Početna stranica » Sveto trodnevlje – Drama u tri čina

Sveto trodnevlje – Drama u tri čina

206 pregleda

Naslov za dramu u tri čina u kojoj su opisani događaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća dao je sv. Ambrozije koncem IV. stoljeća, a tekst su napisali evanđelisti. Dane u kojima je Krist patio, ležao u grobnici i ustao on naziva Sveto trodnevlje

Nekoliko godina kasnije sv. Augustin poziva kršćane na sudjelovanje u Svetom trodnevlju ovim riječima: „Promisli sada pažljivo o tri sveta dana razapinjanja, ukopa i uskrsnuća Gospodinova. Od ta tri otajstva, u sadašnjem životu izvršavamo ono čemu je simbol križ, dok po vjeri i nadi izvršavamo ono čemu je simbol ukop i uskrsnućeˮ (Epistola 55, 14, 24). Sveto trodnevlje započinje misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Toga dana slavimo ustanovljenje euharistije i svetoga reda. Na misi se čita ulomak iz Ivanova evanđelja (Iv 13,1-15) u kojemu je opisano Isusovo pranje nogu apostolima. U Svetoj Zemlji Isusova vremena pranje nogu gospodaru i gostima bio je posao slugu. Ivan ne želi razdvajati oltarski sakrament od ‘bratskog sakramenta’.

Sveti Ivan Zlatousti (o. 344. – 407.) neumorno je ponavljao da onaj tko se pričestio tijelom Kristovim mora u bratu, posebno u siromahu vidjeti „drugog Kristaˮ. Slavlje euharistije i služenje braći lice je i naličje iste medalje. Svećenici, čije ruke svaki dan lome euharistijski kruh i uzimaju čašu spasenja, trebale bi biti spremne uprljati se u poslovima svakodnevice, jer jedina relikvija koju nam je Isus ostavio na Veliki četvrtak jest posuda prljave vode i ubrus. Stoga sv. Bernard u XII. stoljeću pranje nogu naziva sakramentom.

Nekada je u Crkvi bilo više sakramenata, i korizma je bila sakrament. Sedam svetih sakramenata u užem smislu riječi, kako ih mi danas poznajemo, prvi put je spomenuo Petar Lombardski 1150. u svom djelu Sententiae. Ivanovo evanđelje nas podsjeća i na Petrovo zatajenje i Judinu izdaju. Ruski pisac Leonid Andrejev (1871. – 1919.) napisao je djelo Juda Iškariotski u kojemu je Juda pozitivniji od drugih apostola. Gledano iz perspektive grčke drame, Juda – koji je izdao prijatelja za trideset srebrnjaka – treba biti kažnjen da bi gledatelj na koncu doživio katarzu (emocionalno pročišćenje). Juda je presudio sam sebi objesivši se. Međutim, u ovakvom poretku stvari nema mjesta Božjem milosrđu i opraštanju. Božja je logika posve drukčija od ljudske. Zadnju Isusovu lekciju s križa o bezuvjetnom opraštanju Juda nije usvojio. Samo je jedan grijeh veći od njegova – ne uzdati se u Božje milosrđe. Ne znamo što se dogodilo s Judinom vječnom sudbinom. Ali smijemo se pitati: Ima li Božje milosrđe granice? I je li u Judinu samoubojstvu bilo makar zrnce kajanja?

Od vrata na bazilici sv. Sabine (V. stoljeće) do El Greca, od Rubensa do Gauguina i Dalija mnogi su umjetnici naslikali svoje viđenje Isusove muke i raspeća. Među njima je i poznati Mathias Grünewald. Na njegovoj slici dominira veliki raspeti Krist. Pod težinom grijeha svijeta povila se vodoravna greda (antena) križa. Bio bi grijeh zadržati svoj pogled samo na trpećem Kristu, a ne vidjeti sliku odmah do ove na kojoj je prikazan uskrsli Krist u slavi. Obje slike nalaze se u Unterlinden muzeju u Francuskoj. Simbolika smrti i uskrsnuća vidljiva je u ulaznom obredu Velikoga petka. Predsjedatelj u stavu maksimalne pokornosti Bogu leži prostrt na podu crkve u tišini i ustaje. U središtu pozornosti na Veliki petak je Isusova muka i smrt. Njih se Crkva spominje, o njima razmišlja i meditira. Za nas kršćane jedini sadržaj Sv. pisma je Kristov pashalni misterij (muka, smrt i uskrsnuće). Ovako to opisuje sv. Meliton Sardski, kršćanski pisac iz II. stoljeća u svojoj homiliji na Uskrs: „On je Pasha našega spasenja. On je u mnogima mnogo podnio: u Abelu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izagnan, u Josipu prodan, u Mojsiju izložen, u pashalnom jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćenˮ. Pracrkva je prihvatila Stari zavjet kao svoje Sveto pismo, čije joj se značenje otvara iz perspektive uskrsnuća. I sam Isus primjenjivao je ovo tipološko tumačenje Sv. pisma.

Događaj s Jonom primijenio je na svoju smrt i uskrsnuće (Mt 12,39), a mjedenu zmiju u pustinji primijenio je na podizanje na križ (Iv 3,14). Na bit našega spasenja spada Isusova smrt na križu. Za Rimljane je razapinjanje na križ bilo ‘najstrašnije i najokrutnije mučenje’ (Ciceron), za Židove znak prokletstva (Gal 3,13; Pnz 21,23), a za nas kršćane križ je znak spasenja. „Evanđelja su pripovijedanja o muci s iscrpnim predgovoromˮ, kaže M. Kähler. Na Veliki petak čita se izvješće muke po Ivanu. „Raspni ga!ˮ – krik je koji će nam dugo ostati u ušima poslije slušanja Muke. Isus pati, izgleda da ga je i Bog ostavio. Viče: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Ostavljenost pojedinca ide od posredničkoga lika Mojsija iz Ponovljenoga Zakona, preko Jeremije, Psalama – jadikovki Ps 22,2; pa Ezekiela i Joba do Deuteroizaije.

Unutrašnje Kristovo trpljenje nije u Starom zavjetu samo pretkazano već i na različite načine proživljeno. Izručenje pravednika i trpljenje nedužnoga posebno je opisano u Izaijinim pjesmama o Sluzi Gospodnjem. Pitanje patnje pravednika bit će razriješeno tek na križu. Sluga Gospodnji nije se protivio niti uzmicao; kad se Jahvi svidje satrti ga bolima, sam se ponudio na smrt i tako se zauzeo za zločince (Balthasar). Tekstovi velikih grčkih pisaca Eshila (Okovani Prometej, stihovi, 1026 – 1029) i Platona (Država II, 361e – 362a) savršeno se uklapaju u Izaijinu pjesmu o Sluzi Gospodnjem (Iz 52,13-53), koja se čita na Veliki petak. Papa emeritus Benedikt u svom djelu Uvod u kršćanstvo ovako opisuje spomenuti Platonov tekst: „Križ je objavljivanje. On ne objavljuje makar što, već Boga i čovjeka. Otkriva nam tko je Bog i što je s čovjekom. U grčkoj filozofiji postoji neobična predslutnja s obzirom na ovaj kontekst: Platonova slika o raspetu pravedniku. U svojem djelu o državi veliki filozof se pita što bi se u ovom svijetu dogodilo s jednim beskrajno pravednim čovjekom. Odgovarajući na to pitanje, Platon dolazi do sljedećih zaključaka: pravednost jednoga čovjeka tek je onda savršena i prokušana kada on na sebe uzme pričin nepravednosti. Tek tada se pokazuje kako se on ne povodi za mišljenjima ljudi, nego da se zalaže za pravednost isključivo radi nje same.ˮ

Dakle, prema Platonu, čovjek koji je uistinu pravedan u ovom će svijetu nužno biti nepriznat i progonjen. Štoviše, Platon se ne ustručava napisati: „Oni će reći da će pravedan čovjek biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu, oslijepljen na oba oka, i, poslije svih tih muka, napokon još i razapet na križ.ˮ Ovaj tekst, napisan 400 godina prije Krista, kršćanina će se uvijek duboko doimati. Ovdje se, na temelju ozbiljnoga filozofskog razmišljanja, izriče slutnja da savršeni pravednik u svijetu mora biti razapeti pravednik. U tim se riječima krije slutnja o čovjeku kakav nam se prikazuje u znaku križa. A ovako glasi Eshilov tekst: „Ne očekuj konac toj svojoj muci, prije nego se pojavi neki Bog, da preuzme na se tvoje vlastite jade i da bude voljan s njima sići u tamna carstva smrti i u mračne dubine pakla.ˮ

Pisac drevne homilije na Veliku i svetu subotu ovako započinje svoju homiliju: „Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.ˮ Evanđelja šute o Velikoj suboti. U rimskoj tradiciji ovaj dan je jedini bez posebnih liturgijskih slavlja. Zvona šute. Svatko od nas ima svoju Veliku subotu. I kad se pitamo gdje je Bog u mojoj tišini i tami, zašto ne progovara sjetimo se riječi iz Knjige Postanka: „Zaista se Bog nalazi na ovom mjestu, ali ja nisam znao!ˮ (Post 28,16). Velika subota je preludij za glazbu uskrsne noći.

Što je kršćanima četvrtoga stoljeća značila svetkovina Uskrsa možda nam ponajbolje govore ove riječi sv. Grgura iz Nise: „Pasha Gospodnja, Pasha, i ponovno kažem Pasha u čast Trojstvu. Ona je za nas svetkovina svetkovinâ i blagdan blagdanâ, koja toliko nadilazi – ne samo ljudske svetkovine i one koje su povezane sa zemljom nego doista i same Kristove svetkovine, njemu posvećene – koliko sunce nadilazi zvijezdeˮ (Grgur Niški, Govor 45,2). Čitavo zvjezdano nebo ne može nadmašiti sjaj uskrsne noći. Uskrs je i nama danas najsvetija svetkovina. A Efrem Sirac Grgurovu izreku potvrđuje riječima: Jedini i istinski grijeh je ostati neosjetljiv na uskrsnuće. Nema ničega utješnijeg od spoznaje da će naše tijelo uskrsnuti, da smrt i odvajanje od najdražih osoba nisu posljednja riječ. Isusovom smrću i uskrsnućem ušla je u moje iskustvo vječnost, novi i potpuni život. Taj život živim ovdje i sada u neprolaznosti čina koje vršim: čina ljubavi, vjernosti, praštanja, prijateljstva, poštenja, odgovorne slobode. Sve su to čini kojima na otajstven način nadilazim vrijeme dodirujući vječnost u onoj mjeri u kojoj se predajem životu Uskrsloga koji je pobijedio smrt (Martini).