SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 01. 05. 2020. 09:58

Odmah se o Ivanu Pavlu II. počelo govoriti kao o Velikom – čime je ušao u društvo Leona I. koji je odvratio Atilu i Hune da ne unište Rim, Grgura I. po kojem su nazvani korali i Nikole I. koji je konsolidirao Crkvu u srednjemu vijeku. Naslijedio ga je Ratzinger kao Benedikt XVI., i također o njemu govorio kao o „velikom papi” i o svojem „velikom prethodniku”

Piše:
Boris Beck

Karol Wojtyła u svojoj je drami Pred zlatarnicom opisao čovjeka koji dolazi založiti svoj vjenčani prsten. Međutim, kada ga je zlatar stavio na vagu, ona se nije pomakla – prsten nije imao težinu. Vjenčani prsten vrijedi samo na prstu, zaloga vjernosti ne možemo se odreći.

Skromni Wojtyła tvrdio je da interes za njegova književna djela nije potaknut njihovom vrijednošću, nego njegovom osobom. A ona je bila svima poznata jer je kao papa obišao više od stotinu zemalja i posjetio tisuću gradova, proputovavši milijun kilometara. Svijetu medijskih spektakla dao je nešto dotad neviđeno, rimskoga biskupa kako leti s kontinenta na kontinent, ljubeći tlo kamo god dođe, služeći mise pred nezamislivim mnoštvima, kao kad se 1995. u Manili na Danu mladih okupilo više od pet milijuna vjernika.

Od Krakovwa do Rima

Rodio se 18. svibnja 1920. u poljskom gradu Wadowice. Majka Emilia mu je umrla dok je bio dijete, a potom i brat Edmund, liječnik. Mladi Karol svaki dan ide na misu, rado igra nogomet, uglavnom kao golman, i studira poljsku književnost i jezik – što ga je, kako je sam rekao, „uvelo u potpuno nove obzore, u samo otajstvo riječi”. Razvija ljubav za kazalište i uspijeva naučiti desetak jezika, ali dolazi rat pa mora raditi u kemijskoj tvornici i kamenolomu. Papa radnik čak će tri enciklike posvetiti radnicima i društvenom nauku Crkve: Laborem exacens, Sollicitudo rei socialis i Centesimus annus. Od 1942. pohađa ilegalni teološki studij u Krakovwu, za dlaku izmiče Gestapou 1944., skriven u podrumu kuće koju su pretraživali, a zbog zasluga u spašavanju Židova posmrtno mu je dodijeljeno odličje Pravednika među narodima.

Prvi je put doktorirao u Rimu 1948. – kada ga je ispovjedio i Padre Pio, predvidjevši mu „najviši položaj u Crkvi” – a drugi put 1957. u Krakovwu, nakon što su mu komunističke vlasti godinama otezale postupak. Na tragu svoje doktorske teze o odnosu filozofije i teologije, kao papa će u enciklici Fides et ratio podsjetiti da se vjera i razum ne poništavaju nego podupiru. Kada se 1948. vratio u Poljsku, poljubio je tlo domovine, što je potom činio na svakom svojem apostolskom putovanju. Predavao je na dva sveučilišta, pisao za katoličke novine, objavio 1960. knjigu Ljubav i odgovornost te okupljao mlade s kojima je planinario, kampirao i molio. Dok je u srpnju 1958. s mladima veslao u kajacima...


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]