Početna stranica » Mladi, pobijedili ste Zloga

Mladi, pobijedili ste Zloga

212 pregleda

Na jednom od najzagonetnijih novozavjetnih mjesta čitamo sljedeće riječi: „Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni po njegovu imenu. Pišem vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga. Napisah vama, djeco, jer upoznaste Oca. Napisah vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga” (1 Iv 2,12-14). Sveti Ivan apostol navedenim je riječima ocrtao glavna svojstva triju razdoblja vjerničkoga i ljudskoga života: djetinjstvo, mladost i zrelost. Djetinjstvo je doba upoznavanja Boga Oca kao izvora našega ljudskog i duhovnoga života, vrijeme otkrivanja odnosa naše potpune ovisnosti o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju te stjecanja svijesti o vlastitoj grešnosti i malenosti. Zrelost je doba našega osobnog očinstva, našega suobličenja Bogu Ocu po vlastitoj duhovnoj, a možda i tjelesnoj plodnosti. Između ta dva doba smješta se treće, doba mladosti. Ono se ukorjenjuje u djetinjstvu, tj. u ispovijedanju vlastite grešnosti i primanju Božje pomoći, a usmjereno je k donošenju plodova zrelosti kroz dar samih sebe. Kao najvažnije momente toga razdoblja sazrijevanja Ivan navodi rast u istini i u dobru, čime postajemo sposobnima pobijediti zlo laži i grijeha. Mladići i djevojke koji ne bi rasli u istini i dobru ne bi uspjeli doseći ljudsku i vjerničku zrelost te bi ih prije ili kasnije Zli svladao i pobijedio. Zato je za mlade ljude od ključne važnosti da razumiju što su ta istina i to dobro koji određuju našu sudbinu ne samo na ovom svijetu već i na onom budućem.

Dobro je istina

Prema tradicionalnom nauku Crkve, istina je ono što jest, zbilja stvari koju dosežemo vlastitim razumom ili Božjom objavom. Bog nas je stvorio s razumom kao duhovnom sposobnošću koja nam omogućava da dosegnemo zbilju stvari koja nadilazi ono što nam se samo pričinja. To znači da je istina neovisna o našem umu, odnosno da je objektivna i da je naš razum može dosegnuti. Ta zbilja, ta istina ne određuje samo stvari u njihovoj objektivnosti već ujedno tvori normu našega djelovanja, određuje ono što je dobro. Jer istina je nešto dobro, a dobro je nešto istinito. Moć kojom tražimo istinu naziva se razum, a moć kojom smo usmjereni k dobru, kojom težimo k dobru kao svojoj svrsi, kao k onome što nas privlači i pobuđuje našu ljubav naziva se volja. I po tome se te dvije duhovne moći razuma i volje razlikuju.

Mladi čovjek koji stječe naviku da se služi vlastitim razumom kako bi dosegao istinu stvari postaje sposoban shvatiti zašto su stvari takve kakve jesu i da one trebaju biti to što jesu. On uči poštivati narav stvari i služiti se njima u skladu s tom naravi. On propitkuje stvari prije no što počne nad njima djelovati i na taj način istina postaje norma njegova djelovanja, njegova ponašanja. A on sȃm postaje sposoban zahvaćati i istinu i dobro, i u toj usmjerenosti prema istini i prema dobru ili ljubavi počinje motriti, kontemplirati Božji poredak i da je taj poredak dobar.

Navedene tvrdnje nam se mogu činiti sasvim jednostavnima i samorazumljivima, ali upravo protiv njih se danas vodi najžešći duhovni boj s ciljem da nas se zavede i odvrati od objavljene Božje istine i Božjih zapovijedi. Kako bismo bolje razumjeli ta ključna mjesta duhovnoga boja, osvrnimo se na njima protivne stavove. Danas se možemo susresti s ljudima koji odlučno suprotstavljaju znanost i moral, zajedno s ekonomijom i politikom. Oni drže da shvatiti istinu stvari više ne znači shvatiti po čemu istina može tvoriti normu ponašanja ili djelovanja. Istina prema njima više nije dobro, a dobro istina. I sam razum pritom biva modificiran: više se ne pita o naravi stvari, već samo o tome kako nešto funkcionira, i više ne motri zbilju u njezinoj kakvoći, već tek preračunava količinu. Tako shvaćena znanost više ne poštuje narav stvari, već proučava stvari isključivo kako bi ih mogla modificirati i koristiti. Čovjek se prestaje zanimati za zbilju kako bi motrio istinu, već to čini isključivo radi vlastite koristi. Na taj način i sȃm ljudski razum postaje puki instrument u vidu iracionalnih sila moći, bogatstva i osjetilnih užitaka. S druge strane, ljudsko ponašanje, moral i religiju se pokušava svesti na razinu subjektivne percepcije, osjećaja ili htijenja. Svaki pojedinac se danas može proglasiti suverenim počelom određenja dobra i zla te zahtijevati da njegova subjektivna norma postane njegovo pravo, a onda i društvena norma i zakon.

Sada lakše vidimo koliko su takva tumačenja istine i dobra utemeljena na idejama koje se izravno protive tvrdnjama svetoga Ivana iz njegove Prve poslanice. Ivanovskoj tvrdnji o ljudskoj grešnosti, krhkosti i malenosti pred Božjom svemoći i svetosti suprotstavlja se ideja da je čovjek sam po sebi sposoban spasiti sebe i cijeli svijet, da je čovjek ili čovječanstvo sȃm svoj bog. Ivanovskoj tvrdnji o ljudskoj zrelosti u plodnosti kroz darivanje samih sebe suprotstavlja se ideja sebične i narcisoidne sterilnosti. I ivanovskoj tvrdnji o rastu u istini i dobru kako bi se pobijedilo Zloga suprotstavlja se ideja apsoluta ljudske slobode u određenju istine i dobra. Slobodu se umjesto kao mogućnost činjenja dobra predstavlja kao mogućnost opravdanja zla. I čovjek pritom više ne uspijeva vidjeti da postaje ovisnikom o svim mogućim porocima, a kroz svoje ovisnosti i manjak samokontrole postaje robom financijskih sustava, a na koncu i samoga Zloga.

Isus Krist, Sin Božji, sa svojim je učenicima otvoreno razgovarao o tome da postoje ljudi koji ga žele ukloniti s ovoga svijeta. On je jasno identificirao svoje neprijatelje i svojim je učenicima ukazao na metode laži i izokretanje Božjih zapovijedi kojima se služe. Potrebno je da i mi danas identificiramo svoje neprijatelje kako bismo se znali i mogli obraniti od njihovih zlih planova i živjeti po Božju u svojim obiteljima i u društvu. Wilhelm Reich, autor knjige Seksualna revolucija, još je sredinom 20. stoljeća razradio veoma učinkovitu taktiku kvarenja morala bogoslova i vjernika koja ih je spontano dovodila do zaborava Boga i Crkve. Nakon što je uočio da su ateisti uglavnom usredotočeni na filozofsko i znanstveno argumentiranje protiv kršćana, i da na toj razini razuma ne uspijevaju osporiti istine vjere, došao je do ideje da bojišnicu s razine istine i razuma valja prebaciti na razinu morala, emocija i užitaka. I ta se taktika promoviranja nemorala, nažalost, pokazala veoma učinkovitom.

Savjeti svetaca i naučitelja

Osvrnimo se stoga na nekoliko konkretnih savjeta mladima za rast u istini i dobru, i to savjeta koje im nude najizvrsniji članovi Crkve: sveci i naučitelji. Sveti Augustin je prvi uočio da postoji paralela između evanđeoskih blaženstava i sedam darova Duha Svetoga. U svom djelu O Gospodnjem govoru na gori izložio je Isusovu pouku o savršenom ljudskom životu, o životu koji doseže najuzvišeniju mudrost. Na njegove se misli oslonio i Toma Akvinski u svom djelu Izlaganje Evanđelja sv. Mateja. Prema toj dvojici autora, evanđeosko blaženstvo siromaha duhom odnosi se na ponizne i bogobojazne ljude koji se klone zla i čiji se duh ne uznosi. To prvo blaženstvo je povezano s darom straha Gospodnjega koji je početak mudrosti jer čini da budemo podložni božanskom autoritetu i izbjegavamo sve što vodi k vječnoj kazni. Strah, osobito onaj sinovski, čini da poštujemo Boga, a onda i preziremo bogatstva. Oholice, naprotiv, traže i ljube zemaljska dobra, i njihova je oholost početak svakoga grijeha. Ožalošćeni su oni koji dopuštaju nepravde i ne opiru se zlu već ga pobjeđuju dobrom. Njih karakterizira dar znanja jer su zahvaljujući Svetom pismu naučili koja su zla počinili te se usmjeravaju k onom najboljem, a ujedno znaju i oplakuju tuđe bijede. Duh Sveti je utješitelj krotkih koji, gubeći zemaljska dobra, kušaju ona vječna. Svojstven im je dar pobožnosti jer kada čovjek pobožno traži, on časti Sveto pismo i ne kritizira ono što još ne shvaća te se stoga i ne opire.

Blaženstvo krotkih je povezano s darom pobožnosti i zbog toga što oni koji se srde pokazuju svoje nezadovoljstvo Božjim planom. Hrana gladnih i žednih pravednosti je vršenje volje Očeve (Iv 4,34), a svoje piće nalaze na izvoru vode koja struji u život vječni (Iv 4,14). Zato im je neophodan dar jakosti kako bi se udaljili od zarobljujućih užitaka i postigli radost u istinskom dobru, tj. kako bi ostvarili pravednost. Milosrdni su oni koji pomažu zlosretnima, oni koji čine dobro te će i sami biti oslobođeni od zla. Njima je najpotrebniji duh savjeta jer da bismo u opasnostima ovoga svijeta mogli slijediti milosrđe, potreban nam je poseban tip mudrosti. Jedini način na izbjegnemo tolika zla jest da opraštamo kao što nam je oprošteno i da pomažemo drugima koliko god možemo, kao što bismo htjeli da se nama pomogne. Čisto srce je jednostavno, svjesno dobrih djela i može vidjeti ono što je nevidljivo prostom oku. Boga ne vidimo tjelesnim očima nego srcem, a to znači smirenom i čistom umnošću. Blaženstvo čistih srcem odnosi se stoga na dar umnosti jer srce u Svetom pismu znači razum, sjedište misli. Mirotvorci se nazivaju sinovima Božjim jer se u njima ništa ne opire Bogu i zato što sliče svome Ocu. Kada je u čovjeku sve podložno razumu, a razum poslušan Bogu, u njemu vladaju mir i red. Takav je život savršena mudraca. Mudrost je motrenje istine, što daje mir cijelom čovjeku i čini ga sličnim Bogu, čini ga djetetom Božjim. Spomenuta blaženstva čistih srcem i mirotvoraca tiču se djelovanja zahvaljujući kojima se usmjeravamo k onom najboljem: gledanju Boga i ljubavi. Budući da nikakvo zlo ne može nauditi tako solidno izgrađenom čovjeku, Isus na koncu kaže: blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko.

Čovjek po daru Duha Svetoga – koji nas vodi u kraljevstvo nebesko, daje nam baštinu, tješi nas, hrani, milosrdan je prema nama, čisti nas i daje nam mir – postaje sposoban radi istine i pravde podnositi izvanjska progonstva. Pritom nije dovoljno tek trpjeti nevolje i biti strpljiv, već ih trebamo podnositi poradi Krista, i to radosno. Na taj način osmo blaženstvo predstavlja savršenstvo prethodnih sedam blaženstava. Sva blaženstva imaju jednu jedinu nagradu, iako se ona različito naziva prema razlikama u blaženstvima: kraljevstvo nebesko, utjeha, baština, sitost, milosrđe, gledanje Boga, sličnost s Bogom. Svi ti izričaji kazuju da je Bog sȃm nagrada onima koji ga služe.

Djelovanje Duha Božjega

Djelovanje Duha Božjega će nam postati još jasnije kada ga usporedimo s duhom ovoga svijeta. Umjesto blaženstva siromašnih zahvaljujući daru straha Božjega, današnji svijet nas uči da sreću tražimo u bogatstvu, u gomilanju imetka. Umjesto da poštujemo najuzvišeniju Božju svetost i ne bojimo se ničega doli toga da ga uvrijedimo svojim grijesima, uči nas se da se bojimo siromaštva, neuspjeha, bolesti, starosti, tuđih mišljenja. Uči nas se da zaboravimo staru razliku između onoga što nam je potrebno i onoga što nam je suvišno na način da se i ono suvišno propagira kao potrebno, kao nužno. Blaženstvo ožalošćenih kroz dar znanja zamijenio je revolucionarni duh ili pobuna protiv svih oblika nepravdi i potlačenosti, pa makar one bile tek izmišljena ili preuveličana propaganda. Uči nas se da se ne nadamo i ne pouzdajemo u Božju pomoć i da na sebe ne gledamo kao na Božje suradnike, već kao na jedine i isključive aktere u uspostavljanju ljudske pravde i mira. Umjesto božanskoga znanja kojim stvorenja vrednujemo u odnosu na vječno spasenje, to jest prema njihovu odnosu s Bogom, postajemo nesposobni razlučivati svrhovito od nesvrhovitoga, ispraznoga. Uči nas se gledanju nemoralnih emisija i čitanju nemoralnih sadržaja. Zasljepljuje nas se za činjenicu da Božja providnost bdije nad ovim svijetom i nad svakim od nas, pa čak i u nedaćama i protivštinama koje samo Bog može okrenuti na naše istinsko dobro.

Blaženstvo krotkih i dar pobožnosti je duh ovoga svijeta izokrenuo u govor da se svaki autoritet protivi našem ljudskom razvoju te da ga se stoga moramo otarasiti. Uči nas se da su naš nebeski Otac i naš zemaljski otac krivci za sve naše probleme i da umjesto poštovanja i ljubavi koje dugujemo Bogu, roditeljima, svećenicima, domovini i starijima trebamo upravo prezirati iste kao one koji nas otuđuju od našega prirodnog ‘ja’. Uči nas se da su naslijeđeni vjernički obredi i životni običaji tek izvanjski, nazadni ili čak praznovjerni čini koje kao prosvijetljeni ljudi možemo mijenjati po vlastitom htijenju. Uči nas se da je vjera stvar osjećaja koju onda svaki subjekt ima pravo birati, prosuđivati i modificirati prema svom nahođenju i koristi. Umjesto blaženstva gladnih i žednih pravednosti zahvaljujući daru jakosti uči nas se da tražimo samo zabavu, užitke i lagodni život. Ustrajnost i strpljivost u životnim poteškoćama zamijenilo je okrivljivanje drugih za naš manjak kreposti. Ne uči nas se da budemo spremni suočiti se s tegobnim zadacima i opasnostima, da ne mrmljamo, da budemo spremni na mučeništvo poradi Boga, već da olako odustajemo od svojih ideala istine, dobra i ljepote kako bismo se podčinili ljudskim silama koje nas nadilaze i plaše. Blaženstvo milosrđa i dar savjeta zamjenjuje prezir prema unesrećenima i slabima, ponajprije nerođenoj djeci, siromasima i našim starima.

Duh ovoga svijeta nas uči da slijepo vjerujemo u medije i u opće mišljenje kako bi nam se reklo što je istina, a što je laž, što je dobro, a što je zlo. Od nas se pokušava učiniti ljude koji su na zbilju nesposobni gledati Božjim očima i služiti se vlastitom zdravom pameću. Gubimo dar razlučivanja koje informacije dolaze od izvora koji nas odvode od Boga, a koji ih vode k Bogu. Blaženstvu čistih srcem zahvaljujući daru umnosti duh ovoga svijeta suprotstavlja ludost podčinjavanja vlastitim emocijama i najnižim strastima. Umjesto za svetošću težimo za slavom ovoga svijeta, za popularnošću. Umjesto za čednošću težimo za zavodljivošću. Umjesto vjernosti vrednujemo romantičnu ljubav. Umjesto požrtvovnosti traže se užici. Umjesto napornoga i ozbiljnoga rada priželjkujemo laku zaradu. Umjesto zdrave pameti i zdravoga srca uči nas se da su istina i moral relativni. Duh ovoga svijeta nas pokušava spriječiti i da živimo blaženstvo mirotvoraca kroz neposlušnost Bogu. Navikava nas se da više ne vrednujemo čovjeka, već čovječanstvo, uspjehe i dosege čovječanstva. Zbog toga nas se uči da se pouzdajemo u ljudske izvore moći, novca i znanja. Umjesto neodvojivosti znanja i ljubavi prihvaćamo nauke koji znanost pripisuju hladnoj racionalnosti, a ljubav svode na sebične emocije. Umjesto božanske objave kao apsolutne istine radije prihvaćamo materijalističke svjetonazore prema kojima je materija krajnja zbilja, a čovjek mjera istine i pravde. Umjesto poslovne suradnje gradi se društvo uništenja konkurenata, to jest stalno stanje rata. A blaženstvu progonjenih zbog pravednosti se suprotstavlja danas općeprihvaćeni konformizam sa svijetom. Jer duh ovoga svijeta našu kršćansku nadu u kraljevstvo nebesko zatomljuje mitom o raju zemaljskom.

Čovjeku je, kako bi živio, potrebna pomoć koja nadilazi ljudsku moć. Ta pomoć mu je potrebna na razini svih naravnih zbilja, kako naše osobe tako i naše obitelji i društva. Jer i društvo je naravna zbilja, iako ga se danas tumači i pokušava izgraditi kao puki ljudski konstrukt koji ovisi isključivo o ljudskim čimbenicima. No povijest nas uči da su društva izgrađena na ateističkim ideologijama najneljudskija društva. Za razliku od toga, objava i sveci nas uče da smo slabi kao ljudska bića, ali Božja milost nadomješta našu slabost. I upravo u tome leži tajna jakosti kojom mladi ljudi pobjeđuju zlo, kojom se odupiru ljubavi prema bogatstvu i svom svojom snagom ljube svoga Boga. Zato im je još davnih dana sv. Ivan apostol mogao reći, a i mi danas zajedno s njime ponoviti: Napisah vama, mladići, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga (1 Iv 2,14).