SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 25. 09. 2020. 09:10

Nakon svakoga rata ljudi i običaji se na različitim mjestima diljem svijeta izmiješaju, ali u dubini svoga srca svatko osjeća ljubav za svoje, za ono što je njemu vlastito.

Piše:
Nikolina Marčić

Kao da iz dubine čovjekove nutrine probija čežnja zdravoga narodnog duha: „Vratimo se na svoje i svome!” Takvu su čežnju proživjeli i Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini i onaj tko makar malo poznaje povijest ovoga naroda priznat će kako je kao malo koji podnio toliko boli, stradanja i nedaća, a uz njih i njihovi fratri s kojima su uvijek iznova gradili, popravljali, vjeru širili i do danas sačuvali. Baš kao što je nekoć sveti Franjo Asiški obilježio i svojom osobnošću i životom prožeo Asiz i okolna mjesta, tako su i njegova braća diljem Bosne i Hercegovine pronosili i pronose njegovu duhovnost i revnost. Kada se uputite stopama Franjine braće u Bosni Srebrenoj, onda ste zasigurno krenuli na hodočašće franjevačkom dušom ispunjenom autentičnim i živim evanđeljem koje vjernike potiče da budu ljudi Kristova evanđelja. Baš takvi ljudi žive i godinama vjeru svjedoče zajedno sa svojim franjevcima u Gučoj Gori za koju nećemo pogriješiti ako kažemo da je bosanski Asiz. I književnik Anto Neimarević, rodom iz Guče Gore, s ponosom kliče: „Guča Goro, selo asiškoga svetog siromaka”, a narod i danas kao nekad pjeva: „Guča Goro, zemljo plemenita, joj u tebi je crkva kamenita…”

Guča Gora smještena je 9 km sjeveroistočno od Travnika na obroncima Vlašića na nadmorskoj visini od 691 m, a prvi spomen na nju seže u davnu 1425. godinu. U 13. stoljeću, prije dolaska franjevaca, u Lašvanskoj je dolini postojala župa sa sjedištem u Lašvi, točnije u mjestu Putićevo-Dolac za koju se vjeruje da je tada bila malo gradsko naselje. Tijekom sljedećega stoljeća franjevci ondje podižu samostan koji se spominje i na popisu Bartola Pizanskog 1385/90 godine. Nakon osmanlijskoga osvajanja Bosne samostan je krajem 15. stoljeća srušen. Prema dostupnim podacima iz 16. stoljeća, lašvanska je župa brojila dvadesetak sela i oko dvije tisuće katolika, ali nije imala nijedne crkve niti je svećenik imao stalnoga prebivališta. Sljedećih se stoljeća broj katolika znatno smanjio, osobito za vrijeme Bečkoga rata (1683. – 1699.) Tada se dogodio pravi egzodus hrvatskog pučanstva iz Bosne i Hercegovine. Tek u prvoj polovici 18. stoljeća broj se povećava, a to je bio i poticaj franjevcima da ožive pastoralno djelovanje u lašvanskom kraju. Podigli su tada i kuću u Gučoj Gori gdje su odsjedali u pastoralnim pohodima iz fojničkog samostana.

Iznad svih nevolja

Franjevačka kuća u Gučoj Gori proglašena je 1757. godine hospicijem, potom je 1764. nestala u požaru, a zajedno s njom nestale su i matične knjige. Nova kuća, koja je nazvana rezidencijom, izgrađena je 1768. godine i u njoj su tada stanovala tri fratra. Uskoro franjevci kupuju zemljište u Docu u kojemu podižu kuću kao vlasništvo triju samostana: Fojnice, Kreševa i Kraljeve Sutjeske. Budući da je Dolac zbog svoje blizine Travniku imao prednost, fratri su tu 1827. godine osnovali župu, a Guča Gora postala je mjesnom kapelanijom. Tek 1840. godine ponovno je podignuta na rang župe. Zalaganjem biskupa fra Marijan Šunjića, sredinom 19. stoljeća u Gučoj Gori sagrađena je crkva i veliki samostan. Biskup Šunjić dao je zdanju  i osnovnu arhitektonsku ideju . 1859. godine samostan je dobio službeno priznanje i otada pravno postoji.

Kasnija povijest svjedoči tešku priču samostana, ali on se izdignuo iznad svih nevolja i dokazao da je jači od njih. Danas ponosno stoji kao jedini bosanskohercegovački samostan posvećen sv. Franji, a župa i njezini žitelji s fratrima čuvaju svjetlo vjere. U ovom bosanskom Asizu... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]