SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 01. 05. 2020. 10:12

Govorilo se da je na samrti čuo njihov žamor na trgu te da mu je on bio draga glazba. Njegov sprovod, uključujući onih nekoliko dana koji su mu prethodili i slijedili, bio je, po mom mišljenju, najveći događaj u Rimskoj Crkvi nakon II. vatikanskoga sabora.

Piše:
fra Vjeko Eduard Tomić

Za razgovor u prigodi 100. obljetnice rođenja pape Ivana Pavla II. i 15. godišnjice njegove  smrti poslije koje su ga mnogi vjernici u Rimu i svijetu prozvali „Velikim” tražeći njegovo neposredno proglašenje svetim („santo subito” na Ppapinu sprovodu), teško je naći boljega sugovornika od prof. dr. Emilija Marina, znanstvenika svjetskoga ugleda koji je bio  veleposlanik Republike Hrvatske  pri Svetoj Stolici od 2004. do 2011. godine. U prilog ovoj tvrdnji ide Marinova knjiga Upoznao sam dva pape – Pripovijest o čuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., objavljena 2008. na talijanskom, sljedeće godine na hrvatskom, te 2011. na poljskom jeziku. Ova knjiga je inače je tek jedna od njih šezdesetak  koje je sâm ili u suradnji s drugima ili kao urednik objavio ovaj 69-godišnji arheolog i povjesničar iz Splita, član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član nekoliko drugih akademija, autor više stotina znanstvenih i stručnih radova te novinskih članaka, urednik znanstvenih časopisa, sudionik i priređivač brojnih arheoloških iskapanja i znanstvenih skupova, nositelj mnogih nagrada, priznanja i odličja, predavač na više inozemnih sveučilišta (Sorbonna je jedno od njih) da nabrojimo samo neka od životnaih i stručnaih postignuća našega sugovornika, kojemu je za službeni profesionalni životopis na stranicama sveučilišta trebalo nevjerojatnih 40 stranica natuknica (?!). Od 2012. godine akademik Marin je profesor je antičke arheologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu i njegov prorektor za međunarodnu suradnju.

Iako ovo nije priča o njemu i njegovim talentima koje mu je Bog obilno dao, a on  napornim radom višestruko umnožio, nego o njegovuom doživljaju papa koje je kao veleposlanik sretao, prva pitanja u razgovoru vođenom elektronskom prepiskom u preduskrsno vrijeme nisuje moglao ne biti o pandemiji koronavirusa, potresu i podrhtavanjima tla koje je kao stanovnik Zagreba nedavno iskusio.

Poštovani profesore, kako Vaše zdravlje i kako se kao građanin i kao profesor na sveučilištu nosite s pandemijom i svim ograničenjima koja su nam s njom nametnuta?

Pa, hvala na pitanju, zdravlje je dobro, ali općae situacija s koronom, te mjesna situacija s potresom, u kombinaciji, jest izuzetno stresna, slobodno mogu reći, u jednom danu, bio je to najsnažniji stres koji sam dosad doživio. Oba su neprijatelja, nevidljiva, a razorno opasna. U tom smislu, mislim da se može reći da su gori nego neprijatelji u ratu.

Ograničenja su uvijek ružna, premda mogu uroditi i nekim plodom, primjerice, odgovaram na Vaša pitanja odmah. U suprotnom, to ne bi bilo tako ekspresno.

Kako Vam se čini duh Zagrepčana nakon potresa? Vide li se solidarnost, zajedništvo, brigu za najpotrebnije? U ratu su nam duhovnici govorili kako će lakše biti obnoviti porušene zgrade, da će teža biti duhovna obnova čovjeka  i naroda.

Kako sam, po kriteriju seniorstva, prema preporukama Nacionalnoga stožera, uglavnom kod kuće, o tome više mogu kazati na temelju onoga što doznam od medija, prijatelja, kolega. I Vi sad spominjete rat, a i ja sam to maloprije učinio. Nedvojbeno se mogu dati brojni primjeri kako se pokazalo veliko darivanje samih sebe i svojih sposobnosti u korist općega dobra i bolesnih ili ugroženih pojedinaca, pa je dojam da smo i bolji nego što to obično mislimo.

Šteta je da nam trebaju ovako jaki i opasni poticaji. Pa i državno vodstvo se pokazalo, kao onda u Domovinskom ratu, izvrsnim. Odlična je spoznaja, koju svi dijelimo, da se to vodstvo oslonilo u potpunosti na znanost i struku, pa je nekolicina vodećih ljudi Nacionalnoga stožera civilne zaštite, vrsnih stručnjaka, u prilici demonstrirati naciji kako se postiže uspjeh znanjem, sposobnošću i zauzetošću, kad ih politika uspješno koordinira.

Čitajući Vaš veoma dojmljiv životopis, moram Vas pitati je li i koliko je praktična vjera pomogla da ga toliko „nakrcate” radom i znanstvenim uspjesima?

Ne bih kazao da je to izravno tako. Ali, neizravno, da. Naime, mi smo, u mojoj obitelji, bili vjernici i kad to nije bilo popularno biti. Ne mogu kazati da sam zbog toga...


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]