SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 26. 02. 2021. 10:11

Ni slutio nisam koliko dokumentarno bogatstvo prije svega iz osmanske povijesti kriju vaši samostani i što su sve sačuvali fratri. Gotovo je nevjerojatno, kad danas promišljamo o tim vremenima, kako su ti ljudi, u uvjetima svakodnevnoga siromaštva, klimatskih promjena (iskusio sam vašu zimu i moram priznati da mi je puno draža dalmatinska obala i sunce), straha za preživljavanje, štoviše i svom mnoštvu različitih ljudi – od vojnika do razbojnika, od domaćih do stranaca – dakle, kako su ti siromašni vjerski službenici uspjeli sačuvati toliko bogatstvo

Piše:
Ana Papić

Michael Ursinus, sveučilišni profesor, osmanolog, emeritus povijesti i orijentalnih jezika, rođen je u Kielu 16. rujna 1950. godine. Studirao je islamske studije, turske studije, afričke studije te socijalnu i ekonomsku povijest na Sveučilištu u Hamburgu. Doktorirao je 1981. godine na reformskim naporima u otomanskoj Rumeliji prije početka tanzimata u užem smislu. Bio je asistent na Institutu za povijest i kulturu Bliskoga istoka i turkologiju u Münchenu od 1981. do 1984. godine. Od 1984. do 1989. bio je sveučilišni profesor na otomanskim studijima u Centru za bizantske studije i novogrčki na Sveučilištu u Birminghamu; od 1989. tamošnji počasni istraživač. Od 1989. do 1992. radio je kao profesor na Sveučilištu Albert Ludwig u Freiburgu. Od 1992. do 2016. bio je profesor na Sveučilištu Heidelberg. Suurednik je časopisa Die Welt des Islams. Član je uredničkoga odbora Archivum Ottomanicum. Član je Njemačkoga nacionalnog odbora AIESEE; Društva za promicanje bizantskih studija te Britanskoga društva za bliskoistočne studije. Od 2006. do 2018. bio je predsjednik CIEPO-a (Comité international des études pré-ottomanes et ottomanes).

Poštovani profesore, hvala Vam što ste uspjeli izdvojiti vrijeme za naše čitatelje; dobro nam došli! Spremajući se za ovaj razgovor, pretražili smo brojne mrežne stranice vezane uz Vaše ime, no ono što nas je najviše impresioniralo jest Vaša bogata znanstvena biografija, pa za početak najbolje da nam se sami predstavite. Tko je Michael Ursinus?

Rođen sam u Kielu na Baltičkom moru. Pješačeći do škole mogao sam vidjeti preko mračnih voda Kielskoga fjorda do nekadašnjih zemalja Wagriena gdje se govorilo slavenskim jezicima. Doslovno sam odrastao s tim pogledom od svoje desete godine. Ali tek kasnije sam shvatio povijest koja se krije iza toga. Otac mi je bio slobodni karikaturist, a majka po izobrazbi zlatarica. Budući da je moj otac radio od kuće, bio je na raspolaganju svojoj djeci (dvojici sinova i jednoj kćeri) kad god je bilo potrebno – osim ujutro kada se nije smjelo ući u njegovu radnu sobu. Tako smo popodne nakon nastave često izlazili zajedno kako bi se on odmorio, a kako bismo mi djeca istraživali.

Prvo me je fasciniralo promatranje ptica, kasnije arheologija, a ne škola, a često smo tražili davno napuštena naselja, pretražujući gromile u potrazi za dijelovima grubo oblikovanih zemljanih posuda naroda Obodrita istočnoga Holsteina. Arheologija i – uskoro – geologija najviše su mi zaokupljale misli. Dakle, kad je došlo vrijeme da odaberem svoju buduću profesiju, odlučio sam se za geologiju na Sveučilištu u Kielu. Bilo je to 1972. godine. Ali prije toga upoznao sam svoju suprugu s kojom sam polovnim Citroenom 2 CV krenuo na putovanje Europom koje je promijenilo tijek događaja. Bilo je to putovanje kroz Francusku i veći dio Italije a na kraju autocestom kroz tadašnju državu (Jugoslavija) do Niša, provodeći noći u šatoru i pripremajući jela (uglavnom rezance s ajvarom kao delikatesom) na plinskom štednjaku za kampiranje. Srećom, ova nam je oprema dobro poslužila tijekom cijeloga puta – sve do Niša. Tamo više nije trebalo imati kartuše. Morali smo se vratiti u ‘civilizaciju’ i ne gubiti vrijeme. Zahvaljujući originalnom cestovnom atlasu ruta se može rekonstruirati s određenom sigurnošću: vodila je od Kruševca preko Užica i Višegrada do blizu Rogatice gdje je zbog makadama puknuo jedan od tri vijka na lijevom prednjem kotaču našega automobila, ostavljajući nas na cjedilu. Prije nego što smo uspjeli pronaći majstora, primijetili smo muslimanske nadgrobne spomenike, nešto što nikad prije nismo vidjeli. Primijetio sam da su natpisi na arapskom. Jesu li Arapi bili ovdje? Bili smo jako zbunjeni. Onda smo u Travniku i Jajcu vidjeli minarete i ljude odjevene u bijelo.

Odluka je donesena: nešto malo preostaloga novca potrošiti na plinske kartuše i knjigu o islamu i Arapima. Knjiga kupljena u Klagenfurtu, sjajni Der Islam I. Claudea Cahena, promijenila je tijek moga života. Oslanjajući se na Cahenove pažljive transkripcije imena i pojmova, napravio sam prve korake u učenju pisanja arapskoga jezika. Kad sam se vratio kući, zajedno sa studijem geologije počeo sam pohađati i tečaj arapskoga. Ubrzo se to pretvorilo u geologiju uz arapski, a zatim i islamske studije i turkologiju na hamburškom sveučilištu, ostavivši geologiju zauvijek (moj mlađi sin postao je geolog).

Možete li našim čitateljima ukratko prepričati otkud prof. Ursinus u BiH i to u vrijeme kad brojni Bosanci i Hercegovci, nažalost, napuštaju ove prostore iz mnogih razloga?

Ukratko, stvari su se događale ovako. Jedne večeri u Zagrebu u gostima kod moga prijatelja i kolege Nenada Moačanina razgovarali smo o projektima, ali i snovima. Kako je hrana bila nebeska, a hercegovačko vino u dovoljnoj količini (smijeh), priznao sam mu da je jedna od naših najromantičnijih želja da jednoga dana imamo svoju staru kamenu kuću u Hercegovini (ili Bosni) kako bismo doživjeli zemlju na najautentičniji način jednom ili dva puta godišnje i kao temelj za upoznavanje zemlje. Nenad je odgovorio... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
   

 
 

Michael Orsini