SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 26. 06. 2020. 10:08

Najveće blago koje jedan narod posjeduje jesu jezik i kultura i zaboravljanjem toga gubi se identitet. Jedna izreka kaže da zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena. Ako baštinu prepustimo zaboravu, tko će pisati našu budućnost i podrijetlo? Stoga je važno proučavati narodnu baštinu i pokušati sačuvati što više toga blaga u kojemu su naši korijeni, povijest, identitet i prenositi ga budućim generacijama prije nego ga vjetar vremena ne pogubi

Piše:
Nikolina Marčić

Ana Papić rođena je u Livnu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Zvanje magistar hrvatskoga jezika i književnosti i engleskoga jezika i književnosti stekla je 2012. godine. Njezino ozbiljnije proučavanje tradicijske kulturne baštine počelo je na drugoj godini studija. Od tada, spoznavši važnost i vrijednost tradicijske kulture, počinje prikupljati narodnu baštinu s ciljem da zaboravu otme povijest, jezik, običaje i duhovnost naših predaka. Autorica je knjige Tragom narodne baštine, a na temu tradicijske kulture objavljuje stručne radove. Radi u OŠ „Fra Lovro Karaula” Livno.

Od 2014. godine u reviji Svjetlo riječi uređivala je rubriku Tragom narodne baštine Surađivala je i u Kalendaru sv. Ante.

Magistra ste hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti, ali istovremeno i dugogodišnji ljubitelj tradicijske baštine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Odakle ljubav prema tradicijskom nasljeđu Hrvata?

Kao i sve što krene od djetinjstva tako se može reći i za moje zanimanje za tradiciju. U svojoj dječjoj razigranosti često sam slušala brojne priče i razgovore starih ljudi; njihove spore, ali s puno emocija izgovarane rečenice o beskrajnim detaljima priča koje bi ispredali. Ali, dakako, ovomu sam se mogla ozbiljnije posvetiti tek s odrastanjem i sazrijevanjem; na studiju i kolegiju Hrvatska usmena književnost. U mom livanjskom kraju uvijek se držalo do tradicije, ali nikada se nisam ozbiljnije bavila njezinim proučavanjem tako da je to bio poticaj da i ja konačno uradim nešto više za njezino očuvanje. Shvatila sam da je naša baština neiscrpno vrelo iz kojega se može puno naučiti i da je naš narod u svom sjećanju sačuvao uspomenu na davna vremena, život naših predaka i njihovu duhovnost.

Pojam tradicija se često čuje u različitim prilikama pa tako, primjerice, govorimo o tradiciji određenoga naroda, vjerskoj tradiciji, društvenoj, gastronomskoj i slično. Zašto je važna tradicija?

„Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude, i. t. d. ne znati, uprav znači: u vlastitoj otadžbini tuđinom biti”, riječi su znamenitoga fra Ivana Franje Jukića koje su možda i najbolji odgovor na to pitanje. Da ne bismo u vlastitoj „kući” bili stranci i dopustili da zaborav i nemar prekriju grobove naših predaka, dužni smo proučavati svoju prošlost i čuvati tradiciju. U tradiciji jednoga naroda ogledaju se i njegova prošlost i budućnost, a iz nje se može puno naučiti i o svojoj sadašnjosti. Nijedna vlast i sila nisu narodno pamćenje mogli uništiti. A u kakvim je teškim vremenima očuvana naša baština možda najbolje govori živopisna rečenica, iako „stara” već nekoliko stoljeća, a koja sažima našu povijest: „Ako u polje, pogaziše Turci; ako u goru, izidoše vuci!” Tradicija nosi važnu poruku kako se snagom, nadom, ljubavlju, čvrstom vjerom i zajedništvom mogu pobijediti poteškoće i sačuvati ognjište te kako se ostvaruje suživot s drugim narodima.

S generacije na generaciju prenose se mnoga znanja, vjerovanja i običaji iz ranijih razdoblja te tako tradicija ne izumire. Što biste rekli o današnjim generacijama mladih? Koliko se zanimaju za običaje svojih predaka?

Kritičari današnje mladeži vjerojatno bi odmah rekli da današnje mlade generacije zanima samo virtualni svijet te da su im povijest i običaji predaka nešto daleko i nezanimljivo. No, da to nije baš uvijek tako najviše potvrđuju brojni mladi koji u svojim zajednicama djeluju u folklornim društvima i drugim udruženjima koja u svom djelovanju naglasak stavljaju na očuvanje baštine. Mlade generacije zanima prošlost i život naših predaka, samo je pitanje koliko smo im spremni pobuditi zanimanje za to. U OŠ „Fra Lovro Karaula” Livno, u kojoj radim, učenici redovito sudjeluju na manifestacijama i natječajima koji se tiču nasljeđa i ostvaruju zapažene rezultate. Tako da je i to dokaz da su mladi spremni slušati, učiti i proučavati baštinu, ali kulturna društva zajednice u kojoj žive kao i djelatnici u obrazovanju trebaju naći način kako im je približiti i potaknuti ih na njezino proučavanje i očuvanje. Ali kao i uvijek, povijest je to pokazala, u najtežim vremenima... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]