SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 28. 05. 2021. 09:06

U obilju tmurnih priča o Mostaru – istočnom i zapadnom, našem i njihovu – svjedočanstva franjevaca i mladih koji se okupljaju u Franjevačkoj pružaju nam jednu vrlo pozitivnu sliku ovoga grada. Ostaje pitanje hoće li nove generacije potaknute evanđeljem i Franjinim primjerom uspjeti smoći snage svakodnevno prelaziti granice podjela, graditi i čuvati mostove – biti novi Mostari bolji nego što su bili oni po kojima je grad na smaragdnoj Neretvi dobio ime.

Piše:
fra Antonio Gašić

Kada se od Jablanice počnete spuštati prema Mostaru oko vas se, uz plavetnilo neba, izmjenjuje sivilo stijena i zelenilo Neretve. Češki slikar pejsaža Ludvik Kuba izvrsno je to opisao koncem 19. stoljeća: „Svugdje se pored obale valjaju tolike hridine i tako velike da čak smetaju Neretvi, i njenoj lijepoj namjeri da zelenilo, uskraćeno okolici, nadoknadi svojom zimzelenom vodom.” Na toj modrozelenoj rijeci smjestio se grad što ga kamenim lûkom od davnina Stari most u jedno spaja. Okružen planinama Veležom i Prenjom i brojnim manjim brdima, ovaj grad kulturno je i gospodarsko središte Hercegovine u kojemu živi nešto više od 100 tisuća stanovnika. Zanimljivo je da u ovom gradu Sunce sja čak 2290 sati godišnje što ga čini najsunčanijim i najtoplijim gradom u Bosni i Hercegovini.

Crkva i samostan na obali Radobolje

Na Neretvinoj pritoci Radobolji, podno brda Hum, nedaleko od Staroga mosta smjestio se franjevački samostan i crkva svetih Petra i Pavla. Dokumenti dubrovačkih arhiva spominju da su franjevci u naselju Zahum 1431. imali samostan i crkvu koji su opstali do polovice 16. stoljeća. Tijekom tri stoljeća pod upravom Osmanskoga Carstva mostarski su katolici bili bez crkve i samostana. Pastoralnu skrb za njih vodili su isprva franjevci iz samostana u Živogošću, a od Karlovačkoga mira 1699. franjevci Bosne Srebrene iz samostana svete Katarine u Kreševu. Dolaskom tolerantnije politike Osmanskoga Carstva te osnivanjem Apostolskoga vikarijata u Hercegovini i Hercegovačke franjevačke vikarije sredinom 19. stoljeća gradi se biskupsko sjedište u Vukodolu. Franjevački samostan s crkvom sv. Petra i Pavla izgrađen je 1890. godine na zemlji koju su franjevci dobili 1866. uz pomoć Ali-paše Rizvanbegovića. Gotovo čitavo stoljeće Mostarsko-duvanjska biskupija, nasljednica Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, bila je bez svoje katedrale, a kao stolna crkva služila je franjevačka samostanska crkva u Mostaru.

Samostan i crkvu bombardirali su talijanski zrakoplovi 1941. godine, a partizani su 14. veljače 1945. iz samostana nasilno odveli i usmrtili sedmoricu franjevaca na čelu s tadašnjim provincijalom, poznatim povjesničarom, fra Leom Petrovićem. Ni razaranja posljednjega rata nisu zaobišla ovu crkvu i samostan koji su bili smješteni na prvoj crti. Dana 9. svibnja 1992. granate srpskih snaga potpuno su ih spalile i uništile. Nakon završetka rata počinje... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]