SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 29. 01. 2021. 10:03

Za današnje katolike, koje bih nazvao svaštarima, bl. Stepinac djeluje dosadno, monotono, uvijek isto: Bog, Krist, Crkva, askeza, pokora. A meni se čini da bi bl. Stepinac, svojom jednostavnošću, trebao biti veliki uzor i zagovornik za virtuozno življenje kršćanske vjere, protiv duhovnoga svaštarenja

Piše:
fra Janko Ćuro

Prof. dr. sc. Ivica Raguž rođen je 26. rujna 1973. u Osijeku. Od 1992. do 1994. studira filozofiju i teologiju na Teologiji u Đakovu. Teološke studije nastavlja na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje diplomira 1997. Iste godine upisuje poslijediplomski studij iz fundamentalne teologije na Teološkome fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Jedan semestar (zimski semestar ak. god. 1997./1998.) studira i u Cambridgeu (SAD) na Weston Jesuit School of Theology. Naslov magistra fundamentalne teologije postiže 15. lipnja 1999. Naslov magistarske radnje glasi Pojam uzvišenoga kod Immanuela Kanta i Hansa Ursa von Balthasara. Upisuje doktorat i brani doktorsku tezu 24. siječnja 2002. također na Teološkom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Naslov teze glasi Smisao za bogo-ljudsko. Transcendentalno-teološka rasprava o estetikama Immanuela Kanta i Hansa Ursa von Balthasara. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1998. u Đakovu. Od 2008. predstojnik je Katedre dogmatske teologije, a prodekan za znanost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku 2008. – 2010. Od 2008. godine glavni je i odgovorni urednik teološkoga časopisa Diacovensia, a od 2009. glavni i odgovorni urednik Međunarodnoga katoličkog časopisa Communio (hrvatska redakcija). Od 2010. godine voditelj je Odsjeka za sustavnu teologiju na KBF-u u Đakovu.

Jedan ste od rijetkih teologa koji su primijetili svojevrsnu prazninu kada se govori o Stepinčevoj svetosti i duhovnosti. Više ga poznajemo u kontekstu povijesnih, ideoloških i političkih previranja, a gotovo su nam nepoznate njegova osobnost i svetost života. Zašto se naglasak stavlja na politički aspekt, a ne na duhovni, kada govorimo o Stepincu kao svecu?

Moram priznati da ste me iznenadili intervjuom o bl. Alojziju Stepincu. Skoro sam zaboravio da sam i napisao knjigu o Stepincu jer me o knjizi, otkad je objavljena, osim nekoliko pobožnih duša, zapravo nitko nikada nije ništa ni pitao, a kamoli da je sa mnom razgovarao o Stepincu. Za mene, kao pisca, zaborav vlastitih knjiga zapravo je blagoslovljen jer tako oslobađam sebe od sebe i težim prema nečem opet novom, većem od sebe. A sada ću odgovoriti na Vaše pitanje.

Moj je dojam da se Crkva odveć usredotočila samo na njegovu ulogu u kontekstu povijesnih, ideoloških i političkih previranja. To je i razumljivo jer je morala odgovoriti na prigovore protiv svetosti bl. Stepinca koji su uglavnom dolazili i dolaze od onih koje nazivam prezirateljima kršćanske vjere i Katoličke Crkve. A ti preziratelji smještali su Stepinca isključivo u kontekst Drugoga svjetskoga rata, unutar političkih zbivanja ondašnjega vremena. Nažalost, mišljenja sam da se Crkva dala uvući u takav pristup Stepincu. Primjerice, vrlo se malo teološki i duhovno poticajnoga pisalo o njegovoj duhovnosti. Možda će čudno zvučati, ali hrvatska teologija pokazala je slab, rekao bih, nikakav interes za Stepinca. Naravno, imamo monografije o njegovu liku i djelu, ali i u tim monografijama uglavnom prevladavaju opširni prikazi i gomilanje njegovih tekstova, što dakako ima svoju vrijednost, ali se od tih silnih monografskih prikaza ne razaznaje tko je Stepinac, koja je njegova „misaona forma”, središte njegove duše, njegove duhovnosti i teologije.

Zato je moj dojam da je zapravo za obična pobožna vjernika, hrvatskoga katolika, bl. Stepinac i dalje velik stranac! Ne postoji još pravi affectus pobožnosti prema bl. Stepincu kod običnih pobožnih vjernika. Nekako se o bl. Stepincu previše govori odozgor, od hijerarhije, s visoka, u kontekstu spomenutih ideoloških previranja, a nikako da siđe među običan puk. Vjernici ga se trebaju sjetiti uglavnom jednom godišnje, 10. veljače, ili pak kad ih na to nekakva medijska rasprava oko Drugoga svjetskoga rata i komunizma na njega podsjeti. Imajuću to u vidu – osobito da je za affectus pobožnoga vjernika Stepinac još uvijek pomalo stran – ali i iz svoje osobne pobožnosti prema bl. Stepincu, odlučio sam napisati teološko-duhovnu knjigu kako bih Stepinca konačno smjestio u hrvatsku teologiju i kako bih teološkim promišljanjima približio njegovu svetačku dušu i sebi i običnim pobožnim vjernicima.

Stepinčeva duhovnost

Svi smo mi ljudi različite naravi koja nas ne samo izdvaja nego i osposobljava za ostvarivanje zadanih ciljeva. Vi ste istraživali Stepinčeve spise i pisma. Što nam možete reći o njegovoj naravi?

Počeo sam knjigu tumačenjem njegovih zaruka s Marijom Horvat. Kako to često biva u životu, žene najbolje znaju ocrtati muškarca kojega vole. Mislim da je zaručnica Marija Horvat rekla sve najvažnije o njegovoj osobnosti, ali i o njegovoj svetosti. Ona ga naziva „ledenim zaručnikom” ili pak Savonarolom. U tim se riječima, dakako, može oćutjeti nježni prijekor žene koja sluti da muškarac ne pripada njoj, nego Bogu, da je on orao, orlić, kako mu luckasta Marija zafrkantski tepa, koji se uzdigao Bogu i boravi s Bogom. Meni su ti dijalozi između Marije i Alojzija toliko duboki, zanimljivi i šaljivi da bi se Stepinca trebalo zavoljeti ako i zbog čega, onda samo zbog tih pisama.

Pisma zaslužuju ne samo biti teološki tumačena (mogu se koristiti kao kateheze priprave za brak) nego i predložak za romane, filmske scenarije. A gledajte, u Hrvatskoj jedva možete pronaći jedno pristojno izdanje tih pisama, što samo svjedoči koliko je zapravo slab affectus prema bl. Stepincu. Pisma su tako nježna, u njima progovara jedan muškarac koji ženi pristupa djevičanskim duhom, s puno poštovanja i predanosti. No, da se vratim onim nježnim prijekorima luckaste Marije Horvat. Da, sjajno ga je opisala „ledenim”, a to znači muškarcem koji gotovo nalikuje sv. Josipu: čovjek povučen, s malo riječi, uvijek po strani, uglavnom ozbiljan. Ali ta „ledenost” odaje čudesno odlučna muškarca koji ne popušta ni pedlja od kršćanske vjere i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Stoga sam nazvao bl. Stepinca „kršćanskim Makabejcem”, svecem ratnikom, vojnikom.

Nakon ovozemaljskih rovova Prvoga svjetskoga rata prešao je u duhovne rovove protiv neprijatelja Krista i Crkve. Treba imati na umu da su kršćani u prvim stoljećima sebe shvaćali Kristovim vojnicima, dakle onima koji ne žive za sebe, nego služe Kristu, Kristovu Tijelu, Crkvi. Ovaj svijet za kršćane, tako i za Stepinca, bojno je polje ili pak vojni tabor. Stoga, nema opuštanja, u duhovnom smo ratu protiv Sotone, protiv grijeha koji djeluje u nama i u svijetu. Uz tu „ledenost”, vojničku duhovnost, bl. Stepinac bio je čudesno pobožna duša. Nažalost, malo je danas biskupa, svećenika Stepinčeva duha: duhovno „ledenih”, vojnički predanih i još k tomu pobožnih. Rekao bih da smo mi, moderni svećenici, odveć „rastreseni” zbivanjima ovoga svijeta, premalo usredotočeni na ono što nam je poslanje. Kao da više nemamo ni snage ni volje biti usredotočeni na svoje, jedno poslanje, nego se rastresamo u svemu i svačemu. Zato danas nema više Stepinaca, nema više ni velikih teologa, ni velikih svetaca. Nažalost, sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji od nas kršćana, svijet stvara svoje virtuoze koji su ludo posvećeni samo jednom (jednoj znanosti, jednomu športu, jednoj umjetnosti). Jedino religija danas kao da više nije u stanju stvoriti religiozne virtuoze, jer svećenici, kršćani žele biti malo od Boga, malo od svijeta. Možda je i to razlog zašto je Stepinčeva duhovnost također strana mnogim katolicima. Za današnje katolike, koje bih nazvao svaštarima, bl. Stepinac djeluje dosadno, monotono, uvijek isto: Bog, Krist, Crkva, askeza, pokora. A meni se čini da bi bl. Stepinac, svojom jednostavnošću, trebao biti veliki uzor i zagovornik za virtuozno življenje kršćanske vjere, protiv duhovnoga svaštarenja.

U čemu se najočitije ogleda njegovo sveto herojstvo?

U jednostavnosti. Jednostavnost je zaboravljena krepost. Na tragu onoga što sam rekao, jednostavnost je usredotočenost na jedno, a to je Isus Krist, njegovo Tijelo, Crkva. Jednostavne su osobe jednoga stava, s njima znaš na čemu si jer uvijek to jedno, Krist, Crkva, zrači u svim njihovim riječima i djelima. Suprotno od jednostavnosti jest lukavština. Lukave su osobe komplicirane, u njihovoj je... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]