SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 04. 01. 2021. 09:33

I tišina je riječ. I razgovor. Dobrotu tišine čovjek najlakše iskusi u blizini onih s kojima dijeli svoju dušu i u samoći. Vrijeme samoće je itekakav blagoslov. Naravno, ako čovjek nađe hrabrosti za nju. Jer samoća nam na osobit način otkriva tko smo i kakvi smo

Piše:
Anamarija Ćuro

Stjepan Lice rođen je 1954. godine u Zagrebu, a oženjen je suprugom Ružicom s kojom ima troje djece. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a najveći dio radnoga vijeka proveo je u visokom školstvu. Život ga je formalno vodio pravnim vodama, a dušom umjetničkim, književnim iako nikada nije osjećao odijeljenost jednoga od drugoga.

Autor je gotovo četrdeset knjiga lirike, meditativne proze, eseja i priča, od kojih su mnoge doživjele ponovljena izdanja. Tekstovi su mu uvršteni u niz antologija, zbornika i drugih izdanja. U izdanju Svjetla riječi objavljene su dvije knjige: Ozbiljnost nade (Sarajevo, 2010.) i Prostranije ogledalo (Sarajevo, 2011.). Eseje, meditacije, priče i pjesme objavljuje u Kani, Bratu Franji, Crkvi u svijetu, Glasu Koncila i drugdje.

Surađuje i na Hrvatskom katoličkom radiju te Radiju Mariji. Dugogodišnji je član Franjevačkoga svjetovnoga reda.

Poštovani, uz to što ste tajnik na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, poznati ste pisac eseja, meditacija, priča i pjesama kojima mnoge nadahnjujete. Recite nam odakle crpite inspiraciju za svoja djela?

U radnom ću odnosu biti još koji tjedan, potom odlazim u mirovinu. Sve ima svoje vrijeme, tako i mirovina. Kao što sam se do sada radovao svakom danu, tako ću i od sada. Imao sam sreće upoznati radost evanđelja, radost vjere, doživjeti ljepotu života. To iskustvo traje. I moja zahvalnost za to iskustvo. Iz toga izvire nadahnuće za ono što pišem.

Ne doživljavam se književnikom. U svakom slučaju, moja namjera nije stvarati književnost. Moja je želja, moje nastojanje pisanjem svjedočiti o dragocjenosti dobrote, o ljudskoj i Božjoj dobroti koja me pohađa, koju dotičem. Koliko u svojoj nesavršenosti uzmognem odražavati bar ponešto od te blizine koja mi sve tumači. Moje pisanje ima smisla u mjeri u kojoj je u službi evanđelja. Izvan toga nemam ni želje ni potrebe išta pisati.

Je li Vama osobno i kako pisanje pomoglo u životu s konkretnim životnim zahtjevima i situacijama?

Riječ je Božje čudo. Božja Riječ je tijelom postala i tako se primaknula našem životu. Sjedinila se s njim. Po tome je riječ – to čudo – i nama povjereno. Zahvalan sam za dar svake dobre riječi kojim sam blagoslovljen. Zato pomno biram što ću čitati, što slušati, što govoriti. I sam se uključujem u to čudo. Činim to smjerno. Moje je pisanje ponajprije razgovor s mojom dušom, razgovor s mojim voljenima, razgovor s Bogom. To bilježim. I događa mi se da bilježeći to, otkrivam sebe, otkrivam tko mi i kakav valja biti. U riječi sam izlio mnoge svoje radosti i boli. Svoju zahvalnost. Te su riječi, na neki način, tragovi kojima se vraćam, uvijek iznova vraćam srcu svoga života. Bogu.

Poznato je da nam je svima samoća nužna jer u njoj upoznajemo sebe, rastemo i sazrijevamo. Ne čini li Vam se da se ljudi plaše samoće? Kako Vi percipirate samoću?

I tišina je riječ. I razgovor. Dobrotu tišine čovjek najlakše iskusi u blizini onih s kojima dijeli svoju dušu i u samoći. Vrijeme samoće je itekakav blagoslov. Naravno, ako čovjek nađe hrabrosti za nju. Jer samoća nam na osobit način otkriva... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]