to pisao Meša Selimović u svome romanu Tvrđava. To je JA ograđeno žicom, čuvano je tenkovima i ne dopušta pristup nikome. JA koje ne vjeruje nikome i kojemu nitko ne vjeruje pretvara svoj vlastiti život u pakao. U novome vijeku prosvjetitelji su sebe proglasili nositeljima prosvijetljenoga uma, jasnije rečeno, svjetlom, a sve ostale mrakom. Prije njih to smo učinili mi kršćani. Treba reći da svako crno-bijelo mišljenje nije nikakvo mišljenje, nego je izraz mržnje. Oni koji su sebe proglasili svjetlom, a sve druge mrakom, počinili su najveće zločine u povijesti čovječanstva.

Veliki njemački filozof Immanuel Kant bio je prosvjetitelj, ali je uvidio da u nama ljudima postoji trajna sklonost zlu, jer zlo kao mogućnost pripada biti slobode. Vrhunac zla je uživanje u njemu. Kant definira zlo kao „neizazvanu strahotu” (ungereizte Grausamkeit). Zlo pripada čovjeku i od njega nije pošteđen nitko: ni pojedinac, ni kultura, ni epoha. Svaki je čovjek sklon zlu jer je svaki u određenoj situaciji spreman žrtvovati moralni zakon svome interesu.

U nama svima postoji sklonost ili potreba da prisiljavamo druge. Tu svoju sklonost prisiljavanju drugih na nešto, koja je u biti zla, sami sebi prikrivamo tako što joj dajemo najbolji mogući moralni lik. Tu zlu sklonost u nama proglašavamo odgovornošću za opće dobro i one koji ne žele prisiljavati druge nazivamo slabićima i neodgovornim ljudima. Ne smijemo, naime, nikoga prisiljavati ni na dobro ni na zlo. Moralno djelovanje naprosto je nespojivo s prisilom. Osim toga, mi smo se svojim pojmovima, slikama, predodžbama, mišljenjima ogradili od drugih ljudi, a time i od samoga života. Umjesto da svoje pojmove korigiramo u skladu sa stvarnošću i sa životom, mi cijelu stvarnost usklađujemo s našim pojmovima i tako provodimo nasilje nad stvarnošću i nad samima sobom.

Iz navedenoga zaključujem: monolog koji se ne korigira dijalogom proizvodi nasilje i pretvara život u pakao. Glasoviti njemački pjesnik Friedrich Hölderlin pjeva: „Otkako smo razgovor, možemo čuti jedni druge.” Čovjekov je, dakle, bitak izvorno dijaloški, a svođenje dijaloga na monolog izvor je nasilja u svijetu.

Povijesni susret(i)

Franjevačko shvaćanje dijaloga među religijama temelji se na susretu sv. Franje Asiškoga i sultana Malika al-Kamila 1219. u Damijati (lat. Damiata, franc. Damiette) u Egiptu. Za bosanske franjevce susret fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. el Fatiha (Osvajača) na Milodražu u Bosni 1463. treba promatrati u svjetlu Franjina susreta sa sultanom u Egiptu. Susret kustoda (Bosanske kustodije, koja tada nije bila na rangu provincije u Franjevačkom redu) fra Anđela i sultana Mehmeda s vremenom je poprimio legendarno značenje i otkrio mentalitete obiju strana. Naime, na jednoj je strani stajao sultan, tada vjerojatno najmoćniji vladar na svijetu, a na drugoj bosanski franjevac koji se tada nalazio na čelu Bosanske kustodije i koji se odrekao svake moći. To je bio susret – kako će to kasnije u svojoj Bosanskoj trilogiji protumačiti veliki pjesnik iz Jajca Nikola Šop – nositelja najveće moći i nositelja najveće nemoći, susret moći koja se stalno uvećava vojnim pobjedama i poniženjima drugih i nemoći koja se odriče svake moći i kreće putem samoponiženja (kénosis), susret onoga koji se uzvisuje i kojega drugi moraju uzvisivati te onoga koji se iz svoje slobode ponižava i želi služiti drugima, susret, dakle, moći kao samouzvisivanja i nemoći kao samoponižavanja. Rezultat toga susreta upravo je carska ahdnama, isprava kojom se… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]