SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 30. 04. 2021. 09:37

Rođen sam 23. srpnja 1953. u župi Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici, blizu Gradačca, u Bosanskoj Posavini. Otac mi se zvao Anto, a majka Ivka rođena Božić, iz Donje Tramošnice. Odrastao sam u brojnoj i uzornoj katoličkoj obitelji.

Piše:
Fra Jozo Puškarić

Bilo nas je šestorica braće i četiri sestre. Tri sestre su se još kao djevojčice, prije završene osmogodišnje škole, odlučile za duhovni poziv te su danas Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije. Najstarija je s. Ljiljana – krsno ime Luca, zatim s. Berta – krsno ime Mara i najmlađa s. Tonka. Odrastajući u mnogobrojnoj obitelji – jedni uz druge i jedni s drugima – stariji su bili mlađima uz roditelje i odgojitelji. Hvala Bogu, svi smo danas živi i dobro smo.

U to su vrijeme uvjeti života bili drukčiji nego sada. Živjelo se na zemlji i od zemlje. Otac je bio poljoprivrednik i odlazio je na rad u Slavoniji, pa čak i do Bačke, kako bi priskrbio za život svojoj mnogobrojnoj obitelji. Majka je bila uz nas. Ali i ona je sa svojih deset prstiju, uz ostalo, vezla i plela, često i noću uz petrolejsku lampu i tako zarađivala za obitelj. Okolnosti nisu bile nimalo lake, ali je nama djeci, unatoč čestoj oskudici, sve izgledalo normalno. Jedni od drugih posuđivali smo i odjeću i obuću. U školu se moralo ići, ali u crkvu se išlo s radošću i često redovitije nego u školu. Uz naše roditelje za to je bila zaslužna i sredina u kojoj smo živjeli. Roditelji su mi bili članovi Franjevačkoga svjetovnog reda. Otac je bio prakaratur, a poslije i crkveni otac. Uz njega sam tako odmalena redovito išao na sv. misu. Posebno se sjećam zornica kada smo svi išli s upaljenim fenjerima do crkve moleći i razgovarajući. Misa je počinjala u 5 sati, a poslije mise trebalo je po onoj hladnoći doći do škole koja je od petoga do osmoga razreda bila udaljena preko 4 kilometra od kuće. Unatoč tomu, mi bismo jedva čekali da svane pa da opet idemo na zornice. Tako sam, uz oca koji je „služio kod oltara” i dvije starije sestre koje su u župi bile kandidatice za sestre franjevke, i ja dosta rano postao ministrant. A kako se u to vrijeme misa slavila na latinskom jeziku, ja sam ponekad u isto vrijeme posluživao svećenike: na glavnom i na dva pokrajnja oltara, jer prije koncilske liturgijske reforme svećenici nisu slavili misu u koncelebraciji. Također mi je posebno ostala u sjećanju pobožnost križnoga puta na koju bi u korizmi dolazila cijela župa – i mlado i staro. Tako smo se mi pripremali za proslavu najveće svetkovine naše vjere – svetkovine Uskrsnuća Kristova. Svi bismo se tijekom korizme ispovjedili da bismo se za Uskrs mogli pričestiti. Sve je to utjecalo na moju odluku da postanem franjevac svećenik jer su u našoj župi već stoljećima na službi bili franjevci koji su mi bili uzor. Uvijek sam želio biti uz svoj narod i služiti u našoj Bosni! Tako da sam danas na tome posebno Bogu zahvalan!

Brojna duhovna zvanja

U to vrijeme moja je župa, uz ostalo, bila osobito prepoznatljiva po velikom broju duhovnih zvanja. Tih 70-tih godina prošloga stoljeća, točnije početkom rujna 1969. kada sam se upisao u Franjevačko sjemenište u Visokom, poslije završenoga osmog razreda još desetorica dječaka krenula su u sjemeništa na različitim stranama, uglavnom u Zagreb. Svi su osim mene napustili, a jedan kolega je kao sjemeništarac poginuo. Zvao se Mato Dadić. Sjećam se da nas je tada u Sjemeništu u Visokom bilo preko 150 sjemeništaraca u 4 razreda, a svaki razred je imao dva odjeljenja. Dvojica moje mlađe braće su također bila izabrala redovničko, odnosno svećeničko zvanje, pa je jedan otišao u Visoko, a drugi u Zagreb. Međutim, obojica su dosta rano... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]