Početna stranica » Četiri u nebo vapijuća grijeha: Tlačenje ubogih

Četiri u nebo vapijuća grijeha: Tlačenje ubogih

489 pregleda

I dan-danas nažalost to "biti u položaju" često znači "biti na položaju", što svakako aludira i na to da grijeh tlačenja ubogih uključuje ne samo odnos među pojedincima nego i puno šire odnose i probleme korupcije, podmićivanja, nepravednoga i neučinkovitoga pravosuđa i nepravednih zakona koji ozakonjuju bezakonje i velikima omogućuje da gule, pritišću i tlače male

„Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati.” (Izl 22, 21 – 22). To je tekst na kojemu se temelji govor Crkve o tlačenju ubogih kao o u nebo vapijućem grijehu. Prethodi mu ovaj redak: „Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.” (Izl 22, 20). A nešto ćemo kasnije vidjeti kako glasi redak koji dolazi neposredno poslije i koji otkriva na koji će način Bog uslišati vapaj udovice i siročeta.

Kod svakoga je takvoga grijeha protiv ubogih i slabih riječ o zloupotrebi moći onih koji moć imaju nad onima koji je nemaju. To je sudar moći i nemoći, posve nejednak i nepravedan. Zbog nezaštićenosti, bespomoćnosti i malenosti onih koji su ucviljeni i ugnjetavani riječ je o velikom nerazmjeru snage i moći koji takav grijeh čini iznimno nepravednim, opakim i zlim. Napadati onoga tko ti ne može uzvratiti, tko se ne može sam braniti, a nema nikoga tko bi mu pomogao i za njega se zauzeo, osobito je zlobno, podlo i nemilosrdno.

Udovice i siročad

Na koga se ne odnosi ovaj grijeh i koga se Bog obvezuje štititi? Udovice i siročad. Udovice su u ono vrijeme bile nezaštićene i često bi po smrti muža bile osuđene na siromaštvo, na prošnju i pabirčenje da bi preživjele, na milost i nemilost svojoj i muževoj rodbini, susjedima, mještanima, onima koji imaju. Udovice su u Izraelu bile simbol za osobe bez zaštite, kako materijalne tako i tjelesne, emotivne i svake druge, prepuštene samima sebi i bez ikoga tko se za njih htio zauzeti, pomoći im ili ih obraniti. I u Isusovo je vrijeme sudbina udovica bila jednaka – Isus priča prispodobu o udovici koja nema nikoga tko bi je obranio pred nepravednim optužbama pa se, ne nalazeći drugoga izbora, utječe nepravednome i bezbožnome sucu molbom da je on obrani (usp. Lk 18, 1 – 8). Siročad su uz udovice bila izrazito osjetljiva skupina koja je bila u iznimno teškoj situaciji i često u bezizlaznome položaju – bez ikoga, posve nezaštićena, a preslaba i premalena da bi sebi mogla pomoći. Ta strahovita i strašna izručenost na milost i nemilost drugima, nezaštićenost i nemoć obrane ono je po čemu se nekoga može svrstati u kategoriju „udovica i siročadi”.

Danas bismo tu mogli pribrojiti i druge koji se nalaze u sličnoj situaciji u kojoj oni koji imaju moć i koji su u i na položaju mogu činiti što god hoće prema i s onima koji moć nemaju ili kojima je moć oduzeta, koji nisu ili nemaju nikoga tko je u položaju zaštititi ih. I dan-danas, nažalost, to biti u položaju često znači biti na položaju, što svakako aludira i na to da grijeh tlačenja ubogih uključuje ne samo odnos među pojedincima nego i puno šire odnose i probleme korupcije, podmićivanja, nepravednoga i neučinkovitoga pravosuđa i nepravednih zakona koji ozakonjuju bezakonje i velikima omogućuje da gule, pritišću i tlače male. Tu možemo uključiti ne samo udovice, siročad, napuštene starce, siromahe, beskućnike i ostale koji su bez fizičke i moralne zaštite nego i one koji su zbog pohlepe banaka, korporacija ili interesa političara i drugih moćnika ostali bez svoje zemlje, vode, imovine, ušteđevine, mirovine, zdravlja, mogućnosti liječenja (npr. sada u pandemiji koronavirusa kada ozbiljni bolesnici ne mogu doći do nužne medicinske pomoći), koji su ostali bez prošlosti, sadašnjosti i/ili budućnosti itd. Puno je onih koji se, iako su objektivna pravda i zdrav razum na njihovoj strani, ne mogu obraniti pred onima koji im otimaju, uzimaju, uskraćuju, ugnjetavaju ih jer su sustav i zakonodavstvo takvi da ozakonjuje nepravdu, uskratu i pljačku, a država, policija ni sudstvo se ne žele obračunati s krupnim i organiziranim kriminalom i pljačkom.

U Knjizi Izlaska Bog ne precizira na koji se točno način ne smije činiti zlo udovicama ni siročadi. „Ne cvilite udovice i siročeta!” vrlo je širok pojam i odnosi se na bilo kakvu vrstu, tip, način nanošenja zla, nepravde, boli, suza onima koji se ne mogu obraniti. Ucviliti ih se može na mnogo načina. Tako da im se uskrati ono što pripada njima ili tako da im se oduzme i otme nešto što je njihovo, da ih se u njihovoj naivnosti prevari, zatim fizičkim tlačenjem, seksualnim ili bilo kakvim drugim fizičkim, psihičkim ili materijalnim zlostavljanjem, ugnjetavanjem i izrabljivanjem. Ucviliti ih se može i neispunjenim obećanjima, uskraćenom ljubavlju i podrškom, prezirom, napuštanjem i odbacivanjem, rastavom, klevetama i mnogočim drugim.

Zloupotreba moći

Kada se danas na sve strane govori o jednakosti i pravima, i poziva na zaštitu kojekakvih skupina i njihovih tobožnjih prava, nije zgorega podsjetiti se ove istinske nejednakosti, ove istinske, iskonske i stvarne nepravde i tlačenja nasuprot tih suvremenih lažno obespravljenih. Također, valja nam se zapitati gdje smo mi po pitanju odnosa prema slabijima od nas. Lako ćemo reći da nikada nismo tlačili udovice niti siročad. No kako se ponašamo prema starim i nemoćnim roditeljima, bakama i djedovima? Prema svojoj djeci nad kojom kao roditelji imamo vlast, prema ukućanima? Kako se ponašamo prema onima koji su nam na bilo koji način podređeni ili su manji, slabiji, siromašniji, nezaštićeniji od nas? Prema svojim župljanima? Svojim pacijentima? Klijentima? Zaposlenicima? Učenicima? Prosjacima? Nažalost, nitko od nas nije imun od toga da za zlo iskoristi nadmoćni položaj kada se nađe na njemu. Počevši od gospođa na šalterima koje se nekada frustrirano i neopravdano istresaju na klijente, od roditelja koji mogu biti psihički, fizički ili verbalno nasilni prema svojoj djeci ili bračnome drugu, od učitelja i profesora koji mogu biti nepravedni ili danas, čini nam se, češće – učenika kojima je dopušteno maltretirati učitelje itd. Gdje god postoji nerazmjer moći, gdje osobe nisu ravnopravne, a osobito ako je netko otvoreno nezaštićen, postoji mogućnost da onaj koji je gore dođe u napast oštetiti ili iskoristiti onoga koji je dolje. Skloni smo iskoristiti tuđu slabost na nezamislivo perfidne načine. Ne činimo to uvijek otvoreno nego vrlo skriveno i prikriveno, podmuklo. Nekada planski, a nekada samo zato što nam se pružila prilika. Nekada čak izigravajući pomoćnika i sigurnost, a ustvari radeći protiv te osobe i njezine dobrobiti.

Iako u takvim ponašanjima ne mora biti riječ o grijehu koji vapije u nebo, dobro si je podsvijestiti sve trenutke u kojima prema drugima nastupamo s pozicije moći. I dobro je biti svjestan napasti koju moć nosi u sebi. Napast moći i zloupotrebe moći iznimno su jake i lako im je podleći i čak i postati ovisan o njima. Imati moć nad drugima veoma je zavodljivo. Moć uvijek teži za još, želi još više moći, želi jačati i rasti. Moć nerijetko raste tako što je uzimamo od drugih, bilo da nam je oni daju, bilo da (im) je mi otimamo. Isusova nas kušnja u pustinji upozorava na napast vladanja i moći i ocrtava je kao onu koja dolazi izravno od đavla. Kao jedini pravi odgovor na napast vladanja i moći, Isus zauzima stav služenja i klanjanja Bogu, priznavanja da sva moć i vlast pripadaju Bogu, a ne nama. Poziv je to da moć koja nam je dana nad drugima, ne zloupotrebljavamo nego da druge gledamo kao što Krist gleda nas i da svakoga, osobito one slabije od nas, doživljavamo i prihvaćamo kao braću i sestre u Kristu.

Nezaštićenost i nemoć obraniti se često našu braću i sestre dovode do toga da pokušavaju pronaći zaštitu i pomoć. Nije rijetkost da pomoć u neznanju i dobroj vjeri traže na krivim mjestima. To može dovesti do novoga tlačenja od strane onih kojima se osoba obratila za pomoć i od kojih se nadala primiti zaštitu, te do dodatnoga, novoga i još strašnijega razočaranja i još veće ucviljenosti, prevarenosti i bespomoćnosti. Moguće je također da osoba sebe pokušati zaštititi od tlačenja i nasilja tako što će ona postati tlačitelj drugih i nasilnik. Nasuprot tih ljudskih pokušaja (samo)obrane, Bog poziva ucviljene da zavape njemu. Bog nudi sebe kao odgovor, pomoć i zaštitu. Jer Bog kaže da će on sam zaštititi udovice i siročad ako mu zavape.

Što točno Bog kaže, kako će ih zaštititi? U Knjizi Izlaska svoju reakciju na njihov vapaj opisuje ovako: „Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad.” (Izl 22, 21 – 23). Tko tlači udovicu i siročad, bit će pogubljen, njegova će djeca ostati siročad, a žena udovica. Ono što je osoba činila drugima, vratit će joj se na njezinoj ženi i djeci – postat će udovice i siročad. One koje nema tko zaštititi, zaštitit će sam Bog, i to na način da će se uloge obrnuti – tlačitelj će izgubiti sve, a njegovu će obitelj zadesiti sudbina onih koje je tlačio. Bog svoja obećanja ali i svoje prijetnje zasigurno ispunjava. Ali ispunjava ih na način na koji on to želi i u vrijeme koje on odredi. Prijetnje služe prvenstveno kao opomena, upozorenje i poziv da se ostavimo zla jer se svako zlo učinjeno drugome vraća i osvećuje samom počinitelju.

No Bog ne želi da upoznamo samo te prijetnje, nego želi da upoznamo i drugu stranu, stranu njegovih obećanja onima koji udovice i siročad iskreno i zauzeto štite. Bog želi da dobro činimo iz ljubavi prema njemu i bližnjima, a ne tek iz straha od kazne. Preko mudroga Siraha želi da upoznamo kakvo izobilje i blago priprema za one koji se brinu za najslabije: „Budi kao otac sirotama i kao muž budi na pomoć udovicama. I bit ćeš kao sin Svevišnjemu, koji će te ljubiti više nego tvoja majka.” (Sir 4, 10). Tko se prema siročadi ponaša brižno poput oca i tko se poput muža odano skrbi za udovicu, taj će biti kao sin Svevišnjemu i Bog će ga ljubiti više nego ga ljubi njegova majka. Ovo snažno obećanje neka nam bude poticaj da preispitamo svoj odnos prema nemoćnima i uvidimo da je i za nas same daleko bolje drugima činiti dobro nego zlo. A ako postoje područja u kojima smo mi sami nezaštićeni i bespomoćni, Božje upozorenje tlačiteljima upućuje nas da pomoć i zaštitu tražimo prvenstveno u Božjemu okrilju jer je on moćniji od svakoga moćnika i nadmoćniji od svake nadmoći.

(s. Darija Pia Herman)