Ivan Stražemanac (1678. – 1758.), najbolji historiograf provincije Bosne Srebrene u svoje vrijeme, napisao je Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene gdje kaže: „U toj srpskoj metropoli, Beogradu, dok su još ranije upravljali i vladali kršćanski vladari te mnogo godina prije dolaska barbarskoga neprijatelja, postojao je slavni samostan naše provincije, podignut blizu tvrđave… a bio je čuven po filozofskom i teološkom studiju.” U kronici franjevačkoga samostana u Cerniku iz 18. stoljeća nalazimo podatak da je u Beogradu i prije osmanlijskoga osvajanja postojao franjevački samostan Bosne Srebrene koji je bio podignut blizu tvrđave u dunavskom podgrađu, ali podvodnom. Očito se radi o istom najstarijem franjevačkom samostanu u Beogradu. Koje je on godine postao „slavni samostan naše provincije”, zasada nema odgovora.
Bosanski franjevci u Beogradu
Bosanski su franjevci pastoralno djelovali u Beogradu još u srednjem vijeku. Beograd je bio trgovačko središte i pristanište u koji su dolazili dubrovački, bosanski, židovski, armenski i drugi trgovci. Za bosanskim trgovcima dolazili su i bosanski franjevci. „A franjevački ljetopisac Bartol iz Pize (1385/90), opisujući prve samostane Bosanske vikarije, navodi posebnu franjevačku pokrajinu pod nazivom ‘Bugarska kustodija’ sa sjedištem u Beogradu. Njoj su pripadala četiri samostana u Srijemu i južnoj Ugarskoj.” (A. Zirdum). Padom Beograda pod Osmanlije 1521. godine samostan je u Beogradu srušen, franjevci protjerani, katolika je skoro nestalo. A onda su trgovci iz Bosne, katolici i pravoslavci, počeli doseljavati u Beograd u većem broju. Postali su brojniji od Dubrovčana. Za vjerski život bosanskih katolika u Beogradu brinuli su se franjevci iz samostana u Srebrenici. Prema popisu župa Bosne Srebrene 1623. godine u srebreničkom samostanu bila su devetorica franjevaca koji su služili župe: Srebrenicu, Beograd i Smederevo.
U Slavoniji, Ugarskoj, Srbiji i drugim krajevima, iz kojih su pred Osmanlijama pobjegli biskupi i svećenici, vjerske usluge katolicima pružali su doseljeni bosanski franjevci. Sveta je stolica u tim zemljama organizirala crkvenu hijerarhiju tako da odgovara novonastaloj situaciji. Za upravitelje biskupija postavljala je apostolske administratore. Bosna Srebrena sa svojim pastoralnim iskustvom, misijskim i ekumenskim duhom uključena je u rješavanje nastalih problema. Jurisdikcija bosanskih biskupa franjevaca protezala se u granicama Bosne Srebrene, tj. na teritoriju nekadašnjega Bosanskog, Dalmatinskog i Ugarskog Kraljevstva. Bosanske se franjevce postavljalo i za biskupe drugih biskupija. Smederevskim biskupom postao je 1544. godine fra Blaž Kovačić iz Kreševa. Neki su njegovi nasljednici bili, također, bosanski franjevci.
Za Ugarsko Kraljevstvo pod osmanlijskom vlašću osnovana je 1618. godine Prizrenska biskupija sa sjedištem u Beogradu. Prvi njezin biskup bio je Petar Katić. U Beogradu su dubrovački i bosanski trgovci imali jednu zajedničku kapelu, živjeli su u slozi sve do dolaska biskupa Katića. On je svojatao jurisdikciju nad kapelom, koju je dotada imao bosanski biskup. Nastao je prijepor između biskupa Katića, bosanskih i dubrovačkih trgovaca. Spor je riješila Propaganda odlukom da i dalje jurisdikciju nad kapelom ima administrator Bosanske biskupije. Kad je sultan donio odluku da kapela pripada Dubrovčanima, bosanski su franjevci u blizini kupili prostranu kuću i u njoj napravili kapelu. Za nasljednika biskupu Katiću došao je dubrovački franjevac Albert Renđić. Bosanski su franjevci optuživani da surađuju s osmanlijskim vlastima na štetu drugih misionara. Provincijal Bosne Srebrene fra Martin Brguljanin upozorava Propagandu na nepravedne optužbe i izražava spremnost da bosanski franjevci napuste Srbiju. Propaganda je cijenila rad bosanskih franjevaca i željela da i dalje ostanu u Srbiji. I bosanski trgovci u Beogradu tražili su od Svete Stolice da u Beograd postavlja samo svećenike i biskupe franjevce iz Bosne Srebrene. Nekoliko je bosanskih franjevaca imenovano beogradskim biskupima i apostolskim vikarima ugarskih biskupija pod Osmanlijama.
Kada je Austrija 1688. godine osvojila Beograd, bosanski su franjevci tražili da obnove svoj samostan koji je stradao 1521. godine. Zbog proširenja Beogradske tvrđave to više nije bilo moguće. Car Leopold I. dodijelio im je jednu džamiju u sredini dunavskoga predgrađa i uz nju vezanu prostoriju. Džamija je preuređena u crkvu, a dvorana u kapelu sv. Ante. Franjevci su započeli graditi i novi samostan. Kad je Beograd ponovno pao pod Osmanlije 1690., stradali su i franjevci i samostan. Austrija je pod vojskovođom Eugenom Savojskim ponovno zauzela Beograd 1717. godine. Tada su petorica bosanskih franjevaca došli u Beograd i dobili dozvolu u njemačkoj varoši sagraditi samostan. Gradnja je otpočela 1728. godine. U samostanu je bilo 50 soba, veliki klaustar, 7 spavaonica. U njemu je smješten studij filozofije. Uz samostan je sagrađena i crkva posvećena sv. Ivanu Kapistranu. Beogradskim mirom 1739. godine Beograd je sa Srbijom ponovno prepušten Osmanlijama. Osmanlije su srušile franjevačku crkvu i samostan kao i sve druge katoličke crkve u Beogradu. Stanovništvo je stradalo ili se razbježalo. Tada i bosanski franjevci napustiše Beograd.
Stanje u 20. stoljeću
Poslije Prvoga svjetskog rata srbijanska je vlada 1919. godine uputila molbu bosanskom provincijalu da za župnika u Beograd namjesti jednoga svog fratra. Na ponudu bosanskih fratara da preuzmu brigu za katolike u Srbiji, Propaganda je odgovorila da to s radošću prihvaća. S provođenjem odluke nije se žurilo jer se očekivalo preuređenje crkvene hijerarhije u Srbiji. Po konkordatu Svete Stolice i Srbije, Beograd postaje sjedište nadbiskupije. Za prvoga nadbiskupa imenovan je 1924. godine fra Rafael Rodić, hrvatski franjevac. Na njegovu zamolbu bosanski franjevci preuzeli su župu Niš 1927. godine. Od niške su kasnije nastale nove župe: Smederevo, Šabac, Bor, Zaječar, Kraljevo i Ravna Reka. Četiri su župe služili franjevci do 1940. godine. Beogradski nadbiskup nije bio voljan župe trajno povjeriti bosanskim franjevcima, stoga su se franjevci povukli. Župu Niš služili su bosanski franjevci i kasnije od 1983. do 1991. i od 2007. do 2014. godine.
Godine 1926. osnovana je nova župa sv. Ante u Beogradu i povjerena bosanskim franjevcima. Tada Bosna Srebrena odlučuje ponovno podići samostan u Beogradu. Samostanska je zgrada dovršena iduće godine, rezidencija je proglašena samostanom. Crkva sv. Ante dovršena je 1932. godine. Građena je po projektu slovenskoga arhitekta Jože Plečnika. Za osnovni oblik uzeta je starokršćanska rotonda kakva je bila Konstantinova crkva Kristova groba. Crkva je impozantna, skladna, prostrana, pregledna, dobro osvijetljena, ukras Beograda. Bosanski franjevci sve do danas imaju samostan i služe župu sv. Ante u Beogradu. Monumentalna crkva sv. Ante mjesto je gdje se i danas okupljaju vjernici i drugih vjera, osobito pravoslavci, obavljaju svoje molitve i zavjete.