Bez sumnje, brat Leon jedan je od najznačajnijih i najistaknutijih likova u prvim desetljećima franjevačkoga pokreta. Kao jedan od prvih drugova imao je vrlo poseban odnos s Franjom Asiškim, a ta povezanost ostala je živa i čvrsta i nakon Franjine smrti. Rođen je krajem 12. stoljeća vjerojatno u Asizu. O njegovu životu prije susreta s Franjom ne znamo ništa. Moguće da su se njih dvojica poznavali i prije Franjina obraćenja. Čini se da se Franji nije sviđalo Leonovo ime, jer latinska riječ leo znači lav. Franjo je brata Leona doživljavao kao jednostavna, krotka, umiljata i blaga, koji nije u sebi imao ništa lavovsko – divlje i okrutno. Zato ga je od milja često volio zvati ovčica Božja.
Leon je bio obrazovan svećenik, vješt kaligraf i pisac. Poznajući latinski jezik pomogao je Franji napisati neke spise, kao što se vidi na početku spisa O istinskom i savršenom veselju: „Isti [brat Leonard] na istom mjestu izvijesti kako jednoga dana blaženi Franjo u Svetoj Mariji pozva brata Leona i reče mu: ‘Brate Leone, piši.’ On odgovori: ‘Evo, pripravan sam.’ ‘Piši’ – reče – ‘što je istinsko veselje.’” (Isv 1-3).
Franjo je u Leona imao najviše povjerenja, pa ga je odabrao za svoga ispovjednika i tajnika. Bio je s Franjom na svim važnijim događajima i u svim važnijim misijama prve braće. Zato se može tvrditi da je poznavao Franju Asiškog kao nitko drugi. Zahvaljujući upravo bratu Leonu i njegovu divnom i dobrom sjećanju sačuvane su mnoge anegdote iz života sv. Franje, pa i neki spisi.
Tako je Franjo 1213. krenuo iz Porcijunkule s bratom Leonom na daleko putovanje. Spuštajući se u dolinu Marecchia, zaustavili su se kod San Lea, vrlo moćnoga dvorca. Tu je Franjo propovijedao nekolicini plemića među kojima je bio Orlando Catani, grof od Chiusija u Casentinu. Dirnut u srcu nakon divnoga propovijedanja, grof je Franji darovao svoju goru La Verna.
Godine 1216. u Porcijunkuli je Franjo za vrijeme molitve imao ukazanje u kojem je vidio iznad oltara Krista i njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela, a svjedok toga je brat Leon. Franjo pun žara za spasenjem duša, zatražio je milost da svatko tko uđe u tu crkvu, nakon što se ispovjedi, zadobije otpuštenje i potpuni oprost za svoje grijehe. Krist je uslišao Franjinu molitvu i naložio mu da ode njegovu Vikaru na zemlji i u njegovo ime zatraži takav oprost. Već u zoru Franjo se uputio s bratom Leonom u Perugiu gdje se u ono vrijeme nalazio papa Honorije III.
Brat Leon bio je nazočan 1223. u samotištu Fonte Colombo, gdje se Franjo povukao kako bi s njim i još jednim bratom dovršio sastavljanje Pravila koje je kasnije odobreno od pape. Godine 1224. Leon je pratio Franju na La Vernu, gdje je primio svete rane, a također bijaše u njegovoj pratnji i kad se Franjo odatle vraćao kao stigmatiziran. Leon je bio među četvoricom drugova koji su Franju njegovali na samrtnoj postelji. Samo je njemu Franjo dopustio da dodirne svete rane dok mu je mijenjao krvave zavoje. Silno je želio da se nakon Franjine smrti domogne njegova habita. Franji je ta potajna želja bila poznata i rado mu je dopustio.
Kad je Leon jednom proživljavao neku tešku unutarnju krizu, od Franje je dobio napismeno osobni savjet i utjehu. Pismo bratu Leonu kao rijetki Franjin autograf sačuvano je do danas. Drugi Franjin autograf koji je sačuvao brat Leon kod sebe do smrti jest tzv. Cedulja dana bratu Leonu. Nju je dobio od Franje 1224. na La Verni u trenutku svoje duhovne kušnje. S jedne strane Cedulje su Pohvale Bogu, a s druge Blagoslov bratu Leonu i križ u obliku slova tau.
Nakon Franjine smrti Red se podijelio na dvije strane, svaka slijepo vjerujući da je samo ona pravovjerna. Na jednoj strani bio je brat Ilija sa svojim viđenjem vođenja Reda, koji se kasnije pokazao manje ispravnim, a na drugoj brat Leon koji je živio mnogo godina bez Franje ali uvijek vjeran Franjinu izvornom opsluživanju evanđelja. Vidno razočaran Ilijinim vodstvom Reda, povukao se u osamu i živio u malim samotištima gdje je nekad prije boravio Franjo: Greccio, La Verna, Monteripidio, Porcijunkula. Godinama je bio u Sv. Damjanu kao duhovnik onoj koja je najvjernije slijedila Franju – Klari, sve do njezine smrti. Umro je 15. studenoga 1271. u Porcijunkuli, tamo gdje je započeo svoj evanđeoski život. Pokopan je na mjestu gdje je najmanje mislio i želio, u veličanstvenoj bazilici sv. Franje.
Brat Leon, ovčica Božja, svojim neumornim radom sačuvao je budućim generacijama Manje braće, ali i čitavoj franjevačkoj obitelji, živim sjećanje na izvornu Franjinu ideju u kriznim trenucima Reda, preko spisa koje mu je sam Franjo dao, po riječima, usmenom predanju i spisima koje je prenosio fratrima.
